Dragi moji mladi, djelovanje savjesti ne može zamijeniti nikakva psihoanaliza. Dakako, vrlo je dragocjena stvar izvući iz čovjekove podsvijesti sadržaje koji su se tamo nakupili te ih iznijeti na vidjelo, a to znači postaviti ih na ravan svijesti. Time se na određen način dovodi u red kaos doživljaja koji su prisutni u nama.

Savjest i to radi. Savjest se trudi izvesti nas iz kaosa i dovesti u red sve ono što je prisutno u nama; dovesti u red sveukupan nutarnji materijal doživljaja i čina. Međutim, njezina se funkcija ne iscrpljuje jedino u znanju, u samospoznaji, u tome da ja u vlastitoj svijesti sve imam posloženo i dovedeno u red. Krepost i moralnost ne mogu se poistovjetiti samo sa znanjem. Savjest bi bila okrutna upravo onda kada bi čovjeka, uza sveukupno znanje, ostavila bespomoćnim. Zato savjest gura čovjeka dalje. Gura ga u smjeru dobra. Nutarnji čovjek, opterećen zlom, snažno je gurnut u smjeru dobra. Nikakva psihoanaliza to ne može postići.

Savjest predstavlja moć i nije samo znanje. Ona gura čovjeka prema dobru, a čovjekova situacija bi bila užasna, zastrašujuća kada čovjek ne bi pronašao izlaz iz zla prema dobru.

Ne smije se zaboraviti da zlo ostaje u nutarnjemu čovjeku. Nažalost, često se podupire pojednostavljeno shvaćanje moralnosti koja u potpunosti zaobilazi nutarnjega čovjeka. Veliki prijestupi i zločini dovode se u red uz pomoć kaznenih sredstava, posredstvom zatvora, logora, i na taj se način likvidiraju krađe, ubojstva, prostitucija. Ali to još nije moralnost! Sveukupna moralnost je povezana s nutarnjim čovjekom i s glasom savjesti, s moćima savjesti. Takvo usko i površno shvaćanje moralnosti nije dostatno!
Naša nas savjest gura prema dobru. Čovjek bi bio nesretan, a njegova situacija jezovita, kazat ću, paklena kad se čovjek, pod pritiskom savjesti, ne bi uspio otkinuti od zla i pronaći dobro. U tome ne postoji nikakva moralnost koja bi taj problem učinkovito, stvarno razriješila, osim religijske ili, još točnije – kršćanske.

Ne znam jeste li ikada osluškivali pjev ili recitaciju psalama. Možda najbolje znate psalam Miserere mei Deus… Ne znam znate li kakva je povijest nastanka toga Psalma. Povezana je s osobom kralja Davida i Knjige o Kraljevima Staroga zavjeta opisuju nam točno u kakvim je okolnostima nastao.

Bilo je to ovako: kralj David, koji je bio duboko religiozan čovjek, podlegao je strasti prema ženi svoga časnika Urije koji je u to vrijeme bio na bojišnici. Žena je ostala sama. David je, pod pritiskom strasti, naredio da mu se dovede i legao je s njom. U tolikoj je mjeri bio zaslijepljen svojom strašću da je izazvao Urijinu smrt kako bi došao do veće slobode u preljubu.

Međutim, ovaj kralj koji je uistinu bio vrlo religiozan, a koji je toliko sagriješio, doživio je iznenada preobrazbu svojega srca. Upravo je u tome trenutku nastao psalam Miserere. U tomu psalmu Miserere prisutne su dvije rečenice koje najbolje prokazuju o čemu je riječ: »Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom« (Ps 50,6). Te dvije rečenice sve objašnjavaju. One nam jasno pokazuju u koju stranu proces savjesti gura čovjeka.

Davidova je savjest iznenada probudila njegovu nutrinu i gurnula ga prema Bogu. U isti tren mu je pomogla da pronađe odnos: ja – Ti! »Tebi, samom tebi ja sam zgriješio.«

Pritom, dragi mladi, nije ni najmanje riječ o okrutnosti dijela naše savjesti, već je riječ o nagonu za samoodržanjem koji je s njom povezan. Čovjek se inače ne može isplesti iz grijeha, izvući iz zla, osim u ovomu odnosu: Ti – ja, ja – Ti. Nema drugoga načina izbjegavanja zla.
Dakako da je David u tome trenutku vidio svu veličinu vlastitoga čina i ta jezovitost njegova čina – preljub i umorstvo – morali bi ga iznutra uništiti da nije mogao izgovoriti upravo ove riječi: »Sagriješio sam pred tobom, i učinio što je zlo pred tobom.«

Dragi moji, da je taj čovjek tada ostao uza svoje zlo, uza svoj grijeh, posve sam, zlo bi ga uništilo. I tada ga je svijest da je to »pred Tobom«, da je to nekako u svijesti Boga i da Bog zna za to, i postidjela i ponizila, ali istodobno i spasila, zacijelila. Ovo je temeljni pravac u kojemu naša savjest gura svakoga od nas. Zato razumijemo veliku vrijednost religije kada možemo stati pred Boga, ponovno izgraditi odnos: ja – Ti i kazati, poput Davida: »Tebi samomu«, jer nitko drugi mi u tome ne može pomoći, nitko drugi me od toga ne može osloboditi. Jedino Ti.
Sve je ovo vrlo čudesno. U tome se sastoji veličina religije, veličina vjere, one vjere koju na razne načine obezvrjeđuju i umanjuju. No, onda neka izvole umetnuti u nutarnji čovjekov život nešto poput onoga što se dogodilo Davidu: »Tebi, samom tebi ja sam zgriješio.« Lako je uništavati i odbacivati, međutim nije dopušteno čovjeka osiromašivati.

