KRUH I VINO

Romano Guardini: Sjedinimo Boga sa svojim vlastitim životom kako se naše tijelo združuje s hranom i pićem

Mi gladujemo i žeđamo Boga. Htjeli bismo ga ne samo spoznati, ne samo ljubiti. Želimo ga dostići, držati, imati; da, ne bojmo se reći! Želimo ga blagovati, piti, posve ga u sebi posjedovati dok ga se ne zasitimo, posve se zadovoljimo, da budemo puni njega.

Foto: Shutterstock.com

Ali još jedan put vodi k Bogu. O njemu se ne bismo usudili govoriti da nam ga sama Kristova riječ nije pokazala i da nam ga liturgija tako uvjerljivo ne predočuje.

Ne postoji samo sjedinjenje u gledanju i ljubljenju, u svijesti i mišljenju. Postoji i sjedinjenje čitava živa bića s Bogom. Za njim ne teži samo naše spoznanje i volja već cijelo naše biće. “Srce moje i moje tijelo kliču Bogu živomu”, veli psalam, i tek se onda smirimo kada smo s njim bitno i životno združeni. A to ne znači nikakvo miješanje bivstava, nikakvu zbrku života. Takva što tvrditi bilo bi ne samo pretjerano već nerazumno jer se ništa što je stvoreno ne može pomiješati s božanskim. A ipak, postoji jedno drugo sjedinjenje osim samoga spoznanja i ljubljenja: sjedinjenje bivstvujućega života.

Za tim nužno težimo i za tu težnju imamo vrlo dubok izraz. Sveto nam ga pismo i liturgija sami stavljaju u usta: da bismo tako mogli sjediniti Boga sa svojim vlastitim životom kako se naše tijelo združuje s hranom i pićem. Mi gladujemo i žeđamo Boga. Htjeli bismo ga ne samo spoznati, ne samo ljubiti. Želimo ga dostići, držati, imati; da, ne bojmo se reći! Želimo ga blagovati, piti, posve ga u sebi posjedovati dok ga se ne zasitimo, posve se zadovoljimo, da budemo puni njega. Tijelovska nam liturgija to izriče Gospodnjim riječima: “Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zar ne, to je ono? Sami po sebi nemamo prava to tražiti, ne usuđujemo se, grijesi nas naši zastrašuju. Ali kada Bog sam tako govori, iz dubine odgovaramo: “Tako mora biti.”

Još jedanput: time ne mislimo ništa nepristojna. Ništa po čemu bi izgledalo kao da hoćemo izbrisati granice koje dijele nas stvorove od Boga. Ali čežnju, što ju je on sam u nas položio, smijemo priznati. Smijemo se veseliti nad onim što nam je njegova prevelika dobrota darovala. Krist kaže: “Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni.” Njegovo tijelo jesti… Njegovu krv piti… Njega blagovati… živa Bogočovjeka sa svim što jest i ono što on ima u sebe primiti – nije li to više nego što bismo mi sami po sebi mogli poželjeti? A ipak, nije li to baš ono što naša najdublja nutrina nužno želi?

Ta se tajna tako jasno odrazuje u prilikama kruha i vina.

Kruh je hrana. Prava, doista hrani. Ukusna, nikada ne dodije. To je kruh. A i dobar je, ako uzmeš riječ u duboku i toplu smislu. I pod prilikama toga kruha živi Bog postaje hranom za nas ljude. Sv. Ignacije Antiohijski piše vjernicima u Efezu da lomimo “jedan kruh koji je lijek besmrtnosti” (Pismo Efežanima, XX, 2.). Hrana je to što hrani sve naše biće živim Bogom te čini da smo mi u njemu, a on u nama.

Vino je piće. Pa da pravo kažem: ne samo piće koje gasi žeđ, to je voda. Vino hoće više. “Razvedruje srce čovječje”, veli Sveto pismo. Svrha je vinu ne samo da gasi žeđ, već da bude piće veselja, punine, obilja.

“Čaša se moja prelijeva”, kaže psalam. Razumiješ li što to znači? I shvaćaš li da prelijevanje ovdje znači nešto posve drugo nego neumjerenost? Rujna je ljepota u vinu, miris i snaga koja sve širi i preobrazuje. I pod prilikama vina daje nam Krist svoju božansku krv. Ne kao razumno uživano piće, već kao puninu božanske dragocjenosti. “Sanguis Christi, inebria me – Krvi Kristova, napoji me”, molio je sv. Ignacije Lojolski, muž s viteško toplim srcem. I sv. Agneza govori o krvi Kristovoj kao o tajni ljubavi i neizrecive ljepote. “Med i mlijeko primih s njegovih ustiju i njegova krv ukrasi moje lice”, spominje se u molitvama na njezin blagdan.

Krist nam je postao kruh i vino. Jelo i piće. Moramo ga blagovati i piti. Kruh je vjernost i postojana čvrstoća. Vino je odvažnost, miris i ljepota, širina bez granica. Opojnost života i posjedovanja, i darivanja…

Gornji tekst je izvadak iz knjige Romana Guardinija “Sveti znakovi”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.netViše o knjizi možete saznati na linku ovdje.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 31. svibnja 2018.

Možda vam se svidi