Prigovori su brojni. Ne ćemo spominjati ″čudesa″ opisana u Starom zavjetu, kao što je prijelaz Židova preko Crvenoga mora: bez originalnih ru­kopisa ne možemo znati kako su oni izvješćiva­li o činjenicama koje su se možda tijekom vremena mijenjale, od prijepisa do prijepisa. Evanđelja su nam bliža, pa makar također ne posjedujemo originalne dokumente, utemeljeno je mišljenje da evanđelja nisu mijenjana poslije njihova uređen­ja. Dakle, čudesa u Evanđelju mogu se svrstati u tri velike skupine: ozdravljenja (uzeti, gluhonije­mi, ″opsjednuti″) kojima možemo pridružiti oživljavanja (Jairove kćeri, sina udovice iz Naima, i najznamenitije ″uskrišenja″ Lazara); zatim slijede neobičnosti poput Isusovog hodanje po vodi Genezaretskoga jezera ili umnažanja kruha; nadnaravne pojave kao Navještenje, Uzašašće, silazak Duha Svetoga, pa Isusova ukazanja poslije uskrsnuća.

Napredak medicine, osobito neurologije i psiho­so­matike, dopušta da se na naravni način objasne čudesa ozdravljivanja; k tome, skoro sve bolesti imaju neka razdoblja olakšanja: možda su to do­živjeli i bolesnici u Evanđelju, ne uzimajući u ob­zir to što nitko ne zna je li im se ta bolest vratila. Što se tiče oživljavanja, bit će dovoljno napome­nuti da se u ono vrijeme nastup smrti ustanovlji­vao na činjenicama za koje se danas zna da su neizvjesne. Sigurno je u starim vremenima bio ve­lik broj ljudi koji su živi zakopani. Takav je bez sumnje bio slučaj Lazara čije se buđenje iz kome moglo podudarati s vremenom kad se vratio Isus.

Neobičnosti su vjerojatno pojave priviđenja, optič­kih iluzija (hodanje po vodi) ili se radilo o potihoj providnosti ljudi dobre volje (umnažanje kruha).

S obzirom na nadnaravne pojave, to su vrlo vjerojatno slikoviti načini kojima su se  jednostavnim duhovima učinile pristupačnima duhovne stvarnosti koje je preteško razumjeti – na primjer Navje­štenje, što je u stvari događaj kad jedna mlada, po­božna djevojka postaje svjesna svojega poslanja; Uzašašće slikovito predočuje nadmoć Kristovu nad svim stvarima, a Duhovi su vrijeme zajednič­koga oduševljenja apostola koji su – nakon dugoga izmjenjivanja misli, najednom u prostoriji gdje su bili zatvoreni – razumjeli u čemu je iznimno zna­čenje njihova poslanja. Ukazivanja Krista poslije njegova uskrsnuća mogu se jednostavno smatrati halucinacijama.

I dalje, ne vidimo kako bi Bog kršio naravne zako­ne koje je sam dao: to bi bio veoma loš primjer za njegove stvorove.

Na posljetku, ako bi nas čudesa prisiljavala vjerovati, ona bi nas lišavala zasluga vjere i time bi išla protiv religije umjesto da je podupire. Bolje je os­loboditi Evanđelje od svih tih mitoloških dodata­ka.

MEĐUTIM…

″Bogu ništa nije nemoguće″, kaže Krist.

Ateistički razum, ili da tako kažem, razum u si­rovom, neobrađenom stanju nema što suprot­stavljati čudesima. On može samo reći da u njih ne vjeruje, a da drugi vjeruju. Da se podrži njiho­vo mišljenje kako su čudesa neprihvatljivo krše­nje naravnih zakona, trebali bi nam oni najprije biti potpuno poznati, a mi smo daleko od toga. Kao krajnje, razum u nepročišćenom stanju mogao bi podržati da je Krist, kad je htio liječiti, upotrijebio prirodne sile nepoznate u njegovo doba; ali to bi opet bila počast za njega, a ateizmu nije do toga.

Isključena su čudesa Staroga zavjeta, a osobito ono najspektakularnije među njima – prijelaz Ži­dova preko Crvenoga mora: u knjizi Izlaska čitamo da su oni, bježeći pred Egipćanima, vidjeli kako se pred njima more razdvaja i otvara im prolaz, a poslije ga zatvara nad vojskom njihovih progoni­telja. Racionalizam, koji ne pobija materijalnu točnost opisa, tumači ovo čudo djelovanjem sil­noga udara vjetra koji je na dvoje razdijelio mo­re iznad nekoga nepoznatoga podvodnog grebena. Taj vjetar, kažu, naglo je popustio kad je prošao posljednji Židov, vodeni morski zidovi su se spoji­li i potopili faraonove vojnike. Prema našem spoznanju to bi bio u povijesti jedini filosemitski i proturatni udar vjetra: ima, dakle, naravnih objašnjenja koja su čudesnija od samih čudesa.

