Ako želite postati sveti, postanite siromašni. Isus je postao siromašan da bi nas spasio i ako doista želimo postati siromašni, poput Krista, onda moramo biti stvarno siromašni, duhovno siromašni.

Putne torbe i cipele

[Ponekad kada putujem, nosim svoje stvari u] kartonskoj kutiji, a ljudi mi uvijek nude putne torbe. Kažem im: “Nije mi neugodno.” Ne bi bilo pogrješno za mene imati kufer, ali sam izabrala ne imati kufer. U tome je stvar. Morate imati hrabrosti izabrati, čak i kada je u pitanju vaša poglavarica. Drugi je put netko [tko je htio zamijeniti moje iznošene stare cipele] rekao: “Majko, dat ću vam tristo dolara, dajte mi te cipele.” “Tri stotine dolara? Dajte mi dolare [za siromahe], ali ja ću zadržati cipele.”

Nalivpera

Sjećam se moga brata prije nego što je umro, on mi nikada nije dao ništa. Ni ja njemu nikada nisam dala ništa. Onoga puta ne znam što se dogodilo – otišao je, kupio najljepše pero i želio da ga samo ja koristim. Bez pretjerivanja, u tomu trenutku došla je jedna gospođa s dva nalivpera i dala mi ih je bez ikakvih uvjeta. Nisam uzela pero koje mi je brat dao jer ga je dao za moju osobnu uporabu. Ali sam uzela pera koja mi je gospođa darovala za siromahe. Ne mogu vam reći koja je radost oblila njegovo lice. On je bio ponosan na mene znajući da će u roku od dva tjedna umrijeti. Naši ljudi očekuju da budemo vjerni svojim zavjetima. Moramo biti slobodni. Inače ne možete pogledati u lice najsiromašnijima od siromaha. Sv. je Ignacije to lijepo izrazio: “ljubi siromaštvo kao majku.”

Isusovo siromaštvo

Isus se rodio, bio je tako bespomoćan, tako mali. On se mogao roditi u palači, u običnu obiteljskomu životu, pa ipak se rodio u štali. Bez prozora, bez zraka; uz životinje. Marijina je vjera morala biti silno jaka da to prihvati. Isus je bio Sin Božji. Zatim je morao donijeti radosnu vijest siromasima. Što je to radosna vijest? – Da nas Bog ljubi i da mi trebamo ljubiti jedni druge kao što On ljubi nas. Dakle, siromaštvo je jako povezano s milosrdnom ljubavi. Prije, ljudi su se bojali Boga. Kada čitamo neke od psalama, možemo vidjeti kako su ljudi bili prestravljeni Bogom. Tada je došao Isus, pun blagosti; bilo tko Ga je mogao uništiti. Bio je tako siromašan.

U Božjim je očima čak i najbogatiji čovjek predmet siromaštva. Zatim okrenemo stanicu. Ovdje vidimo Misionarke ljubavi. Možda smo imale sve što novac može kupiti, ali smo sve to ostavile. To je naš izbor da se odričemo i prihvaćamo sve poteškoće koje dolaze od našega siromaštva. Zašto se onda odupiremo milostima koje dolaze od našega siromaštva? Ako Krist, Sveti Otac i ljudi pogledaju na naše siromaštvo, što bi rekli? “Oh, nije li on drvodjelja iz Nazareta?” Siromaštvo mora biti živa stvarnost. Moram ga željeti i svaki put kada to učinim, izabrala sam s Kristom, i zato što ga želim, volim [ga]. Znanje vodi do ljubavi. Ljubimo li siromaštvo onako kako nam je dano? Dragovoljno se siromaštvo ne sastoji u traženju dopuštenja za korištenje stvari, nego [u bivanju] doista siromašnim u duhu i odabiru Kristova siromaštva.
Krist, premda bogat, posta siromašan. Ovdje se nalazi proturječje. Ako želim biti siromašna poput Krista – koji je postao siromašan iako bogat – odrekao se, razdao je – sama moram učiniti isto. Ljudi danas žele biti siromašni i živjeti sa siromasima, ali žele slobodno raspolagati stvarima koje imaju novčanu vrijednost. To je bogatstvo. Oni žele oboje, ali ne možeš imati oboje. To je druga vrsta proturječja.

