O himnu koji pjevamo nedjeljom: Pjesma koja sadrži riječ ‘slava’ nije isto što i himan ‘Slava Bogu na visini’

Na blagdane, svetkovine i nedjelje, osim tijekom korizme i došašća, nakon poklika „Kyrie eleison“ slijedi himan „Slava Bogu na visini”. „Slava“ je himan – svečani proglas ili pozdrav Bogu Ocu i Kristu. Započinje riječima anđeoske hvale prigodom Kristova rođenja. Izvorno nije bio dio mise, nego je bio dio časoslova i molio se svaki dan u noćnoj službi. S vremenom je uvršten u misu. Himni su zamišljeni isključivo za pjevanje, a ne recitiranje.

Također, kao i „Kyrie“, ovo je nepromjenjivi dio mise. Postoje dijelovi mise u kojima svećenik može odabrati između ponuđenih obrazaca (npr. za uvodni pozdrav) ili po svom nahođenju nešto reći (npr. u uvodu u otajstvo dana ili molitvi vjernih). No misa je najvećim dijelom nepromjenjiva, što znači da svećenik slijedi propisani obred. Ta nepromjenjivost čuva vjeru od proizvoljnosti i zastranjenja te osigurava da imamo udjela u Kristovu djelu spasenja, a ne u nečemu drugomu, primjerice tek u nekakvom lijepom glazbenom iskustvu.

Stoga pjesma koja u sebi sadrži riječ slava nije isto što i himan „Slava Bogu na visini“. To je kao da umjesto državne himne izvodimo pjesmu „Lijepa li si“ zato što ona počinje istom riječju. To nije isto. Također, himan nije pjesma zbora, nego cijeloga naroda. Sav okupljeni puk pjevanjem himna slavi Boga. Ako je himan toliko glazbeno zahtjevan da ga je običnom čovjeku nemoguće pratiti ili su mu riječi nerazumljive, on gubi svoj smisao.

Znači li to da nam, ako želimo biti potpuno liturgijski ispravni, na izbor ostaju tek dvije ili tri kompozicije? Onaj tko smatra da je ponuda liturgijske glazbe koja zadovoljava sve ove uvjete siromašna, možda je pozvan skladati nešto novo što bi predstavljalo uspješan spoj liturgijskih normi i glazbenog izričaja današnjih ljudi.