Iako je ozbiljno proučavanje Svetoga pisma važno, ono nije dovoljno. Na kraju krajeva, želimo da Božja riječ prodre do našega srca i oblikuje naš život. Kršćanin koji je sposoban naučiti napamet cijelo Sveto pismo i razumije svaku doktrinu u Katekizmu ne mora nužno biti blizak Bogu. Svakako, riječ Božju potrebno je spoznati razumom, ali to nije dovoljno – moramo joj dopustiti da prodre do našega srca i donese plod u našem životu.

Uzor pounutarnjenja Božje riječi jest Blažena Djevica Marija. Bivajući svjedokinjom čudesnih događaja koji su pratili rođenje njezina sina, Marija, kako Sveto pismo kaže, “u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.” (Lk 2,19; usp. 2,51). Ovaj biblijski iskaz zapravo znači da se Marija trudila shvatiti značenje zagonetnih događaja u zoru vremena Novoga saveza (Vidi Post 37,11; Dn 4,28).

Ipak, ovaj svetopisamski iskaz govori nam još nešto. U Psalmima i biblijskoj mudrosnoj književnosti, pohranjivati i prebirati nešto u svome srcu ne znači samo ispravno tumačiti riječ Božju i njegova djela, već i vjerno živjeti božansku objavu. Tako, primjerice, Psalam 119,11 kaže: “U srce pohranih riječ tvoju da protiv tebe na sagriješim.” Ovdje psalmist prebire Božju riječ u svome srcu kako bi mogao živjeti u skladu s ovim riječima.

Od Marije, dakle, doznajemo da Božu riječ nije dovoljno spoznati samo razumom. Moramo je prihvatiti u svojem srcu i dopustiti joj da oblikuje naš život. Moramo shvatiti čitanje Svetoga pisma kao molitvu, razmišljati o njegovim riječima i primjenjivati ih u našem svakodnevnom životu. Kao Marija, moramo čuvati Božju riječ i razmišljati o njoj u svome srcu, tako da možemo kročiti njegovim putem.

Božansko čitanje

Jedan od uobičajenih načina čitanja Svetoga pisma kao molitve, koji nam pomaže pounutarnjiti biblijske tekstove, naziva se lectio divina. Latinska riječ lectio znači “čitanje”, a divina znači “božanski.” Lectio divina je, prema tome, božansko čitanje Svetoga pisma. Na taj su način Bibliju kroz vjekove čitali veliki redovnici, sveci i mistici – čitali su je kao osobnu molitvu, u prisnom razgovoru s Bogom koji nam govori po svojim riječima u Svetome pismu.1

Metodu lectio divina sažeo je nekoć davno kartuzijanac Gvido, razloživši je u četiri osnovna koraka: čitanje, meditacija, molitva i kontemplacija. On je ovu četverostruku metodu prispodobio četirima prečkama na ljestvama koje uzdižu dušu k nebu:

Čitati Sveto pismo znači pozorno ga proučavati, usredotočiti na nj sve svoje snage. Meditirati znači zauzeto uposliti svoj um kako bismo razumom proniknuli u skrivenu istinu. Moliti znači pobožno okrenuti svoje srce Bogu da odagna od nas zlo i da uzmognemo postići dobro. Kontemplirati znači, da tako kažem, uzdignuti svoj um k Bogu i zadržati ga iznad sebe tako da uzmognemo okusiti radosti vječne miline.2

Čitanje je prva prečka i ujedno podloga svemu ostalomu. To znači pomno proučiti detalje određenog ulomka i pokušati proniknuti u njegovo značenje. Pritom posebnu pozornost treba obratiti ključnim likovima, postupcima, riječima i idejama biblijskog ulomka. Od pomoći mogu također biti pitanja koja obično postavljaju novinari: Tko? Što? Kada? Gdje?. Cilj ove prve stepenice jest usredotočiti svoj razum na tekst kako bismo što potpunije shvatili što Biblija govori.

Meditacija znači razmišljanje o značenju teksta. Kao što Katekizam razlaže, u meditaciji “duh traži da shvati razloge i načine kršćanskog života, kako bi uz njih prionuo i odgovorio Gospodnjim zahtjevima.”3 Nakon što smo u prvome koraku – čitanju – pomno razmotrili pojedinosti teksta, drugi korak – meditacija – navodi nas da se upitamo zašto je Gospodin stavio te pojedinosti u tekst. Zašto je upotrijebljena ova ili ona riječ, ova ili ona slika? Zašto je Isus upitao uzetoga: “Želiš li ozdraviti”? Koje je značenje događaja u kojem sluge u Kani pune vrčeve vodom “do vrha”? Nastojanje da proniknemo u značenje detalja daje nam građu za razgovor s Bogom u našem sljedećem koraku, molitvi.

Molitva je naš razgovor s Gospodinom o njegovim riječima upućenim nama u Svetome pismu. Ovdje razmišljamo o Svetome pismu u svojem srcu, razgovarajući s Bogom. Pritom možemo dati izraza načinu na koji meditacija pokreće našu dušu. Možemo zahvaliti Gospodinu na načinu na koji pročitani ulomak pokazuje njegovu dobrotu. Možemo ga zamoliti da nas prosvijetli. Možda ćemo htjeti doznati kakva je veza između ovog odlomka i našeg života, pa ćemo upitati Gospodina čemu nas želi poučiti u čitanju baš tog ulomka Svetoga pisma. Ovdje naše čitanje postaje prisnim razgovorom s Bogom o njegovoj riječi upućenoj nama.

Kontemplacija je zadnji korak – vrhunac i plod našega božanskog čitanja Svetoga pisma. Katekizam će reći da je kontemplacija molitva u šutnji pri kojoj se naš um i srce usredotočuju na Božju veličinu i dobrotu u klanjanju prožetom ljubavlju. Riječ je o pozornosti koju, prožeti ljubavlju, posvećujemo samomu Bogu. Lectio divina pomaže nam u dubljem razumijevanju Boga, njegove Crkve i plana koji ima za naš život. Kad zamjećujemo ljepotu i dobrotu Božju i kad postajemo svjesni njegova djela spasenja, naša duša uzdiže se u strahopoštovanju i mi doživljavamo duboki mir i radost do koje dovodi “unutarnje poznavanje Gospodina.”4 Kontemplacija ne mora biti nešto izvanredno, rezervirano samo za velike svece i mistike. Kao što je sv. Terezija jednom rekla, kontemplacija je “prisno prijateljsko obraćanje, često zadržavanje nasamo s Onim za koga znamo da nas ljubi.”5

Doista, takav bi trebao biti dijalog između Božje riječi upućene nama i našeg odgovora u ljubavi i vjeri: to bi trebalo biti “prisno prijateljsko obraćanje”.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Edwarda Srija “Biblijski kompas”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.

Footnotes

  1. Izvanredan, praktičan uvod u lectio divina naći ćete u knjizi Tima Grayja, Praying Scripture for a Change (West Chester, PA: Ascension Press, 2008).
  2. Kartuzijanac Gvido, A Ladder of Monks and Twelve Meditations (Kalamazoo, MI: Cistercian Publications, 1979.), str. 67.–68.
  3. KKC 2705.
  4. KKC 2715.
  5. KKC 2709.