Jednostavni smo kad ne želimo ništa drugo nego da mu budemo blizu i da vršimo njegovu volju. Kao što se dijete s povjerenjem naslanja na svoju majku i kraj njezinoga krila osjeća da je dobro zaštićeno, kao što dijete slijepo vjeruje sve ono što majka kaže i priljubljuje joj se toliko da upravo sve gleda i promatra njezinim očima, tako se i mi bezazleno moramo šćućuriti kraj Božjega krila, u Božjim rukama, bez filozofiranja, bez razmišljanja. Tako nam jedino može biti dobro.

Zašto se mi koji puta tako slabo penjemo k Bogu? Tako se slabo primičemo k njemu. Zastajkujemo svaki čas. Pokročimo koji korak, pa se ogledavamo natrag. Ne postizavamo onaj stupanj, onu puninu, na koju nas je Bog pozvao i koju nam je u svojoj dobroti pripravio. Najčešći je razlog, jer nismo jednostavni. Zastanemo pred svakim kamenom, pred svakom tvrdom riječi, pred svakim novim križem, pred svakim i najmanjim ubodom, došao on od nas samih, od drugih, ili od raznih životnih okolnosti. Učinimo npr. neku staru pogrešku, za koju smo mislili da smo je već svladali i tad se ozlovoljimo na sebe i ne možemo dalje. Najradije bismo se kao mala djeca povalili na zemlju, vikali do iznemoglosti i, od nekoga bijesa, bacali prašinu po sebi i po drugima. A što nam je zapravo činiti u takvim slučajevima, koji su kod svakoga čovjeka vrlo obični i česti? Biti jednostavan. Ponizno priznati svoju pogrešku. U duši, ako ju je samo Bog vidio; i pred drugima, ako smo se s njima sudarili. Ponizno, jednostavno, djetinje bezazleno priznati, prihvatiti se za Božju ruku, još čvršće nego prije, i poći dalje. Svako drugo analiziranje, čeprkanje po duši, ozlovoljivanje, kajanje koje često nije pravo kajanje već afektiranje, srdžba na se i na druge, nema kod prave djece Božje mjesta.

Ili zašto se tako uzbunimo ako nam netko nešto dobaci, ako nas pozlijedi, ako krivo o nama misli, ako nas krivo sudi, ako osporava dobru nakanu našim najplemenitijim činima, ako nas zapostavlja, ako nam ne vjeruje. Jer nismo jednostavni. Da posjedujemo svetu jednostavnost, mi bismo se obranili tamo gdje bi šutnja škodila dobroj stvari, a u ostalim slučajevima mirno bismo šutjeli, stopili se u taj čas s udarcima, koje je Krist primao, pružili mu svoju ruku, da nas podrži ako nam je teško, naslonili se na njega ako nam se teret čini prevelik, i ništa više. U svetoj bezazlenosti treba se nasmiješiti, zahvaliti Bogu za novi dar čišćenja, za novu školu usavršavanja, jer takvi nas udarci bezuvjetno čiste i usavršavaju; iza te zahvale, mirne zahvale, mirno poći dalje.

A što mi činimo? Mi se bunimo, vrijeđamo, bjesnimo. Mjerimo, koliko je osoba koja nas je uvrijedila pod nama ili nad nama. Koliko je imala pravo, a koliko nije. Da li je od nas jača ili slabija? Inteligentnija ili manje inteligentna. Mlađa ili starija? Ima li moralne kvalitete, koje nama osporava ili ne? I tako u tome analiziranju provodimo dane, dok se ipak opet ne trgnemo i dignemo iz toga. Ili se dignemo samo prividno, a pustimo neki bolesni trag povrede u svojoj duši, koji može svaki čas nanovo oživjeti. I tad opet nova analiza i nova buna. A zašto to i čemu to? Tako se samo trujemo i u tim otrovnim sokovima ne možemo ni mi k Bogu, niti se on može spustiti k nama. Jer ti otrovni sokovi zatvaraju puteve i svemoćnom Božjem koraku. A mogli smo sve to tako jednostavno primiti kao pokoru, kao križ ili, kako sam spomenula, kao školu čišćenja, i bili bismo slobodni i radosni kao ptice.

A kako smo tek komplicirani u onome što nam Bog šalje po raznim životnim okolnostima u koje nas je stavio. Jedanput nismo zadovoljni poslom, zvanjem, drugi puta nas tište križevi u obitelji, treći puta ratne prilike, četvrti puta razni udarci koji sasvim neočekivano dolaze. A kadgod strepimo i grozimo se i pred umišljenim poteškoćama, koje nam je tobože život dao. Gdje bi drugi vidjeli tek trunak, mi vidimo brdo. Gdje bi drugi osjetili tek kamenčić, mi se držimo kao da se čitava palača srušila na nas. Gdje bi drugi, a tako i jest objektivno, osjetili tek ubod od igle, mi se ponašamo kao da nas boli velika gnojna rana. I to je opet zato jer nismo jednostavni. Jer zaboravljamo da smo u dobroj Očevoj ruci. I da je sve što nam on šalje za naše dobro. Pa makar mi to ne vidjeli. Makar bio mrak pred našim očima. Zaboravljamo da nam dobri Otac neće nikada više kušnja dati nego mi to možemo nositi. A kad bismo jednostavno, bezazleno kao djeca, primili i taj Božji dar, kako bismo ga lakše ponijeli. Jer ne bismo s njime više stupali sami već bi nam ga Bog pomogao nositi i mi bismo koracali kao uz pratnju neke posebne nebeske glazbe i uz neku neobičnu nebesku radost.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Potpišimo Gospodinu praznu mjenicu. Dopuštenje nositelja prava (Suradnice Krista Kralja) za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!

Molitva za zagovor službenici Božjoj Marici Stanković:

Dobri naš Oče! Ti si svoju službenicu Maricu Stanković obdario milošću da sve sile svoga uma i srca stavi u službu tvoga kraljevstva. U iskrenoj vjernosti Bogu i Crkvi, ona je zauzetim radom pomogla ljudima, osobito mladima, otkrivati Isusa Krista. Nevino osuđena, prihvatila je godine patnje. Molimo te, ražari u nama oganj Duha Svetoga da poput tvoje službenice hrabro i nesebično radimo za tvoje kraljevstvo. Po njezinu zagovoru molim te za posebnu milost… Oče naš…

Tko po zagovoru službenice Božje u duhovnim ili tjelesnim potrebama zadobije koju milost, pozvan je javiti se postulaturi za njezino proglašenje blaženom: Postulatura službenice Božje Marice Stanković, Česmičkoga 1, 10000 Zagreb. Postulator: o. Vinko Mamić OCD