BORBA PROTIV GRIJEHA

Evo tko su najgori neprijatelji Crkve!

Grijeh, čak i ako ga uporno nazivamo nečim dobrim, što u današnja vremena čini iznenađujuće mnogo ljudi, priječi nam da radimo što želimo, da dosegnemo dobro kojem težimo. Doista, čak i dok griješimo, težimo nečemu dobrome, samo što vlastitom voljom sve pokvarimo.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Na pitanje zašto je postao katolik G. K. Chesterton dao je ovaj poznati odgovor: “Da se oslobodim svojih grijeha.”

Novi zavjet također jasno kaže da je to oslobođenje od grijeha glavna svrha otkupljenja. Krist nije došao samo da odredi što su grijesi – morali bismo biti stvarno glupi da to ne znamo – nego da ih oprosti.

Ustvrdio je da ima tu vlast, koja je doista božanska vlast. Ta je tvrdnja sablaznila židovske starješine koji su ga čuli, no On je bio čvrst u svojoj namjeri. Ustrajao je tako što je svojim apostolima u Crkvi dao vlast da nastave izvršavati tu glavnu svrhu, ali samo u Njegovo ime.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kristov je dolazak olakšanje što konačno imamo neki autentičan način da se oslobodimo svojih grijeha. Pretpostavka je da to želimo jer znamo koliko su oni breme svakome od nas. Zabrane u zapovijedima sasvim su jednostavne.

Chesterton je također primijetio da smo dobili ta jednostavna upozorenja na ono što ne bismo smjeli raditi zato da bismo bili slobodni raditi ono što bismo željeli kad ne bismo bili opterećeni svojim grijesima.

Grijeh, čak i ako ga uporno nazivamo nečim dobrim, što u današnja vremena čini iznenađujuće mnogo ljudi, priječi nam da radimo što želimo, da dosegnemo dobro kojem težimo. Doista, čak i dok griješimo, težimo nečemu dobrome, samo što vlastitom voljom sve pokvarimo.

Ne bismo nikad trebali biti previše iznenađeni što svakakvi ljudi, uključujući i nas same, griješimo. Možda tužni, ali ne iznenađeni. Crkva postoji kako bi u njoj mogli biti opraštani grijesi. Ona obnavlja izravnu povezanost s Bogom, koja se prekine kad griješimo.

Krist nikad nije rekao da će jednom On ili netko drugi naći način da spriječi griješenje. Dao nam je slobodnu volju. Jedini način da se iskorijeni grijeh bio bi iskorjenjivanje slobodne volje. Kako je Joseph Ratzinger rekao u Svjetlu svijeta: “Zato što je otkupljenje uvijek povjereno čovjekovoj slobodi, a Bog tu slobodu nikad neće poništiti.” Poricanje grijeha, u kojem god se rafiniranom obliku pojavljuje, uvijek je laž i samo laž.

Dakle, najopasnija stvar u Crkvi nisu grješnici. Oni su razlog zašto Crkva postoji u ovom obliku. Netko je rekao da možemo slobodno griješiti jer znamo da će nam biti oprošteno. Sam Krist je bio vrlo velikodušan po pitanju koliko puta trebamo oprostiti, ali On nije poticao griješenje.

Ipak postoji stvarno pitanje u vezi s tim promišljanjima. Crkva sigurno ima “neprijatelje”, one koji je na svaki mogući način sputavaju, koji je žele zamijeniti ili joj suprotstaviti druge vjerske ili ideološke sustave.

Mnoge zemlje, i više njih nego što to mislimo, uključujući i SAD, imaju zakone ili proglase koji ukidaju ili ograničavaju slobodu prakticiranja i objašnjavanja vjere. Takva su ograničenja nepravedna, i otkrivaju jedan vid misterija nepravde, misterij mržnje prema dobru, prema Bogu.

Negdje 1930-ih, za vrijeme Španjolskog građanskog rata, kad se papa Pio XI. morao nositi s raznim problemima u Njemačkoj i Italiji, zapitao se: “Tko su najopasniji neprijatelji Crkve?” Ovako je odgovorio:

Najgori progonitelji Crkve su njezini nevjerni biskupi, svećenici, redovnici i redovnice. Protivljenje izvana je užasno, i dalo nam je mnogo mučenika, ali najgori neprijatelji Crkve su izdajice iz njezinih redova.

Zašto je tako? U misiji Crkve ad extra (na društvenoj razini, op. prev.) jako je važno da sami kršćani, naročito oni na visokim položajima, i klerici i laici, svjedoče istinu.

Slično tome, Ivan Pavao II. rekao je pred europskim biskupima 1982. da su “krize europskog čovjeka i Europe krize i kušnje kršćanstva i Crkve u Europi”. Skloni smo misliti da se drama ovog svijeta odvija izvan Božjeg otkupiteljskog plana, a to nije točno.

C. S. Lewis je u svojoj knjizi Kršćanstvo nije iluzija napisao kako je najveće zlo koje možemo učiniti da ono što je zlo zovemo dobrim, a dobro zlim. Nije važno je li to nazivanje zaogrnuto u relativizam, teoriju različitosti, ili volju za moć. Posljedice su iste.

U konačnici, mi sad raznim sofisticiranim nazivima ono što je zlo zovemo dobrim. Pišemo zakone da opravdamo tu zamjenu mjesta dobra i zla, stvari koje se kao takve ne mijenjaju. Kažnjavamo one koji smatraju da su zabrane u Božjim zapovijedima ispravne.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

No ključna je točka i dalje ista – oni koji opravdavaju i omogućavaju zlo svojim vlastitim neurednim dušama. Pokajanje, i kako Benedikt kaže, prosuđivanje, ostaju jedini način da se spomenuto mijenjanje mjesta zaustavi.

Izvor: CERC | James V. Schall S.J.

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 1. lipnja 2016.

Možda vam se svidi