„Krist je, također, iako je Očeva mudrost, i sâm postao kao lud kako bi pomogao ludosti čovječanstva…” — Erazmo Roterdamski, „Pohvala ludosti”

Renesansni humanist Erazmo Roterdamski napisao je svoju poznatu satiru „Pohvala ludosti” dok je boravio u londonskom domu svojega dobroga prijatelja i kolege humanista Thomasa Morea, koji je sigurno bio odlično društvo. „Deklamacija” je to koju izriče personificirana Ludost i djelo cilja na ljudske slabosti općenito i na mnoge sile u društvu 16. stoljeća, kako u Crkvi, tako i izvan nje. Sve je to predstavljeno pod krinkom pohvale ludosti, ironično govoreći o svojim brojnim dobrobitima za život i društvo. Nikada nismo potpuno sigurni govori li doista Ludost ili Erazmo, i koliko bismo ozbiljno trebali shvatiti sve što ona kaže. Djelo je puno ironija „zamotanih” u ironije.

Iako je veći dio knjige čisto zabavan, čak i neozbiljan, Ludost prikriva ozbiljnu svrhu koja se postupno otkriva, dolazeći do izražaja u posljednjem dijelu. Ovdje se ironija raspršuje, a stalna (i, po mom ukusu, ponekad zamorna) struja eruditskih klasičnih aluzija, koje su ispunjavale raniji dio knjige, usporava se. Te će aluzije biti zbunjujuće za većinu suvremenih čitatelja, a čak ih je i u Erazmovo doba razumio možda samo elitni krug humanista. Možda ne dijelimo Erazmovo duboko poznavanje klasične književnosti, ali mnogi od nas dijele njegovo kršćanstvo. Zadnjih nekoliko poglavlja knjige pripadaju Kristu i vjeri. Cilj prema kojem je knjiga postojano išla konačno dolazi u žarište.

Erazmo ovdje pokazuje pravi evanđeoski žar. Ludost ističe da je Krist osudio pismoznance i farizeje – mudre – i veličao djecu, jednostavnu i poniznu. Čak i kada je došlo vrijeme da odabere životinju na kojoj će ujahati u Sveti grad, odabrao je magarca, iako se „sigurno mogao popeti na lava”. On sam je opisan kao Janje – poput ovce, koja nije mudra životinja, već krotka i nježna. Propovijedao je koristeći svima poznate metafore, a njegovo prihvaćanje smrti na križu bila je najveća „ludost”. Dakle, sve što je Isus činio proturječilo je svjetovnoj mudrosti. Sveti Pavao također suprotstavlja ljudsku mudrost Božjoj „ludosti”: „lûdo Božje mudrije je od ljudi”; „besjeda o križu ludost je onima koji propadaju”; „svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike”.

Poput svojeg Učitelja, kršćani preziru počasti i nagrade ovoga života u korist nečega nevidljivoga što je izvan ovoga svijeta. Ovo se, naravno, čovječanstvu u cjelini čini kao ludost. U Djelima apostolskim se mislilo da su učenici bili pijani zbog njihove iznenadne govorljivosti na drugim jezicima. Petar je odgovorio da je to umjesto toga bilo izlijevanje Duha Svetoga. „Novo vino” kojim su bili ispunjeni bila je Kristova radost. Erazmo također evocira fenomene „govorenja u jezicima” i mističnog zanosa, koji su uočeni među nekim kršćanskim vjernicima, uključujući i na smrtnom času, a koji odražavaju njihovu „ludu” ljubav prema Bogu. Ljudska ljubav navodi zaljubljene da čine gluposti, a božanska ljubav još i više. Postupci ovih ljudi izgledaju nam kao ludilo, ali oni su zapravo dosegli višu svijest, onkraj zemaljske i tjelesne stvarnosti (ovdje se vidi Erazmov platonizam). Imaju predokus blaženoga gledanja.

Ideja „kršćanske ludosti” i „kršćanske lude” postavlja pitanje odnosa kršćanstva prema smijehu i komičnome. Znamo da je klasična definicija komedije bila priča sa sretnim završetkom, koja predstavlja bolju sreću u životu središnjeg lika. U modernijem smislu, komediju smo počeli shvaćati kao smiješno i zabavno. Ipak, ta dva smisla nisu nepovezana. Sretan i blagoslovljen razvoj događaja prirodno bi izazvao veselje, radost i smijeh. Slično tome, kršćanska vjera izaziva čuđenje i oduševljenje nad preobilnom Božjom ljubavlju i milošću. Prema Aristotelu, komedija se bavila ljudskim slabostima i manama, i prikazivala ljudska bića gorima nego što jesu, u svrhu popravljanja društva. Ovdje nalazimo paralelu s kršćanskim inzistiranjem na stvarnosti istočnoga grijeha i potrebi za popravljanjem duše. Ipak, vjerno komičnom obliku, u kršćanstvu je bitan oprost i druga prilika. Čovjeka ne osuđuje njegova hamartia, njegova tragična mana.

