Neobična čuda na putu do proglašenja svetim
Skloni smo zamišljati Boga kako djeluje na velike i nedvosmislene načine. I ponekad doista djeluje tako. No češće, ako je suditi prema postupcima kanonizacije, djeluje na načine koje je gotovo lako previdjeti – osim ako ne promatramo vrlo pažljivo
Da budemo iskreni – kada većina nas čuje riječ „čudo“, zamišljamo nešto spektakularno. Zasljepljujuće svjetlo. Trenutačno ozdravljenje. Možda mnoštvo koje u nevjerici uzdahne dok netko odbaci štake i potrči pobjednički krug.
I, pošteno govoreći, ponekad se upravo to i dogodi.
No ponekad… riječ je o Ahilovoj tetivi.
Da, ozbiljno.
Kada je postupak kanonizacije Piera Giorgia Frassatija napredovao, čudo pripisano njegovu zagovoru odnosilo se na ozdravljenje svećenika kojemu je pukla Ahilova tetiva – nešto što, iako ozbiljno, više podsjeća na sportsku ozljedu nego na prizor iz Djela apostolskih. Svećenik je, prema izvješćima, doživio iznenadan i medicinski neobjašnjiv oporavak nakon što je zazvao Frassatijev zagovor. Ništa blještavo. Ništa filmsko. Ali stvarno. I, što je najvažnije, neobjašnjivo prema sadašnjim medicinskim spoznajama.
Ako očekujete vatromet, ovakvo bi vas čudo moglo… pomalo razočarati.
No možda je upravo to njegova bit.
Crkva ima manju toleranciju prema ‘cool’ čudima nego što mislite
Jedno postaje jasno čim se počnete baviti čudima u postupcima kanonizacije: Crkvu zapravo ne zanima koliko je neko čudo dojmljivo. Zanima je je li ono stvarno.
Mjerila su stroga – i to s razlogom. Slučaj proučavaju medicinski stručnjaci (često i oni koji nisu katolici), teolozi i biskupi. Kriteriji su jasni i nepopustljivi: ozdravljenje mora biti trenutačno, potpuno, trajno i znanstveno neobjašnjivo. Nije dovoljno da bude „malo vjerojatno“ ili „iznimno rijetko“. Mora pripadati kategoriji za koju medicina jednostavno nema objašnjenje.
Zbog toga nastaju čuda koja djeluju… neobično konkretno.
Redovnica, Parkinsonova bolest i pomalo nespretna molitva
Uzmimo primjer svetog Ivana Pavla II.
Jedno od čuda pripisanih njegovu zagovoru odnosi se na francusku redovnicu, sestru Marie Simon-Pierre, koja je bolovala od Parkinsonove bolesti – iste bolesti koja je obilježila posljednje godine života Ivana Pavla II. Nakon što je, kako je sama priznala, pomalo nevoljko molila za njegov zagovor, doživjela je iznenadno i potpuno ozdravljenje, potvrđeno medicinskim pregledima (Congregation for the Causes of Saints, Positio super miraculo, 2011.).
U tome postoji gotovo tiha ironija: svetac koji je javno i strpljivo nosio Parkinsonovu bolest postaje zagovornik osobe koja je od nje iznenada oslobođena.
Ništa dramatično. Ništa teatralno. Ali nevjerojatno precizno.
Trudnoća koja je krenula po zlu… a zatim iznenada pošla pravim putem
Tu je i sveti John Henry Newman.
Njegovo kanonizacijsko čudo ne zvuči kao senzacionalna novinska priča. Nema trenutka u kojem svi u prostoriji zastanu. Nema naglog obrata koji liječnike ostavlja bez riječi.
Umjesto toga, sve počinje onako kako počinju mnoge stvarne životne krize – tiho, a zatim odjednom.
Trudnica iz Sjedinjenih Američkih Država, Melissa Villalobos, zbog komplikacija s posteljicom zadobila je obilno unutarnje krvarenje. Stanje se brzo pogoršavalo. Liječnici su vrlo dobro znali kakav bi razvoj događaja mogao uslijediti, a nijedan ishod nije bio povoljan. U opasnosti su bili i majka i dijete.