Što je obdržavanje krjeposti siromaštva? To je krjepost koja nam pomaže ljubiti nasljedovanje života siromaštva koji je Krist odabrao za sebe. Stoga smo potaknute radovati se kada nam naš redovnički život daje priliku da živimo istinsko siromaštvo. Krjepost će nas siromaštva potaknuti da vodimo brigu o stvarima koje su nam dane na korištenje, bile osobne ili zajedničke, od strane Družbe. Sv. nam Ignacije govori da ljubimo siromaštvo kao što ljubimo svoju vlastitu majku – jednako nježno i drago.

Zavjet siromaštva

Mi polažemo zavjet siromaštva iz ljubavi prema Bogu, a ne prisilno. Ja se odričem za ljubav Božju svega što je moje, a ima novčanu vrijednost. Ništa ne mogu zadržati, dati ili uništiti bez dopuštenja. Moram se brinuti za stvari koje su mi dane na korištenje. To nije moj sari – samo mi je dan na uporabu na neko vrijeme. Poglavarica ima pravo oduzeti mi sve. Ona to ne čini, ali ima na to pravo. Iz čiste ljubavi prema Bogu odričem se svoje slobode da koristim stvari po svojoj želji. Moram pitati za dopuštenje. Ludost je mrmljati što ne dobivamo lijepe stvari. Ponekad sestre gunđaju kada ne dobiju dobru hranu ili ako nije propisno poslužena. Htjele smo biti siromašne, zato jedemo ovu hranu – bulgar i tako dalje. Moramo biti sretne što smo siromašne. Prirodno, to nam se ne sviđa. Htjele bismo da nam se sviđa, no to je teško, ali sviđa nam se na nadnaravnoj razini.

Moramo ljubiti siromaštvo. Mi moramo biti sretne što smo siromašne, što nemamo, što imamo najgore stvari u kući. Za ljubav Božju odrekle smo se svega. Bog je stvorio lijepe stvari – mi smo ih se odrekle. Neke su mi sestre iz drugih kongregacija rekle da one koriste lijepe stvari kako bi dale drugima priliku da zarade novac. Ali nama to ne pristaje. Za loretske je sestre u redu da imaju takve stvari ili za druge da imaju lijepe bolnice. One ne mogu raditi kao mi u Nirmal Hridayju. One trebaju te stvari. Ali mi moramo živjeti na drugi način. U protivnomu ne možemo razumjeti ljude. Sada u sirotinjskim četvrtima mogu reći da imamo iste stvari što se tiče hrane i odjeće kao i oni. Mi nemamo ventilatore – a mogle bismo ih imati – ne želimo ih. Tako se možemo osjećati kako se osjećaju siromasi. Zašto obdržavamo tako strogo siromaštvo? Ne možemo služiti siromasima ako ih ne ljubimo. Ljubim ih i želim im dati svoju ljubav. Mi se odričemo za ljubav Božju. Ja to želim, nitko me nije prisilio. Svaki put kada kažem: “Ja to želim”, govorim to i činim to za ljubav Božju. Ja rastem u toj ljubavi tijekom aspiranture i postulature, novicijata, juniorata sve do doživotnih zavjeta [pa dok ne] umrem.

Siromaštvo znači i pitati za dopuštenje, voditi brigu o stvarima, dobro pokrpati odjeću. Majka i mi, svi imamo istu povlasticu živjeti život siromaštva u potpunosti. Želim živjeti nazaretskim životom da bih mogla ljubiti siromaštvo Isusu za ljubav. Prionuti uz siromaštvo – to je najbolji način za pokazivanje ljubavi Božje. Isusovci su u Rimu rekli na Kapitulu: “Moramo spustiti Družbu na nivo najsiromašnijih od siromaha.” Siromaštvo je povlastica. Naše su sestre u Venezueli rado razdijelile lijepe stvari koje su imale u početku. Mi moramo ljubiti siromaštvo.