S Davidovim Miserere dei meus lako je razumjeti u potpunosti bit sakramenta pokore jer u svemu tome riječ je o doživljaju pokore u čiju bit spada i mora spadati kajanje. Kajanje nije isto što i strepnja. Riječ je o nečemu daleko dubljem i širem. Nije to samo strepnja pred strašnim Bogom.

Naravno, zastrašujuća bi bila situacija bez Boga. Zastrašujuća bi bila situacija čovjeka s grijehom bez Boga. Jasna je, međutim, činjenica da svatko od nas Boga može odbaciti. U tome slučaju čovjek se i nalazi daleko od njega. Odbacujući Boga, čini da bude i od Boga odbačen. To je pakao.

Nama je to vrlo teško predočiti, no možda nam upravo to najbolje posreduje stanje onoga čovjeka koji s grijehom ostaje bez Boga. On nema onoga komu bi rekao: »Tebi, samom tebi ja sam zgriješio.« Ne postoji ono jedno jedino Ti koje u tome trenutku može pomoći.
S grijehom, dragi mladi, valja u potpunosti zauzeti položaj djeteta. Jedino im njihov otac može pomoći. Tako je čak i u našemu ljudskom poretku, u ljudskim odnosima. Jedino nam Otac može pomoći kada sagriješimo i na taj način čak ni pokajanje nije tako teško. Koliko si puta u životu doživio da su ti pomogli jedino tvoj otac ili tvoja majka?

Ako ti je teško, ako je nekomu teško na toj liniji pobuditi žaljenje, postoji još jedna uporišna točka, a to je trpeći Krist. Nadasve je čudesna stvar u kojoj mjeri Bog čeka na čovjeka. A to čekanje čovjeka prije svega je izraženo i sadržano u Kristu. Kristu koji trpi. Možda ništa drugo neće probuditi tvoju dušu, probudit će te suosjećanje. I ne govorimo kako su u koncentracijskim logorima ili u različitim zločinima ljudi prolazili patnje koje su jednako zastrašujuće kao i Kristove kad je bio bičevan ili na Kalvariji. Jer kad god se približimo Kristu koji je bičevan ili Kristu na Kalvariji, uvijek je prisutna ozbiljna prilika da se u nama nešto pokrene i promijeni; Krist je u cijelosti usmjeren na to da obraća. Obraćati bez prestanka. Bez prestanka izvlačiti iz čovjeka osjećaj djeteta koje govori: Oče, oprosti! Oče, pomozi! To je Krist.

Ako imamo poteškoća s pokajanjem, tada ne pokušavajmo tražiti odjek na osjećajnoj razini. Pokušajmo smireno proći Križnim putem. Od postaje do postaje, svatko od nas na svoj način. Nije nužno držati molitvenik u ruci jer nam te knjižice ionako neće reći puno toga. U najboljem slučaju reći će nam to što se kod pojedine postaje događa. Svatko od nas samostalno treba poći onamo gdje On pada pod križem, poći onamo gdje s njega skidaju odjeću, na mjesto gdje je pribijen na križ, na mjesto gdje ispušta duh. Moramo poći, promatrati, biti u blizini!
Krist je sam Bog koji bez prestanka obraća ljude. Čak i na Križnomu putu možemo vidjeti proces obraćenja: kod Simuna Cirenca, kod jeruzalemskih žena, kod Veronike. Sve to predstavlja veliku školu kajanja.

Osim toga, često se prilikom ispovijedi javljaju poteškoće zato što smo bespomoćni pred takozvanom odlukom da ćemo se popraviti. Odakle ja mogu znati da ću biti drukčiji? Prije mogu predvidjeti da ću ostati isti. Osjećam sile grijeha u sebi. Osjećam da će me one ponovno gurnuti. Ovdje me savjest izvlači, a sile zla će me ponovno ugurati.

Draga moja mladeži, u odluci da ćeš se popraviti riječ je, prije svega, o tome da se obratiš Bogu. Nije riječ o tome da sa sigurnošću znaš: više to neću učiniti, nego o tome da to više ne želiš učiniti i da cijelom voljom prioneš uz Boga. Sami od sebe ne možemo ostvariti tu veliku promjenu. Ali ako prionemo uz Boga, ako prionemo uz Krista, uz njegovu blizinu, u nama će se postupno izvršiti ta promjena, preobrazba.

Dragi moji, riječ je o dugotrajnu procesu. Mi s vlastitim religioznim moralnim životom prečesto postupamo na prvu ruku: Već! Intervencija! Injekcija i moram biti zdrav. A riječ je o dugotrajnim procesima. Sile grijeha su okolo nas i u nama te čine svoje. Potreban je vrlo sustavan, sabran napor kako bi se preobrazile i oslabile. Na tome radi naša narav, naša savjest, a prije svega milost. Milost je također moć i sila koja u nama teži prema tome da nas ljude zadrži uz Boga i da nas preobražava iznutra, mijenja i oplemenjuje.

Najvažnije je za nas naučiti u sebi oslobađati moć milosti. Tomu uvelike pridonosi sakramentalan život. Ispovijed služi oslobađanju moći milosti unutar nas. Da bi se u nama oslobodila moć milosti, dragi moji, služi i neprestana molitva. Molitva je najjednostavniji, ali i najobičniji način za oslobađanje moći milosti u nama, one milosti koja vodi prema nadvladavanju sila grijeha.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Karola Wojtyle Put do Krista. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.