Recimo nešto ukratko i o držanju tijela dok sudjelujemo u liturgiji. Često se iz nekih pobožnih motiva klečanje gura tamo gdje mu nije mjesto. Osnovni je stav na misi stajanje, zato što je to stav uskrslog Krista. Riječ uskrsnuti doslovno znači ‘ustati’: kada stojimo, svjedočimo da smo baštinici uskrsnuća. Židovi također mole stojeći, pa je stoga i prvoj Crkvi bilo prirodno zadržati taj molitveni stav. Klečanje ima svoju vrijednost i svoje značenje, ali moramo znati gdje je i kada ono prikladno. Kompliciranije ne znači nužno pobožnije ili bolje.

U prvim su se stoljećima čak odvijale velike borbe za izbacivanje klečanja iz nedjeljne mise, zato što je nedjelja dan proslave uskrsnuća. Stoga je I. nicejski sabor morao intervenirati i izričito zabraniti klečanje nedjeljom i u vazmenom vremenu. Na Zapadu klečanje ipak ulazi u liturgiju u 10. stoljeću, do kada joj je uglavnom bilo strano, dok je istočnoj liturgiji, za razliku od zapadne, ono ostalo strano sve do danas. Danas na misi trebamo klečati samo prilikom pretvorbe, tj. riječi ustanovljenja, kada je klečanje znak zaziva Duha Svetoga. Za vrijeme „Jaganjca Božjeg“ ne klečimo!

Sjedenje je također nešto što je naknadno uvedeno, a danas označava stav pažnje i slušanja prilikom čitanja ili prinosa darova. No, unatoč svemu navedenom, jako je žalosno vidjeti zajednicu koja je razjedinjena zbog držanja tijela. Svrha je zajedničkog zauzimanja istog stava tijela očitovati jedinstvo i cjelovitost zajednice. Stoga je bolje, ako se nađemo u takvim okolnostima, zajedno s većinom zajednice u krivo vrijeme kleknuti nego se svojom „ispravnošću“ od nje odvajati. S druge strane, svakako treba težiti pravilnom liturgijskom odgoju zajednice.

Gornji tekst je ulomak iz niza “Uvod u svetu misu” vlč. Tomislava Šaguda.