Hrabrost ne imati

Mogu imati, ali izabirem ne imati i taj izbor “neimanja” zahtijeva puno hrabrosti jer svi mi volimo imati. Što smo više zaljubljene u Isusa, više ćemo ljubiti siromaštvo, a što više ljubimo siromaštvo, više ćemo poznavati tu slobodu, tu slobodu srca i slobodu od svega. U našoj Družbi siromaštvo traži nešto više – potpuno davanje sebe najsiromašnijima od siromaha: neželjenima, nevoljenima i zanemarenima – slobodu od svih materijalnih stvari koje bi nas odijelile od radosti ljubljenja Isusa. … Što si više slobodan, bit ćeš više Kristolik, a što si više Kristolik, bit ćeš ljubazniji. Siromaštvo je Božji dar. Ako pogledate Gospin život, vidjet ćete to, a isto ćete vidjeti i u Isusovu životu. On je kao Sin Božji rođen u siromaštvu – mogao je imati palaču, ali izabrao je roditi se na siromašnu mjestu. Siromaštvo ima veliku privlačnost za nebo pa zamolimo Gospu da nam to pojasni.

Vršenje Kristova siromaštva

Mi nastojimo živjeti krjepost siromaštva kada krpamo svoju odjeću na vrijeme i najljepše što možemo. Hodati uokolo u poderanu habitu ili sariju svakako nije znak krjeposti siromaštva jer, zapamtite, mi ne polažemo zavjet siromaštva prosjaka, nego siromaštva Kristova. Neka nam je na umu da je naše tijelo hram Duha Svetoga i zbog toga ga moramo uvijek poštivati s uredno zakrpanom odjećom. Mi ni u snu ne bismo upotrijebili prljavu, poderanu tkaninu za zastor svetohraništa koji prekriva vrata prebivališta koje je Krist izabrao za Sebe na zemlji otkako je uzišao na nebo. Jednako tako, nikada ne bismo trebali pokriti hram Duha Svetoga – koji je naše tijelo – poderanom, prljavom, neurednom odjećom. … Pokrpana odjeća nije sramota. O sv. Franji Asiškomu rekoše da je, kada je umro, njegov habit – onaj koji je nosio svakodnevno – imao četrdeset zakrpa. Izvornoga platna više nije bilo.

Napastovanje malim

Novac je opasnost – može učiniti tako golemu štetu i biti uzrokom patnje. To je opasno oružje u ruci đavla. Moj osjećaj za siromaštvo nestaje. Oslobodimo se. Budite vrlo stroge prema sebi. Đavao nikada ne će doći i reći vam da učinite nešto što vam je zabranjeno činiti. … Dajte taj primjer svojim sestrama – ne strogost roba… nego vjernost riječi koju sam dala Bogu. … Nitko od nas nije toliko siguran da bi se mogao igrati vatrom. Đavao vas nikada ne će pokušati napastovati nečim velikim, nego malom stvari. Kada bi đavao trebao dobiti Nobelovu nagradu, to bi trebalo biti za strpljivost.

Stalna budnost

Postoji još jedna vrsta siromaštva, ono što nazivaju duhovnim siromaštvom, prihvatiti da si tu gdje jesi, učiniti ono što ti je rečeno, ponekad s ljudima koji su vrlo ugodni, ponekad s ljudima koji su neugodni, možda oni nisu iste kulture, iste misli i biti u stanju biti sama ljubav s takvim ljudima, mislim da je to velika vježba siromaštva. I u našim kongregacijama to nam je sve više i više potrebno, u svim našim kongregacijama – ta potpuna sloboda koja nas čini da uvijek pitamo: “Mogu li?”