Imajući u vidu samo materijalni red i zaboravlja­jući duhovni red, neki smatraju da bi Bog – jed­nim čudom – išao protiv naravnoga reda koji je sam uspostavio, i da to nije moguće.

Ali – on to čini svaki put kad oprašta i kad preki­da niz posljedica grijeha u iskrenoj duši. Praštanje je trajno čudo, začudnije nego bilo koje fizičko čudo.

Neki tvrde da čudesa vjeri ne idu u prilog, ali ona pomažu da vjera uđe u red viših zahtjeva. Tako apostoli, koji su bili prisutni dvama neobičnim događajima, ranije navedenom hodanju po vodi i umnažanju kruha – izuzev Ivana – teško su prošli kroz kušnje vjere, a to se dogodilo kad je razapet Mesija.

Točno je da su mnogi među onima koji se danas trude naučiti nas kako ćemo čitati Evanđelje u strahu da u očima suvremenoga materijalizma ne budu smatrani lakovjernim duhovima pa kat­kad razvijaju i nude domišljate načine racionaliziranja vjere – otklanjajući nadnaravne pojave, prije spomenute, tako što daju sli­kovita, simbolička ili alegorijska tumačenja. Tome možemo nadodati tri napomene:

Prvo, već od početka svi su veliki duhovi, rođeni u kršćanskoj vjeri, opis Navještenja, Uzašašća ili silaska Duha Svetoga uzimali doslovno, nikad se niti jedan nije dao na takvo sjeckanje i brušenje koje se sa­stoji u tome da se čudu oduzme njegova srčika te da se od njega sačuva samo duh.

Drugo, nijedan novi stručnjak za Pis­mo nije imao mistično iskustvo u kojem se katkad događa i nemoguće. Budući da nikad nisu vidjeli anđela, niti susreli proslavljeno tijelo, oni sumnja­ju da bi tu sreću mogao imati bilo tko i na kraju su nalik ljudima koji ne bi htjeli vjerovati da je Arm­strong bio na Mjesecu, jer oni ondje nisu bili za­jedno s njim.

Treće, nema smisla izbjegavati vjeru u uzašašće ili silazak Duha Svetoga ako čovjek prihvaća utjelovljenje, što je neizmjerno veće čudo nego li ova druga. To je ono ″cijediti komarca, a gutati devu″ (Mt 23,24).

Najveće čudo Evanđelja – to je Evanđelje samo.

U Novom zavjetu su okolnosti oko čudesa skoro zanimljivije od samih čudesa koja nisu toliko iz­nenađujuća ako naša misao ne isključuje Boga iz njegova djela stvaranja. Svako među njima sadrži jednu pouku i upravo je ta pouka značajna. Za to ćemo dati tri primjera. Kad Krist izliječi nekoga bolesnika, a sabranim ljudima daje na znanje da kod toga čovjeka bolest nije posljedica njegovih grijeha, niti grijeha njegovih roditelja, tada on obara jednu žilavu predrasudu židovskoga mentaliteta koji je trpljenje povezivao s grijehom, i to je jedna između mnogih revolucionarnih misli u Evanđelju. Kada stotnik moli Krista da spasi nje­gova slugu, tada je stotnikova vjera (″Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj″ – Mt 8,8) divna, još više nego samo čudo koje je uslijedilo i o kojem bismo se usudili s poštovanjem reći da pripada evan­đeoskoj navadi. I na kraju, kod uskrišenja Lazara, ono što je zaista izvanredno jest molitva prije sa­moga događaja kada Krist moli Boga ono što je on sam savršeno sposoban izvesti, da se Lazar vrati u svijet živih: to je kao neko trenutno svjetlucanje o otajstvu samoga Presvetog Trojstva u kojem je sve ljubav, u onome koji daje, u onome koji moli kad bi sam mogao uzeti. O tome će još biti govora.

Tako je, svakako, čudo jedan znak, ali isto tako i iznad svega ono je pouka: autentičnost čuda pre­poznaje se po širini njegova nauka.

Konačno, čudo ne pripada području iracionalno­ga, nego razuma otvorenog za duhovno.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Andréa Frossarda “Bog u pitanjima”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.