O KRŠĆANSKOJ VJERI

Kršćani između Utopije i Bijega od svijeta – opasnost jeftine vjere

Da u kršćanskom rječniku postoje dvije heretične riječi, one bi bile „optimizam“ i „pesimizam“. Te dvije stvari su potpuno anti- biblijske i anti – kršćanske. Pozvani smo razbiti iluzije o svijetu i zlu, pozvani smo na duboku vjeru. Naša srca neće zadovoljiti nikakva jeftina vjera, neka vrst psihološkog umaka, koja od nas traži samo da prestanemo piti i pušiti, mala religija koja vam obećava da ćete sutra biti sretni samo ako prestanete piti kavu i riješite se stresa.  Vjera je nešto kudikamo dublje, naša vjera se ne temelji ni na čemu drugome osim na ove dvije fundamentalne objave: Bog je tako ljubio svijet, i posrnuli svijet je tajnovito, misteriozno otkupljen. Pročitajte čuveni govor poznatog kršćanskog teologa i duhovnog autora Aleksandra Šmemana i shvatit ćete koliko je to važno za vaš konkretni svakodnevni život.

Kršćani između Utopije i Bijega od svijeta

Foto: Imminent Utopia, Kuksi

Ono što bih večeras htio reći je sigurno kontroverzno, znam da jest i nisam baš siguran je li pristup koji uzimam ispravan u svim svojim detaljima. Ipak, čovjek našeg vremena mora pokušati razumjeti nešto dublje od površine – i, Bože moj, koliko proroka mi imamo danas koji nam to objašnjavaju! Mi smo u vrlo uzbudljivom trenutku povijesti Amerike. Ne znamo cijeni li se jedna filozofija koja zamjenjuje staru, i svi mi živimo u jednoj vrsti tjeskobe. Ali, kada zađemo dublje i pokušamo razumjeti što se događa, ono što mi stalno pada na um je upravo ta polarizacija, ne samo naših pojedinačnih umova ili naših vlastitih iskustava, već cijele naše kulture, cijele naše situacije između dva pola, od kojih jedan nazivam Utopija, a drugi Bijeg. Siguran sam da u tome ima bar nešto što je vrijedno analize. Dozvolite mi da ukratko objasnim što mislim pod tom polarizacijom, što smatram Utopijom, a što Bijegom. S obzirom da su svi jezici po svojoj definiciji simbolični, moramo razjasniti u kojoj vrsti simboličnog okvira koristimo te pojmove.
Dopustite mi da odmah kažem da su ta dva stava – prema životu, prema društvu, i prema kulturi – Utopija i Bijeg – naravno, postojala i prije. Nalazimo ih prisutnima u gotovo svakom društvu ili kulturi. Ima uvijek onih koji, bivajući opsjednuti jednom naročitom vizijom i njoj fanatički odani, se udaljavaju od matične kulture. Također uvijek, u svakoj kulturi i u svakom društvu, ima onih koje možemo nazvati otpadnicima, koji iz različitih razloga pokušavaju pobjeći od pritisaka društva. Ono što mislim da je novojest da danas ta Utopija s jedne strane, i taj Bijeg s druge strane, više nisu marginalni fenomeni.

Oduvijek su postojale religije, sekte i kultovi. U kršćanstvu, u povijesti Crkve saznajemo da svako stoljeće ima svoje vlastite utopiste, kao i svoje vlastite bjegunce. Na primjer, u drugom stoljeću saznajemo za montaniste. A ipak, oni su čisti marginalni fenomen. Ono što mislim da je tipično za naše vrijeme, za suvremeni svijet, jest to da te dvije stvarnosti, dva stava, iskustva – „Utopija“ i „Bijeg“ više nisu marginalni. Integrirali su se. Pokretačke su sile samog društva. Ne želim reći da je svaki radnik na benzinskoj crpki ili utopist ili bjegunac, ali ipak kultura se sama po sebi pokreće uz pomoć te dvije identifikacije.

