Valjda je postalo jasnim kako se kriza povijesti slobode, kriza u kojoj se danas nalazimo, zasniva na nejasnu i jednostranu pojmu slobode. Najprvo se pojam slobode izolirao i time falsificirao: sloboda je neko dobro, ali ona je to samo u povezanosti s drugim dobrima s kojima tvori nerazrješivu cjelinu. Zatim se sam pojam slobode suzio u smjeru individualnih prava slobode pa je time izgubio svoju ljudsku istinu. Htio bih problem toga razumijevanja slobode objasniti na jednome konkretnom primjeru koji nam ujedno može otvoriti put k primjerenu shvaćanju slobode. Mislim na pitanje o pobačaju. U radikalizaciji individualističke tendencije prosvjetiteljstva pobačaj se pokazuje kao jedno od prava slobode: žena mora moći raspolagati sama sobom. Ona mora imati slobodu hoće li dati dijete na svijet ili će ga se osloboditi. Ona mora smjeti odlučivati o samoj sebi i tu joj nitko drugi — tako nam se veli — ne može izvana nametnuti neku u konačnici obvezujuću normu. Radi se o čovjekovu pravu odlučivanja nad samim sobom. No odlučuje li žena pri pobačaju doista o samoj sebi? Ne odlučuje li ona zapravo o nekome drugom — o tome da se nekomu drugom ne smije priznati sloboda i da mu se mora oduzeti prostor slobode, tj. život, jer je on u konkurenciji s mojom vlastitom slobodom? Stoga valja pitati: Kakva je to zapravo sloboda u čija prava spada i to da već od samoga početka ukine slobodu nekoga drugog?

Neka se sada ne veli da se problem pobačaja tiče jednoga specifičnoga i posebnoga slučaja pa ne može vrijediti za razjašnjenje cjelokupna problema slobode. Ne, upravo na tome primjeru postaje jasnom temeljno obličje ljudske slobode, njezina tipično ljudska bit. O čemu se naime ovdje radi? Bitak drugoga čovjeka tu je tako tijesno isprepleten bitkom toga čovjeka, naime majke, da on za sada uopće može opstati samo u tjelesnome su-bitku s majkom, u fizičkome jedinstvu s njome, jedinstvu koje ne ukida njegovu drugost i ne dopušta da mu se osporava njegov samobitak. Dakako – taj samobitak na radikalan je način bitak-od-drugoga i po drugome; obratno, majčin je bitak po tome su-bitku gurnut u bitak-za koji proturječi htijenju svoga vlastitog samobitka te je tako doživljen kao suprotnost vlastitoj slobodi. Sada pak moramo dodati da dijete, pa i onda kad je rođeno i kad se izvanjski lik njegova bi-ti-od i biti-sa mijenja, ostaje isto tako ovisno i upućeno na bi-ti-za. Dakako, možemo ga gurnuti u neki dom za djecu te ga predati nekomu drugom “Za”, ali antropološka figura ostaje ista, dijete ostaje bićem koje potječe od drugoga (biti-od) i koje zahtijeva da netko bude za njega tu (biti-za), ono zahtijeva prihvaćanje granica moje slobode, ili bolje rečeno: ono zahtijeva da svoj život proživljavam ne iz konkurencije, nego iz toga da uzajamno nosimo jedno drugo. Ako otvorimo oči, tada vidimo da to ne vrijedi samo za dijete, nego da se u djetetu koje još živi u majci veoma zorno daje spoznati bit ljudske egzistencije u cjelini: i za odrasloga vrijedi da on može biti, živjeti samo s drugim i polazeći od drugoga pa je tako neprekidno upućen na to da je netko za njega tu (biti-za), a što bi on htio isključiti. Recimo to još točnije: čovjek sam po sebi, samom dinamikom življenja, pretpostavlja da su drugi za njega tu (biti-za), kao što se to danas uobličilo u mreži sustava usluga, ali on sa svoje strane ne bi htio biti uvučen u prisilu takva biti-od i biti-za, nego bi htio postati posve neovisan te činiti ili ne činiti ono što mu se upravo hoće.