U tom trenutku ona i njezin suprug molili su za Newmanov zagovor.
Ono što je uslijedilo nije bilo spektakularno. Nije bilo trenutka kada su se aparati ugasili ili alarmi odjednom utihnuli. Krvarenje se jednostavno stabiliziralo. Kriza je prošla. Trudnoća je uspješno privedena kraju i rodilo se zdravo dijete.
Promatrano izdaleka, priča nalikuje najboljem mogućem medicinskom ishodu.
Promatrano izbliza, to se nije trebalo dogoditi.
Slučaj je detaljno proučen i na kraju priznat jer se oporavak nije uklapao u očekiveni medicinski tijek. Nije bio samo malo vjerojatan – procijenjeno je da nadilazi ono što suvremena medicina može objasniti.
Bez spektakla. Samo situacija koja je trebala završiti na jedan način… a završila je na sasvim drugi.
Koma, ravna linija i redovnica koja nije odustajala
Kanonizacija Majke Terezije uključivala je ozdravljenje Brazilca koji je bolovao od višestrukih moždanih apscesa. Bio je u komi. Operacija je već bila zakazana. Stanje je bilo kritično.
Njegova supruga molila je za zagovor Majke Terezije.
Prije nego što je planirani zahvat uopće mogao započeti, muškarac je došao svijesti i počeo se oporavljati – ponovno na način koji liječnici nisu mogli zadovoljavajuće objasniti (Congregation for the Causes of Saints, Miracle for Canonization, 2016.).
Nije bilo dramatičnog sukoba dobra i zla. Nije bilo trenutka kada je prostorijom zavladala tišina jer su svi shvatili da se dogodilo nešto nadnaravno.
Samo čovjek koji se nije trebao probuditi… probudio se.
Zašto su ova svetačka čuda tako… obična?
Kada se odmaknemo i promotrimo ih zajedno, počinje se nazirati obrazac.
Ova čuda nisu stvorena da zadive maštu. Ne natječu se s Hollywoodom. Ne pokušavaju čak ni biti posebno spektakularna.
Puknuta tetiva. Neurološka bolest. Unutarnje krvarenje. Moždani apscesi.
Ne „čudesno ozdravljenje“ općenito, nego ovo ozdravljenje, ove osobe, u ovim okolnostima i u ovom trenutku.
Tu stvari postaju zanimljive.
Jer sve to sugerira da smisao tih čuda nije spektakl, nego potvrda.
Crkva ne pita: „Je li ovo impresivno?“
Pita: „Je li se ovo doista dogodilo na način koji nadilazi prirodno objašnjenje?“
To znači da čudo ne mora izgledati dramatično.
Dovoljno je da bude stvarno.
Skloni smo zamišljati Boga kako djeluje na velike i nedvosmislene načine. I ponekad doista djeluje tako. No češće, ako je suditi prema postupcima kanonizacije, djeluje na načine koje je gotovo lako previdjeti – osim ako ne promatramo vrlo pažljivo.
Završna misao o neobičnim čudima koja su vodila do svetosti
Neobičnost ovih čuda nije u tome što su čudna.
Nego u tome što su toliko prizemljena.
Nema mitoloških bića. Nema dvosmislenih simbola. Nema objašnjenja poput: „Možda je to ipak bila slučajnost, ako dovoljno zažmirite.“
Drugim riječima, riječ je o događajima koji se zbivaju u istom svijetu u kojem živimo ti i ja.
A to otvara pomalo nelagodnu mogućnost:
Ako su ovo čuda koja vode do svetosti, možda je granica između običnog i čudesnog mnogo tanja nego što bismo željeli.
Možda božansko nije neugodno daleko od nas – nego neugodno blizu.
A možda pravo pitanje nije događaju li se čuda i danas, nego obraćamo li dovoljno pozornosti da ih prepoznamo kada se dogode.
Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Catholic Link.
