Sekularnom se mentalitetu poslušnost više od ijedne druge vrlini čini porokom. Sličnim razmišljanjem dolazimo do zaključka da nema sigurnijeg puta do katastrofe od poslušnosti jedino samima sebi. Mi nismo toliko mudri ili samodostatni da si možemo priuštiti da se ne osvrćemo na druge i da se kroz život orijentiramo isključivo slušajući sami sebe. Tko među nama može reći da uopće poznaje sama sebe? A ako pojedinac pretpostavlja da je samodostatan, zašto ne bi očekivao da će imati autoritet nad ostalima? Usto, bi li društvo izoliranih i samodostatnih pojedinaca moglo postići da ljudi surađuju jedni s drugima? Ili bi oni započeli gnjevne i beskonačne međusobne sukobe na štetu osnovne pristojnosti društvene kohezije? Slušanje isključivo samog sebe formula je za otuđenje, ali i za anarhiju.

Ja ću to na svoj način

Martin Buber ima pragmatičniji pogled na ljudska bića. Kao puko ja, prema autoru djela Ja i Ti, pojedinac je beznadno zapetljan u nestvarnome. „On doista nema sudbine“, piše Buber, „nego samo bitak koji je definiran stvarima i instinktima, koje on ispunjava s osjećajem suverenosti koja jest, u proizvoljnosti samovolje“. Pojedinac koji sluša samo sebe nesposoban je žrtvovati svoju neslobodnu volju – onu koja je zarobljena stvarima – svojoj višoj volji, koja je u skladu s čovjekom, društvom, Bogom i istinom.

Oni koji poslušnost vide kao porok zapravo ništa ne gledaju kao vrlinu. A ako nema ničega što je stvarno vrlina, čovjek je slobodan slušati samo svoj glas. No postoji svijet značenja, autoriteta i vrlini. Samodostatnost je iluzija. I zato poslušnost može biti vrlina.

Poput svake druge vrline, poslušnost mora biti regulirana razboritošću. Nijedna vrlina – poslušnost, hrabrost, velikodušnost, ili bilo koja druga, nije krjeposna bez razboritosti, koja je vrlina realističnosti. Ne smijemo slušati sebe baš u svemu, baš kao što ne smijemo slušati horoskop, neprijatelja ili manipulatora. Poslušnost treba razboritost kako bi bila krjeposna, baš kao što učenik treba učitelja kako bi nešto naučio. Moramo znati koga trebamo slušati. Što se tiče vjere, mudro je – razborito – slušati Boga, iako moramo zapamtiti da slušajući Boga zapravo u isto vrijeme slušamo sebe. To nas ne treba iznenađivati, jer je Božje dobro za nas i dobro koje ispravno percipiramo za same sebe jedno te isto dobro.

Vršenje zapovijedi

No stvar ide dalje od toga. Slušanje Boga tako je važno da nam On zapovijeda da ga slušamo. Tu se ne može pregovarati:

“Gledajte! Nudim vam danas blagoslov i prokletstvo: blagoslov, budete li slušali zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje vam danas dajem; a prokletstvo, ne budete li slušali zapovijedi Jahve, Boga svoga, nego sađete s puta koji vam danas određujem te pođete za drugim bogovima kojih niste poznavali.” (Pnz 11,26-28)

Bog nas ne poziva da Ga slušamo. Tako mlak pristup ne čini se naročito žarkom ljubavlju. Neposlušnost Njemu nije opcija koju On ljubazno pruža. On zapovijeda da ga slušamo. Slično, kad je kraljica Elizabeta II. slala osobne najave vjenčanja svoga sina, zapovjedila je svojim podanicima da prisustvuju vjenčanju. Kraljica zapovijeda poslušnost, ona ne poziva na nju. Kraljicu se sluša.

A još više se sluša Boga.

Marija, naš uzor

U Zdravomariji na svahiliju riječ „sveta“, kao u „Sveta Marijo“, je mtakatifu. Tu svahili pruža zanimljiv i vrijedan uvid u koncept Marijine svetosti. Taka znači „želja“, a tifu znači „poslušnost“. Cijela složenica znači „ona koja želi biti poslušna“. Marija je sveta jer je potpuno poslušna volji Božjoj. Ona slobodno sjedinjuje svoju volju s Božjom, tako da to afirmira ne samo njezino dobro, nego i dobro sve Božje djece. Marija je zato uistinu zajednička majka.

Sekularni mentalitet ima poteškoća s konceptom poslušnosti, ali ne i s time da odanost smatra važnom vrlinom, a odanost i poslušnost su vrlo bliske. Odanost zahtijeva snažno pristajanje, ako ne poslušnost, skupini. Odana osoba mora se često žrtvovati na individualnoj razini za dobro skupine kojoj pripada. Izostanak odanosti češće se gleda kao izdaja i sebičnost nego kao individualni rast. Nelojalnost mafiji u tim se krugovima tolerira manje nego neposlušnost Bogu. Slično, nelojalnost političkoj stranci smatra se gorom od neposlušnosti bračnom drugu.

Ipak, poslušnost kao vrlina, superiorna je vrlini odanosti. Ona je osobna, a ne orijentirana na skupinu, i u poslušnosti Bogu ima nadnaravnu dimenziju. Moleći se Bogu tražimo preobraženje od nepopustljivog otpora do poslušnosti. Krist je bio poslušan do smrti, smrti na križu (usp. Fil 2,8). Bio je poslušan svojim roditeljima (usp. Lk 2,51), i savjetuje nam da i mi budemo poslušni – Njemu, Njegovim zapovijedima i istini.

Prava sloboda

Najrazumnije je – razborito – slušati osobu koja te voli i zna istinu o tvom bitku. Tako jedan francuski filozof dobro kaže kad piše: „Ljubav čini poslušnost lakšom nego što to čini sloboda“. Vrlina poslušnosti nije suprotna slobodi, niti predstavlja odnos gospodar/sluga ili dominacija/podložnost. Ona pretpostavlja i anticipira slobodu. Ona također uspostavlja i usavršuje odnos ljubavi.

Poslušnost je, prema tome, blisko povezana sa služenjem. Odatle izrazi „vaša želja meni je zapovijed“ i „zadovoljstvo je služiti vam“. Osobi koja voli drago je služiti, orna je slušati potrebe i želje – legitimne, naravno – voljene osobe. Poslušnost dopušta osobi da nadiđe uske granice egoizma i čini dobro onima koje voli s pripravnošću, entuzijazmom i radošću.

Izvor: CERC | Prijevod: Ana Naletilić

Catholics United for the Faith, Inc. Copyright © 2021. Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.