Radikalan zahtjev za slobodom, koji se sve jasnije isticao na putu prosvjetiteljstva, napose na liniji koju je zacrtao Rousseau, danas nadaleko određuje općenitu svijest ljudi; on ne želi niti biti-odakle niti biti-prema, niti biti-od niti biti-za, on želi biti posve slobodan. To znači: radikalan zahtjev za slobodom smatra realnu temeljnu figuru, lik same ljudske egzistencije, atentatom na slobodu; taj atentat prethodi svakomu pojedinačnom životu i djelovanju. Čovjek bi u svome radikalnom zahtjevu za slobodom htio biti oslobođen od svoje vlastite ljudske biti tako da postane “novim čovjekom”: U novome društvu ne smiju više postojati te upućenosti na druge i ta nužnost da čovjek dopusti da mu nešto bude dano jer sve to nameće ograničenja njegovu Ja.

U osnovi iza toga novovjekovnog zahtjeva za radikalnom slobodom posve očito stoji obećanje: Bit ćete kao Bog. Makar je Ernst Topitsch mislio da može ustvrditi kako danas više nijedan razuman čovjek ne želi biti sličan Bogu ili jednak Bogu, ipak – kad se sve to pobliže pogleda – valja ustvrditi suprotno: implicitan je cilj svih modernih pokreta za slobodom taj, da konačno čovjek bude poput Boga, da ni o kome i ni o čemu više ne ovisi te da njegovu slobodu ne ograničuje nikakva tuđa sloboda. Kad se jednom prorešeta ta skrivena teološka jezgra radikalne volje za slobodom, pokazat će se i temeljna zabluda koja ima svoje učinke čak i ondje gdje takvi radikalizmi uopće nisu predmet nekoga htijenja, štoviše, gdje su oni odbijeni. Biti posve slobodan, bez konkurencije druge slobode, bez nekoga “od” i nekoga “za” – iza toga ne stoji neka slika Boga, nego slika kumira. Prazabluda tako radikalizirane volje za slobodom leži u ideji božanskoga bića koje je zamišljeno kao čisto egoističko. Tako mišljen Bog nije Bog, to je kumir, to je slika onoga koga bi kršćanska predaja nazvala Đavlom — to je protubog — jer radikalna suprotnost prema zbiljskome Bogu jest upravo u ovome: zbiljski Bog je po svojoj biti posve bitak-za (Otac), bitak-od (Sin) i bitak-sa (Duh Sveti). Čovjek je pak Božja slika i prilika upravo po tome što ovi prijedlozi “za”, “od” i “sa” tvore temeljnu antropološku figuru, svojevrstan “nacrt” čovjeka. Ondje gdje se čovjek pokušava osloboditi te figure, on se ne kreće prema božanskome biću, nego ide u smjeru raščovječenja, on razara sam bitak time što razara istinu. Jakobinska varijanta ideje oslobođenja (nazovimo te novovjekovne radikalizme tim nazivom) jest pobuna protiv samoga čovjekova bitka, pobuna protiv istine, pa stoga ona vodi čovjeka — kako je to Sartre oštroumno uočio — u egzistenciju u kojoj čovjek proturječi samomu sebi, u ono što nazivamo paklom.

Time je vjerojatno postalo jasnim da je sloboda vezana uz neko mjerilo, uz mjerilo zbilje — uz istinu. Sloboda za razaranje samoga sebe ili za uništavanje drugoga nije sloboda, nego je to đavolska parodija slobode. Čovjekova sloboda je podijeljena sloboda, sloboda u uzajamnu zajedništvu sloboda koje se međusobno ograničuju te se tako uzajamno nose: sloboda se mora mjeriti na onome što sam ja, što smo mi – inače ona ukida samu sebe. Time pak dolazimo do jedne bitne korekture one površne slike slobode koja nadaleko prevladava u sadašnjosti: ako sloboda čovjeka može opstati samo u uređenoj uzajamnosti sloboda, onda to znači da poredak i pravo nisu protupojmovi slobodi, nego su njezin uvjet, štoviše, oni su njezin konstitutivni element. Pravo nije zapreka slobodi, nego pravo konstituira slobodu. Odsutnost prava je odsutnost slobode.

Gornji tekst izvadak je iz knjige “Vjera – istina – tolerancija” Josepha Ratzingera. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.