“U Matejevu evanđelju 20,20–21 Jakovljeva i Ivanova majka pristupa Isusu i moli ga da uzme njezine sinove sa svoje desne i lijeve strane kad dođe u svoje kraljevstvo. U Markovu evanđelju 10,35–37 tu molbu Isusu upućuju Jakov i Ivan osobno. Kojemu evanđelistu treba vjerovati?”

Foto: Shutterstock.com, protuslovlja u Bibliji, proturječja

Foto: Shutterstock.com

Čekajte! Što zapravo podrazumijevate pod izrazom »protuslovlja«? Mislite li na ono što zovemo pravim proturječjima? Takvih u Evanđeljima nema. Mislite li na odlomke za koje vam se čini da o istoj stvari govore različito? Takvih odlomaka ima nekoliko, ali oni se mogu uskladiti – tj. pročitamo li ih sve zajedno, vidjet ćemo da imaju sasvim razborito značenje.

Razmotrite događaj u kojemu Isus iscjeljuje dvojicu slijepaca blizu grada Jerihona. U Matejevu evanđelju 20,29–34 tim se ljudima ne spominje ime i oni bivaju iscijeljeni nakon što Isus ode iz grada. U Markovu se evanđelju 10,46–52 spominje samo jedan slijepac, Bartimej, i on biva izliječen nakon što je Isus otišao iz grada. U Lukinu evanđelju 18,35–43 spominje se samo jedan slijepac, ali se ne kaže kako mu je ime, i čini se da je on izliječen poslije Isusova ulaska u grad, a ne poslije njegova odlaska.

Nema sumnje da se svi spomenuti odlomci odnose na isti događaj. Kako se, prema tome, dva očita protuslovlja (dva čovjeka nasuprot jednome, izlječenje nakon ulaska u grad nasuprot izlječenju poslije izlaska iz njega) mogu pomiriti? Evo kako: Bartimej se obratio Isusu nakon što je on zajedno s mnoštvom ušao u Jerihon, ali ga u općem metežu Isus nije čuo. Nakon što je Isus otišao iz grada, Bartimeju se pridružio drugi slijepac. Evanđelje spominje samo Bartimejevo ime, možda zbog toga što se uporno obraćao Isusu, možda zato što je kasnije bio dobro poznat u kršćanskoj zajednici. Bartimej se ponovno obraća Isusu, i ovaj ga put Isus čuje jer se svjetina u međuvremenu utišala. Nato Isus iscjeljuje i njega i onog drugog čovjeka.

Evo još jednog prividnog protuslovlja. U Matejevu evanđelju 20,20–21 Jakovljeva i Ivanova majka pristupa Isusu i moli ga da uzme njezine sinove sa svoje desne i lijeve strane kad dođe u svoje kraljevstvo. U Markovu evanđelju 10,35–37 tu molbu Isusu upućuju Jakov i Ivan osobno. Kojemu evanđelistu treba vjerovati? Obojici. Tu nema nikakva protuslovlja. Jakovljeva i Ivanova majka je prva pristupila Isusu, pripravljajući tako put svojim sinovima koji će doći nešto kasnije i poduprijeti njezinu molbu. Nešto slično vidimo i u prvoj glavi Prve knjige o kraljevima, redak 11. do 21. Najprije je Natan poslao Salomonovu majku Bat-Šebu ostarjelom kralju Davidu s vijestima o tome da je Adonija preuzeo vlast. Nato je sam Natan otišao kralju i prenio mu istu vijest.

Pretpostavimo sada da odlazite na godišnji odmor. Odlazite na Havaje i na povratku kući zaustavljate se u Grand Canyonu. Vrativši se kući, kažete prijatelju: »Godišnji sam odmor proveo na Havajima.« Drugom prijatelju kažete: »Dok sam bio na godišnjem odmoru, posjetio sam Grand Canyon.« Ako sad vaši prijatelji usporede ove vaše dvije izjave, vidjet će da su one potpuno protuslovne. Nema sumnje da će zaključiti: »No, dakle, valjda je posjetio oba mjesta. Naposljetku, to što je posjetio jedno mjesto ne isključuje mogućnost da je posjetio i drugo.« Ista je stvar i s evanđeoskim izvještajima. U njima možemo pronaći nešto što nam se čini protuslovno, ali to nam se samo čini, budući da su Evanđelja fragmentarni izvještaji o Kristovu životu, pri čemu svaki od tih izvještaja obuhvaća različite fragmente njegova života.

“U redu, ali u Starom zavjetu postoji mnoštvo kontradikcija, i to nam je poznato već čitavo jedno stoljeće.”