Počinjemo zaboravljati tu malu riječ, ali ta mala riječ pravi svu razliku u našemu siromaštvu – da ne posjedujemo ništa i ne posjedujući ništa, zapravo imamo sve jer posjedujemo Krista. I svi mi, svi vi i naša Družba također, treba tu stalnu budnost, inače će nas bogatstvo svijeta ugušiti. To je ono što osjećam u SAD-u. U Indiji je lakše živjeti siromaštvo, mnogo lakše, ali za vas – vi toliko toga imate – mislim da je vrlo teško, vama mora biti vrlo teško. Za nas nije toliko teško zato što mi nemamo te stvari čak ni ovdje, ali vi, kada ste okruženi s tolikim stvarima, trebate imati hrabrosti reći: to je tamo, ali ja to ne koristim.

Siromaštvo i izbor

Netko me je upitao kada će siromaštvo u Indiji biti dokinuto, a ja sam rekla: kada ti i ja počnemo dijeliti s njima. Radost je dijeliti s vama ono što imam i ne mogu to zadržati za sebe, moram dati mome bratu, mojoj sestri koji nemaju i to dijeljenje donosi mir, radost, ljubav. I pobačaj je veliko siromaštvo jer ljudi se boje djece, boje se da će dobiti još jedno dijete i morati hraniti još jedno dijete, zato dijete mora umrijeti. To je strah. Druga vrsta siromaštva koje vidimo jako često na Zapadu – među našim ljudima u Indiji i Africi postoji materijalno siromaštvo kroz koje oni moraju prolaziti, ali na Zapadu i u drugim zemljama Amerike imate siromaštvo srca, siromaštvo duha, toliko su zarobljeni i okruženi stvarima koje čine da i oni gladuju. … Postoji mnogo veća pohlepa za moći, za stvarima [na Zapadu]. Moram imati još jednu stvar, i još jednu, i još jednu – ta vrsta razmišljanja. I da biste ih imali, morate se odreći nečega, tako da se oni odriču djeteta.

Ne izgubiti slobodu

Jedan gospodin, bogat čovjek, došao je u Shishu Bhavan i rekao da će dati sve što sestre zatraže. Želio je darovati generator. On vrijedi tisuće [rupija]. Rekla sam mu: “Ne.” Danas generator, sutra stroj za pranje rublja. Morate imati hrabrosti odbiti ono što nije za nas. U Matičnoj kući vrlo često ostanemo bez struje i onda je sestrama teško učiti. Iziđu na terasu i tako dalje. Tada nam je vrlo bogati gospodin ponudio generator tako da čak i kada nema struje, možemo imati svjetlo. Rekla sam mu: “Hvala vam. Mi to ne trebamo.” Nemojte me pogrješno shvatiti, Sestre. Nema ništa loše u tome imati ga, ali ja moram izabrati ne imati. … Rekla sam mu da ga dadne Malim sestrama siromaha jer one imaju vrlo velik dom i stari ljudi mogu pasti u iznenadnu mraku. I dao ga je njima.

Nakon dva tjedna taj se čovjek vratio i rekao mi: “Majko, zato što ste me odbili, moj se život potpuno promijenio. Prije sam uvijek razmišljao kako da dođem do sve više i više novca, ali sada želim davati.” Pa nam je darovao nekoliko petrolejki.

Sestre, moramo biti uvjerene i držati se najskromnijih sredstava. … Sve te stvari okružuju sestre i one su izgubile radost i jednostavnost siromaštva. Čvrsto su vezane svim ovim stvarima tako da se više ne mogu micati. Moram sve imati. Još, još, još, sve više i više. … Izgubit ćete slobodu siromaštva. Ako tražite ljubav od svih, i to je bogatstvo. Morate biti slobodne i uvjerene da pripadate Isusu.
Tako je lijepo biti slobodna, inače osjećam da se gušim.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Gdje je ljubav, ondje je i Bog”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.