E sad, što mislim pod pojmom Utopije? Prvenstveno, Utopija je vrsta maksimalističke projekcije prema budućnosti. To je obećanje, ili ideja, da se povijest kao cjelina i ljudsko postojanje kao osobna sudbina kreću prema savršenstvu i ispunjenju, prema predstojećoj– i ne samo predstojećoj, već i skorašnjoj pobjedi nad svim vrstama opasnosti i nedostataka. Na primjer, možemo vidjeti politički apel prema Utopiji, čak niti ne govoreći o utopijama poput marksističke. (Snaga marksizma nad ljudskim umovima je sama po sebi paradoks, nešto upravo nevjerojatno! Kako je moguće da ova teorija, koja se do sada ni u jednom detalju ili cjelini nije pokazala ispravnom, još uvijek ima svoju moć? Napuštanje marksističke vizije vremena, povijesti, je nekim ljudima živo „raspinjanje na križ“.) Ali čak i ako zanemarimo ove utopije, poput marksizma koji nije sudbina ove zemlje, pronaći ćemo taj utopijski koeficijent čak i u političkoj strukturi današnjeg društva. Nije slučajnost da svake četiri godine za vrijeme novih predsjedničkih izbora mora postojati vizija poput Velikog društva ili Nove granice…Uvijek postoji nešto što je divno, uvjerljivo, konačno, a u tu viziju je ugrađena vjera da smo samouvjereni i sposobni učiniti nešto radikalno.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ne, povijest svijeta nas ne ohrabruje na takvo razmišljanje. Svi Napoleoni su propali i svi njihovi snovi su se završili nekom varijantom sv. Helene…A ipak je danas ta vjera esencijalna. Niti jedan političar ne bi došao i rekao: „Znamo da smo siromašna, ograničena, pogrešiva ljudska bića. Živimo u tami, pokušat ćemo dati sve od sebe, ali naravno, ne može se puno toga učiniti…“ Takav čovjek ne bi daleko dospio. On mora imati određenu utopijsku karizmu. Mora nas voditi prema, kako je rekao francuski marksistički pjesnik Arangon, “Les lendemains qui chantent” – „Sutrašnjicama koje pjevaju“, „Sutra mora pjevati“. Zašto sutra mora pjevati? Ljudi će umrijeti; nova groblja će se stvarati, itd. Politika današnjice se hrani, ako nužno i ne leži, na utopijskim porukama.
Našom svakodnevicom također prevladava potraga za Utopijom. Postoji i Utopija koju ja nazivam Terapeutska Utopija.

Dok sam čekao vlak na postaji Pennsylvania, otišao sam do jedne knjižare i tamo vidio ogromnu policu s puno knjiga (koje vjerojatno netko kupuje, ne znam, jer zašto bi inače bile tiskane?), knjiga koje obećavaju mogućnost potpunog zdravlja i ocjenjuju cijeli život u smislu što je dobro za tu vrstu utopijskog stanja zdravlja.

Čuli ste za nedavno otkriće da kava nije dobra za nas. Već smo eliminirali skoro svu hranu – sve tekućine i krute tvari. A sad je to i kava. A ipak ljudi skaču na to, kupuju sve! Naravno, smrt je najveći hendikep na putu prema Utopiji i prema njoj samoj se danas odnosimo na vrlo neobičan način. Vjerujte mi, vrlo skoro, jedan veliki događaj koji kršćanska vjera naviješta, da je Krist pogazio smrt smrću, će se na neki način neutralizirati i smjestiti u sustav – znate, poput čudesnih zdravstvenih ili nutricionističkih sustava…Također ćemo imati i sustav smrti, tako da smrt više neće predstavljati razarajući upitnik nad svim Utopijama.

Veliki uspjeh imaju i sve te mentalne terapije koje uistinu slavno ustavno pravo uzimaju za ozbiljno (ako ne i kao recept: bojim se da će uskoro i postati recept) da bismo trebali tražiti sreću kao očigledni cilj života. E sad, stvarno ne znam koliko je postojalo kultura u prošlosti koje bi tako sustavno propovijedale da je Sreća moguća i da ona mora biti jedini istinski cilj ljudskog postojanja.

Svi stari sustavi, čak i oni najpesimističniji, poznavali su radost, ali sreća je bila nešto posve drugo. Misliti da je cilj života jednostavno biti sretan (a sretan znači jesti samo hranu koju je odobrila U.S.A.D. i kloniti se takvih opasnih elemenata poput vode, kruha, kave, čaja, a da ne spominjemo duhan i takve stvari) – nije ušlo u glavu. Radost se nalazila u malim prekršajima svih tih stvari: popiti još jedno piće, još jednom se glasno nasmijati, pobjesniti s vremena na vrijeme, za vrijeme godišnjih odmora… Jako skoro ćemo dobiti recepte, utopijske recepte, za to kako slaviti a da sebi ne naškodimo, čuvajući tu slavnu sreću. Utopija je vrsta sveprisutne stvari. Ona je svugdje, iako mi još nismo tamo. Mi još uvijek zagađujemo zrak – sutra ćemo biti plemenitiji. Nas još, iz nekog misterioznog razloga, boli zub tu i tamo. Dok čekate zubara, čitate sve one letke na stolu. Sve naše patnje će nestati u budućnosti: uskoro će sva medicina biti preventivna. I posljednja riječ o Utopiji je ta da ako odbijete tu sreću, ako se odbijete preventivno brinuti o svojim zubima i još uvijek inzistirate na pijenju kave, bojim se da biste mogli čak postati podložni progonu, ne od strane sreće, već od strane pravde na sudovima. Nas se pokreće u ovu vrstu Utopije.
Svugdje, od najkrvavijih do najbezazlenijih Utopija naše vlastite post- industrijske kulture susrećemo veliko obećanje po kojem moramo živjeti, Les lendemains qui chantent – sutra koje pjeva.

