U članku „Potreba za Vjerovanjem” raspravljali smo kako je kršćanstvo jedinstveno po tome što na prvo mjesto stavlja ispovijesti vjere. Kršćanstvo je religija Riječi, Riječi koja je stvorila svijet, Riječi koja je tijelom postala i prebivala među nama. Vjernost Božjoj Riječi jednim se dijelom sastoji od odjeka te Riječi u našoj ispovijesti vjere. Doista, kršćanska vjera je, kao prvo, dar milosti, dar koji primamo, a ne instrument kojim se koristimo. Podložnost utvrđenome obrascu odnosi se na danost vjere. Dakle, ispovijesti vjere čine nas odgovornima Riječi Božjoj. One čine da naš um miruje pred Riječju kako bi mogao usvojiti istinu.

Prethodnici Apostolskoga i Nicejsko-carigradskoga vjerovanja

Kada proučavate ranokršćanske ispovijesti vjere, odmah vas se dojme dvije stvari: koliko tih ispovijesti ima, i koliko su slične. Prvi kršćani koristili su ispovijesti vjere na dva glavna načina. Prvo, u uglavnom nepismenome društvu, učenje napamet i izgovaranje ispovijesti vjere omogućavali su učvršćivanje nauka na usmeni više nego na pismeni način. Pripremajući se za krštenje, katekumeni bi slušali niz predavanja o sažetku kršćanske vjere nalik na ispovijest vjere, a zatim bi za vrijeme obreda morali izgovoriti ispovijest vjere. Poznati primjer takvih predavanja jesu tzv. „Katehetska predavanjasv. Ćirila Jeruzalemskog. Znanstvenici su na osnovi njegovih predavanja nastojali rekonstruirati ispovijesti vjere koje su njegovi katekumeni morali naučiti i izgovarati.

Kao drugo, ispovijesti vjere služile su i za identifikaciju i tumačenje Svetoga pisma u kontekstu lažnih učitelja i lažnih pisama. Mi se nalazimo na drugoj strani definiranoga svetopisamskoga kanona – koji je nastao krajem četvrtoga stoljeća – i dvije tisuće godina promjena doktrine. Možemo kupiti Bibliju u najbližoj knjižari. Možemo konzultirati „Katekizam Katoličke Crkve” kako bismo razumjeli što Sveto pismo znači. No u prvoj Crkvi ljudi su još razlučivali koji su spisi autentični, a koji su heretične krivotvorine. Raspravljali su o značenju Svetoga pisma, što je na kraju dovelo do jasnoće koju mi danas uzimamo zdravo za gotovo. Tijekom tih nesigurnih vremena, biskupi i svećenici pozivali su se na nešto što su nazivali „Pravilom vjere” kako bi razlikovali istinu od zablude. Tu se radilo o sažetku Svetoga pisma nalik na ispovijest vjere, a za koji su ti pisci govorili da su ga dali sami apostoli. Jedan poznati primjer „Pravila vjere” možete naći u 10. poglavlju prve knjige djela „Protiv hereza” sv. Ireneja (cca. 130. – 200.), lyonskoga biskupa

Kada pogledamo dvije najpoznatije i najčešće korištene ispovijesti vjere u zapadnome kršćanstvu – Apostolsko vjerovanje i Nicejsko-carigradsko vjerovanje – vidimo te dvije funkcije ranijih ispovijesti ili pravila vjere.

Apostolsko vjerovanje

Iako je 404. n. e. Rufin od Akvileje propagirao legendu da su sami apostoli napisali Apostolsko vjerovanje, većina znanstvenika slaže se da se tu radi o proširenju iz 8. stoljeća kršteničke ispovijesti vjere iz 2. stoljeća, iz Rima, zvanoga „Rimski simbol”. Ono se prvenstveno koristilo kao krštenička ispovijest vjere, što je funkcija koju ima i danas. Istovremeno su sv. Ambrozije (339.-397.) i sv. Augustin (354. – 430.) poticali vjernike da svakodnevno mole „Simbol vjere”. Takvo moljenje razlog je zašto njime počinjemo molitvu krunice.

„Sašao nad pakao”

Nicejsko vjerovanje dulje je od Apostolskoga vjerovanja, ali u tome drugome nalaze se dvije izjave koje nemaju svojih ekvivalenata u Nicejskome vjerovanju. Prva je izjava da je Isus, nakon što je umro, „sašao nad pakao”. Te se riječi odnose na 1 Pt 3,18-19, gdje stoji:

„Doista, i Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu. U njemu otiđe i propovijedati duhovima u tamnici […]”

Postoje dva biblijska izraza koja prevodimo kao „pakao”. Prvi je hades, kamo su otišli pravednici koji su umrli prije Krista kako bi čekali otkupljenje. Drugi je Gehenna, što je konačna kazna za proklete. Kada se u Apostolskome Vjerovanju kaže da je Isus „sišao nad pakao”, misli se na tu prvu riječ. Ovako Katekizam pojašnjava značenje te izjave:

„Isus nije sišao nad pakao da oslobodi proklete ni da razori pakao prokletstva, nego da oslobodi pravedne koji su mu prethodili.” – Katekizam Katoličke Crkve, § 633

Općinstvo svetih

Druga ispovijest je vjerovanje „u općinstvo svetih”. Ta se predodžba odnosi na način na koji Crkva u svoja tri stanja – vojujućem, trpećem i pobjedonosnom – dijeli duboku duhovnu vezu po svojoj glavi, Isusu Kristu.