Noviji pisac koji se bavio odnosom između kršćanstva i komičnoga je teolog Peter J. Leithart. U svojoj knjizi „Duboka komedija” on tvrdi da je komedija kršćanski žanr par excellence (vidi Dantea) i da se kršćanski svjetonazor može okarakterizirati kao temeljno komičan. To nije samo zato što „priča” kršćanstva počinje u grijehu i završava u spasenju, odražavajući drevnu definiciju komedije. Kršćanski odnos prema svijetu također ga čini prijemčivim i pronicljivim za humor, jer shvaća da ništa u svijetu ne treba shvatiti ozbiljno. Anđeli, podsjeća nas Chesterton, mogu letjeti jer sebe shvaćaju olako. Jedna teorija komedija sugerira da one završavaju katastazom, koja je ekvivalentna tragičnoj katarzi, u ovom slučaju izazivajući osjećaj duhovitog olakšanja i popuštanja zabrinutosti. U kršćanskoj vjeri shvaćamo da je naš dug u cijelosti plaćen, a milost obilna.

Dr. Leithart spominje zanimljiv srednjovjekovni običaj risus paschalis, u kojem su svećenici uvodili šale i smiješne priče u svoje propovijedi tijekom uskrsnoga vremena kako bi nasmijali vjernike. Postojala je teološka ideja da je Bog uskrsnuvši Isusa iz mrtvih izveo ultimativnu šalu sa silama tame – ideja koja nam pada na pamet u onim rijetkim prilikama kada Uskrs pada na prvi travnja.

Klasični poganski svjetonazor bio je duboko tragičan: povijest je napredovala u stalnom padanju, počevši od zlatnog doba. U nekim starim komedijama, ističe dr. Leithart, trebamo se smijati glupim likovima podrugljivim smijehom. U kršćanstvu, nasuprot tome, dužni smo druge ljude smatrati sugrešnicima i patnicima, koje treba sažalijevati, a ne prezirati. Štoviše, kršćanstvo je stvorilo ono što dr. Leithart naziva „dubokom komedijom”, u kojoj priča ne samo da završava sretno, već s preobilnom srećom. Ne završavamo naprosto tamo odakle smo krenuli – u obnovljenom Zlatnom dobu ili Edenskom vrtu – nego primamo više nego što smo ikada mogli zamisliti – Kraljevstvo nebesko.

Prisjetimo se na trenutak susreta Isusovih učenika s uskrslim Gospodinom na putu za Emaus. Dva su učenika puna melankolije. Puni propalih nada nakon raspeća, oni još uvijek ne mogu shvatiti nedavna izvješća vjernih žena o praznoj grobnici. Moglo bi se reći da im se tragični svjetonazor obrušio o glavu. Sveti Luka nam govori da se oni, dok su razgovarali sa strancem putnikom (koji je zapravo Isus) o svojim iskustvima, „snuždeni zaustave”. U određenom trenutku Isus se okreće prema njima i kaže: „O bezumni…” i nastavlja objašnjavati kako je njegova smrt ispunila mesijanska proročanstva.

Trenutak, i epizoda u cjelini, sažimaju prijelaz od tragičnog do komičnog i uključuju ludost u ponudu (kao što Erazmo nije propustio primijetiti). Neuspjeh učenika da prepoznaju Isusa također se može smatrati komičnim i simbolom njihove obuhvatnije nesvjesnosti. Međutim, ljudska glupost – koja za sebe misli da je običan zdrav razum – razlikuje se od božanske ludosti, koja je zapravo mudrost. Erazmo se poigrava ovom dvojnošću: samoproglašenom mudrošću koja je zapravo ludost, i prividnom ludošću, koja je zapravo viša mudrost. Učenici su bili tužni, ali nepotrebno. Uskrsli Krist bio je upravo tamo, i hodao s njima. Njihova je melankolija nestala te večeri, kada je Isusova gesta lomljenja kruha uzrokovala da im se skine veo s očiju. Od tada do Pedesetnice, njihovi su životi morali biti festival čudâ i radosti.

Čini mi se da bi zapovijed koju im je Krist dao prije svoje muke, „[…] hrabri budite – ja sam pobijedio svijet”, mogla poslužiti kao dozvola za veselje kod kršćana. Treba pokazati dužnu žalost zbog grijeha – vlastitih grijeha i grijeha čovječanstva općenito – i zbog patnji koje je Krist podnio. Osim toga, vjera jest – ili bi trebala biti – sva radost i svjetlo. Kršćani bi s pravom trebali biti najmanje ozbiljni ljudi na svijetu. Banalna rutina, iznurenost, cinizam i puka stoička rezigniranost mukotrpnom egzistencijom protivni su kršćanskom duhu. U svakom slučaju, treba ih protjerati izvan crkvenih vrata.

Izvor: The Imaginative Conservative | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.