Nazvali smo ga pokora, ali u stvarnosti to je sakrament ljubavi, sakrament oproštenja. Zato to ne bi trebalo biti mjesto gdje ćemo satima govoriti o našim teškoćama. To je mjesto gdje dopuštam Isusu da odmakne od mene sve što dijeli, što uništava. Kada između mene i Krista postoji jaz i kada je moja ljubav podijeljena, onda bilo što može doći i popuniti tu prazninu. Ako zaista želite razumjeti Kristovu ljubav za nas, idite na ispovijed. U ispovijedi budite vrlo jednostavni i poput djeteta: “Ovdje sam kao dijete – koje ide svome Ocu.” Ako dijete još nije razmaženo i nije naučilo lagati, ono će sve reći. To je ono što mislim pod “poput djeteta” i to je ono što moramo nasljedovati u ispovijedi.

Ispovijed je prekrasan čin velike ljubavi – samo na ispovijed možemo ići kao grješnici s grijehom, a izići kao grješnici bez grijeha. Mi ne mjerimo svoju ljubav smrtnim grijehom ili lakim grijehom, nego kada padnemo, ispovijed je tu da nas očisti. Čak i ako postoji velik jaz, nemojte se sramiti. Usprkos svemu, pristupajte poput djeteta.

Potreba za ispovijedi

Ima jedna gospođa koja dolazi na Misu ovamo svakoga jutra. Bila je alkoholičarka dok se nešto nije dogodilo u njezinu životu. Tada je poduzela sljedeći korak – došla je ovamo čak iz SAD-a. Sada je tu svako jutro, čak i prije nas. Stavlja puno šminke na svoje nokte, usne, na obraze i upitala sam je zašto stavlja tako puno šminke. Rekla mi je nešto zbilja iznenađujuće: “Majko, to je sve dio samodiscipline koju nastojim provoditi. Imam određeno vrijeme svakoga dana za sređivanje noktiju, za šminkanje, za pripremanje za Misu. Moram cijelo vrijeme biti zauzeta.” Danas kada sam razgovarala s njom, rekla sam joj da je to jako lijepo što je počela svakodnevno prisustvovati Misi, ali što je s odlaskom na ispovijed? Pitala me zašto bi trebala ići. Nije osjećala potrebu da ide na ispovijed. Onda sam joj ukazala na to da kada odlazi na ispovijed, ide kao grješnik s grijehom, ali kada iziđe, grješnik je bez grijeha. “Oh,” rekla je, “onda želim ići na ispovijed. Ali trebam pomoć s pripremom.” Večeras dolazi na Klanjanje i ja ću joj pomoći pripremiti se za sutrašnju ispovijed. Kada je ustala i pošla, izgledala je tako sretna što je donijela odluku priznati svoje grijehe i već je proživljavala iskustvo slobode, radosti, mira. Prihvatila je da je grješnica s grijehom i željela je Boga u svomu životu.

Čitala sam neki dan kako je Isus rekao: “Dajte mi svoje grijehe.” Ono što za mene predstavlja najveći grijeh jest to što mi ne vjerujemo Isusu, ne vjerujemo Njegovoj Riječi. Pogledajmo ravno u Njega i recimo da nam je žao – recimo to “oprosti” s uvjerenjem. A nakon toga, recimo tu riječ: “Hvala Ti, Isuse, što si oduzeo moje grijehe.” Nakon Svete Pričesti – “Hvala Ti, Isuse, što si oduzeo sve moje grijehe” – kakva nježna ljubav.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Majka Terezija- Gdje je ljubav, ondje je i Bog. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.