Sveto pismo uvelike zamišlja spasonosnu vezu s Bogom kao savez s Njime. Veliki smo dužnici dr. Scotta Hahna, koji je pokazao da je „savez” uspostava obiteljskih odnosa. Kroz cijelo Sveto pismo Bog se dosljedno prema nama odnosi kao svojoj djeci, i nastoji nas spasiti stvarajući nove obitelji. U Post 1,26 Bog stvara čovječanstvo na svoju „sliku i priliku”, riječi koje se koriste i nekoliko poglavlja kasnije u opisu Adamova sina Šeta (Post 5,3). Kada je Bog odlučio blagosloviti sve obitelji na zemlji, obećao je Abrahamu i Sari da će imati čudesno dijete (Post 15,4). Kada je Bog spasio Izraelce iz Egipta, poziva ih da budu njegov prvorođeni sin (Izl 4,22). Ta tema, članstvo u Božjemu domaćinstvu i obitelji do svoga je vrhunca došla u Pavlovu opisu nas kao „posvojenih sinova Božjih”, koji su nasljednici kuće našega Oca (v. Gal 3,23-4,7). To znači da moramo „ljubiti jedni druge” (Iv 13,24) i spoznamo da „tako smo i mi, mnogi, jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedan drugomu” (Rim 12,5). 

Bog nas ne poziva na isključivo individualan ili osoban odnos s Njim. Bog želi obiteljski odnos sa svojom djecom. Namjera mu je da ne budemo povezani samo s njime, nego i jedni s drugima. Moramo ljubiti i čuvati braću kršćane kao što ljubimo svoju vlastitu krv i meso. To je naše vjerovanje „u općinstvo svetih”. Po Isusu Kristu Crkva je duhovna obitelj, i baš kao obitelj, može dijeliti molitve i dobrobiti.

Nicejsko vjerovanje

U srži Nicejskoga vjerovanja je ispovijest Isusa Krista kao istobitnoga s Ocem. Kako bismo razumjeli neke od najvažnijih razlika između Nicejskoga i Apostolskoga vjerovanja, moramo razumjeti raspravu o Isusovu identitetu koja je tome prethodila. 

Arijanska hereza

Nicejsko vjerovanje prvi je put artikulirano 325. godine, na prvom ekumenskom Nicejskom saboru, kao odgovor na herezu arijanizma. Važno pitanje bilo je tumačenje Svetoga pisma. Zato na svetoj misi molimo Nicejsko vjerovanje nakon čitanjâ i propovijedi. 

Herezu arijanizma artikulirao je Arije, popularni svećenik u Aleksandriji. Čitao je retke Svetoga pisma poput Iv 3,16, gdje se Sina Božjega naziva „jedinorođencem”, i Kol 1,15, gdje se Krista naziva „Prvorođencem svakog stvorenja”, i zaključio da Isus nije bio potpuno Bog. Njegovo argumentiranje bilo je otprilike ovako:

  1. Temeljno svojstvo po kojem se Bog razlikuje od stvorenja je vječnost.
  2. U Bibliji se Sin opisuje kao „jedinorođenac” i „Prvorođenac svakog stvorenja”.
  3. Biti „rođen” znači početi postojati u jednoj točki u vremenu.
  4. Prema tome, Sin nije Bog.

Arije je mislio da je Isus imao onoliko božanstva koliko je to moguće jednome stvorenju, i da je tako bio stvorenje najbliže Bogu. No, striktno govoreći, u biti je bio poput nas stvorenja, a ne Bog. Prema Ariju, Bog je prvo stvorio Sina, a zatim je Sin stvorio ostatak stvorenja.

Hereza gnosticizma

U pozadini te kontroverzije bila je ranija osuda od strane Crkve hereze gnosticizma. Između ostaloga, gnostici su vjerovali da se kozmos sastoji od niza degradacija božanstva. Božanstvo je čisti duh i znanje. Na suprotnome kraju spektra je materijalni svijet, naš svijet. Za gnostike je materijalno stvorenje, kao krajnja degradacija božanstva, zlo. Jedan od glavnih problema gnosticizma jest da je poricao da je Bog stvorio svijet. U skladu s time, poricali su i čovještvo Isusa Krista, iako su ga smatrali onime koji bi nas mogao povesti natrag u duhovni svijet.