Prvo što trebate shvatiti kad je riječ o Bibliji jest da se ona ne sastoji samo od jedne jedine knjige. Riječ je o zbirci knjiga, koje su pisali deseci ljudi koji su živjeli u razmaku od više stotina godina u sasvim različitim uvjetima. Premda je Bog glavni autor Biblije, ljudi koji su je pisali djelovali su slobodno. Bog ih nije sveo na automate niti je od njih tražio da budu tajnici kojima on diktira biblijski tekst. Oni su u svoje djelo unijeli sav svoj uvid i sve svoje znanje, kao i nedostatak uvida i nedostatak znanja, svu svoju književnu vještinu, ali i nedostatak književne vještine. Bog je poštivao njihove prirodne sposobnosti, iako ih je koristio za nadnaravne ciljeve.

Neki su od starozavjetnih pisaca pisali čistu povijest, kao što možemo vidjeti u Knjizi o kraljevima i u Knjizi o Makabejcima. Drugi su pisali poeziju, kao što možemo vidjeti u Psalmima ili u onoj dugačkoj ljubavnoj pjesmi koja se zove Pjesma nad pjesmama. Neki drugi, opet, skicirali su nešto što bismo slobodno mogli nazvati biografskim skicama, kao što su Knjiga o Ruti i Knjiga o Juditi. Postojale su, dakako, i druge književne forme.

Ono što nitko nije napisao, ni u Starom ni u Novom zavjetu, teološki je traktat ili katekizam. Iako je Biblija nadahnuta knjiga i iako ona sadrži objavljeni nauk, on nije izložen sustavno. Bog nam je kazao istinu na mnoštvo načina. Čitatelji koji su neprijateljski raspoloženi prema kršćanstvu to ponekad pogrešno protumače. Razmotrimo jedan poznati primjer.

Knjiga Williama Henryja Burra Self-Contradictions of the Bible (Proturječja u Bibliji) tiskana je 1859., a njezino je posljednje izdanje objavljeno nedavno, 1987. Neki ljudi, osobito oni koji se vole nazivati »racionalistima«, i danas drže vrlo uvjerljivima argumente te knjige. Čak se i katolici dadu zbuniti pa misle da su Burr i njegovi sljedbenici na dobrom tragu, no samo netko tko nema pojma o Bibliji može pomisliti kako su ovakva sparivanja porazna za Sveto pismo:

»U pomoru pomrije dvadeset i četiri tisuće: ’A onih koji su od pomora pomrli bilo je dvadeset i četiri tisuće’« (Br 25,9). »I ne podajimo se bludu kao što se neki od njih bludu podaše i padoše u jednom danu dvadeset i tri tisuće« (1 Kor 10,8). Stihovi što smo ih naveli u savršenom su skladu, jer je u oba slučaja riječ o približnoj procjeni. Kad policija procijeni da u nekom velikom mnoštvu ima petnaest tisuća ljudi, to može značiti da ih ima između deset i dvadeset tisuća – red veličine je točan, i to je sve što je potrebno. Evo još jednog Burrovog pokušaja: »Dobar je glas blagoslov: ’Bolji je dobar glas nego skupocjeno ulje’« (Prop 7,1).

»Dobar glas je prokletstvo: ’Jao vama kad vas svi ljudi budu hvalili’« (Lk 6,26). I opet ni ovdje nema nikakve kontradikcije. Drugi se stih ne odnosi toliko na dobro ime, već na javno veličanje. Netko može biti na zlu glasu – ili, još preciznije, loš glas je posljedica njegovih djela – i unatoč tome mogu ga uzdizati ljudi čiji ugled, ako ga uopće imaju, nije ništa bolji. Zli ljudi veličaju zle ljude – to što ih drugi ljudi veličaju ne znači da su oni postali dobri.

Biblija će nam se učiniti prepunom kontradikcija samo onda ako joj pristupimo na pogrešan način. Ako mislite da je Biblija zamišljena kao popis teoloških tvrdnji, njezin će vam se tekst učiniti bez glave i repa. Ako mislite da je napisana u vama dobro poznatoj književnoj formi, zalutat ćete u pokušaju da je protumačite. Međutim, sigurno nećete pogriješiti budete li je čitali onako kako je čita Crkva, koja jamči za njezinu nepogrešivost. Ako tako postupite, vidjet ćete da u njoj nema nikakvih temeljnih kontradikcija jer, budući da je ona Božja nadahnuta riječ, u njoj postoji samo istina i ne može postojati ništa drugo osim istine.

Tekst je izvadak iz knjige Karla Keatinga “Što katolici doista vjeruju”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.