Kada je Crkva naišla na gnosticizam, shvatila je da ako Bog nije prema svojoj savršenoj mudrosti izravno htio materijalni svijet, onda bismo imali razloga sumnjati u njegovu dobrotu. Arijanstvo je, time što je Isusa smatralo jednom vrstom degradacije Boga, a materijalni svijet nečime što je stvorilo jedno stvorenje, pretpostavilo udaljenost između savršene Božje mudrosti i stvaranja svijeta, i tako otvorilo vrata gnosticizmu.

Isus je rođen prije svih vjekova, istobitan s Ocem 

Kako bi se pobilo Arijevo gledište da ako je Isus „rođen”, on ne može biti jednako božanstven s Ocem, Nicejsko vjerovanje dodalo je nekoliko izraza kojima se pojašnjava stvar. Prvi je „rođen prije svih vjekova”. Time su nicejski crkveni oci htjeli naznačiti da Sinova rođenost nije događaj u vremenu, nego vječni odnos Sina prema Ocu. Tu Sin vječno ima božansku narav „od Oca”, i zato je „Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga”. Nadalje, Vjerovanje dodaje da je Isus „rođen, ne stvoren”. Tijekom kontroverzije učinjena je razlika između „stvaranja” i „rađanja”. Ako vi „stvorite” (napravite) nešto poput računala, ono ne dijeli vašu narav. No ako „rodite”, dajete svojemu potomstvu svoju vlastitu narav. Ako je Sin „rođen” od božanskoga Oca, onda Sin mora biti iste naravi kao i Otac, na isti način kao što, ako „rodite” djecu, ona su ljudska bića kao i vi. Dakle, Isus je „rođen, ne stvoren”, što znači da ima istu narav kao Otac.

Kao da to nije bilo dovoljno jasno, Vjerovanje zatim dodaje da je Isus Krist „istobitan s Ocem”. Taj pojam znači da je Isusova supstancija ili bit identična Očevoj. Drugim riječima, Isus posjeduje sve kvalitete božanstva, poput svemoći, sveznanja, vječnosti, aseiteta (samosvojnosti), nepromjenjivosti, sveprisutnosti itd. No, kako smo spomenuli kada smo raspravljali o njegovoj vječnoj rođenosti, Isus te kvalitete ima „od Oca”.

Na kraju, Nicejsko vjerovanje dodaje riječi „po kome je sve stvoreno”. To je drugi način da se Isusa poistovjeti s Ocem, za koga je Vjerovanje nešto ranije ustvrdilo da je „stvoritelj neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga”.

Izlazak Duha Svetoga

Drugi način na koji Nicejsko vjerovanje proširuje Apostolsko vjerovanje jest njegova ispovijest vjerovanja u Duha Svetoga. Izvorno Nicejsko vjerovanje završavalo je riječima „Vjerujem u Duha Svetoga”. Budući da se arijanizam ponovno pojavio gotovo odmah nakon Nicejskoga sabora, 381. sazvan je sabor u Konstantinopolu. Na tome saboru Nicejsko vjerovanje je ponovno potvrđeno, ali i prošireno radi rješavanja poricanja božanstva Duha Svetoga. Tvrdnje nakon „Vjerujem u Duha Svetoga” koje mi danas izgovaramo dodane su na saboru u Konstantinopolu, i zato je u tehničkome smislu Vjerovanje koje poznajemo kao Nicejsko punim nazivom Nicejsko-carigradsko vjerovanje.

Nicejsko-carigradsko vjerovanje jasno kaže da se Duha Svetoga slavi („časti i slavi”) na isti način kao i Oca i Sina. Izvorno se govorilo da je Duh izašao samo od Oca. Kasnije, i to ne bez kontroverzija, riječi „i Sina” dodane su u Vjerovanje kako bi se naznačilo da Duh izlazi od Oca i Sina. Te su riječi važne kada promotrimo svetopisamski opis Duha kojega su poslali Otac i Sin, kao i pri razlikovanju osobnoga identiteta Duha. Ono što Oca čini Ocem jest to da On posjeduje božansku narav kao izvor. On je ne prima od drugoga. Ono što Sina razlikuje od Oca jest to da Sin prima božansku narav od Oca. Ono što razlikuje Duha od Sina jest to da Duh prima božansku narav od Oca i Sina. Da je Duh primio božansku narav samo od Oca, onda ga se ne bi moglo razlikovati od Sina, i mi ne bismo imali Presveto Trojstvo.

Zaključak

Ispovijest vjere nikada nisu bile zamišljene kao iscrpni katalozi kršćanskoga nauka. Oni precizno navode što je srž naše vjere, i vode nas u tumačenju Svetoga pisma. Sastavljena su da ih se tumači, da budu temelj za detaljno objašnjenje čitave naše vjere. Isto tako, proturječja u ispovijestima vjere ne događaju se samo zbog izravnih poricanja njihovih tvrdnji, nego i po razlučivanju potkopavaju li određeni stavovi ključne ispovijesti vjere.

dr. Joseph Merrick | Ascension Press

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net