Kao neobičnu kopiju toga imamo drugu fundamnetalnu tendenciju našeg vremena. To je Bijeg, vrsta suprotnosti Utopije. Naš svijet danas nije jedini svijet onih koji energično tragaju za utopijskim snovima, ali tu je također i dijelom nepoznat u prošlosti, svijet otpadnika – svih vrsta, spolova i društvenih pozicija. Mi to sve znamo. Živjeli smo iskustvo 60-ih kada je čovjek na posve nov način osjećao pritisak Sustava i želje da iziđe iz njega.

Ja sam dekan jednog bogoslovnog sjemeništa. U pedesetima sam imao te dečke, mlade muškarce, koji bi rekli Amen na skoro sve što bih im rekao. Danas, kada studenti vide: „9:00 do 11:00 – Dogmatska teologija“, oni se na neki način osjećaju potlačenima, čak i ako predavanje nije obvezno. Sama činjenica da je najavljeno je jedan iritabilan podsjetnik Sustava.

Ranije su ljudi mislili, moj Bože, pripadam Crkvi koja je vrlo arhaična i liturgijski i na druge načine; htjeli su izbrisati, ukinuti te obrede. A danas? Svaki par koji se želi vjenčati smatra da ima pravo osmisliti svoju vlastitu ceremoniju vjenčanja. Žele pronaći svoje vlastite riječi. I vi možete pokušati objasniti im da nitko nikad nije izmislio takve plitkosti kakve oni misle da stvaraju u svojim umovima, ali to je još uvijek bolje od tih opresivnih sustava. Bijeg počinje s mentalnim stavom otpadnika i nastavlja se kao potraga za svim vrstama duhovnih iskustava. Znate, ne možete pronaći Boga na Broadwayu u New Yorku. Morate Ga pronaći na nekim plavim planinama u Indiji, u nekom ašramu, nekim tehnikama. I opet, ja sam u dobroj poziciji da znam, jer se nažalost moja religija, istočno pravoslavlje, često smatra opskrbljivačem te vrste malih mističnih tehnika koje će zadovoljiti srce otpadnika za osobnom srećom van Sustava.
Onda, tu je i novi kult gurua i jedan stav koji je oduvijek postojao, ali nikad u takvom obliku i intenzitetu, a to je „mržnja svijeta“.

Danas na stanici Penn, čovjek kojeg sam jednom davno poznavao, mi je prišao i pozdravio me. A ja sam ga pitao: „Tko si ti?“, jer je bio odjeven u crnu halju i gotovo je zapinjao o vlastitu bradu. Sve vezano uz njega je bilo neobično, od njegove kose do njegovog čudnog šešira…Vjerojatno je igrao ulogu kaluđera iz Mount Athosa ili tako nešto, ali znam da je rođen u Brooklynu. Poznajem mnoge obraćenike na pravoslavlje koji misle da, kad postanu pravoslavci, također moraju postati ruski monarhisti i da je obnova dinastije Romanovih jedini uvjet za spas svijeta.

U Bijegu sve funkcionira sve dok je izvan užasnog Sustava. Možemo se šaliti na taj račun, ali iza šala uvijek leži vrlo ozbiljna stvarnost. S jedne strane ideja Utopije progresivno raste u našoj svijesti, a s druge strane, postoji velika kušnja prema Bijegu.
U današnje vrijeme su u Francuskoj iskovali izraz koji osuđuje stil života koji nam je nametnulo 20. stoljeće. Oni kažu da se život sastoji od “Metro, boulot, dodo”, što znači: podzemnom idete do posla, samo radite i spavate. I život se samo od toga sastoji. Pa, iziđimo iz toga.

Vrlo često danas Utopija govori u smjeru revolucije. Jeste li ikad čuli o nekoj vladi u Africi na primjer, koja ne tvrdi da je revolucionarna? Uvijek se nazivaju Revolucionarna ili Oslobodilačka fronta ili tako nešto. „Revolucija“ je lozinka. Ovdje, u Americi, to je „oslobođenje“, ili „promjena“ ili „kvaliteta života“. Konsenzus između Utopije i Bijega jest taj da je život kojim sada živimo – nemoguć. Potpuno je nepodnošljiv. Razlog zašto svi ljudi ovdje nisu sinoć počinili samoubojstvo je jednostavno taj što su na neki način dvolični. Jer, da su normalni oni bi sad ili bacali bombe u revolucionarnoj vatrenosti ili bježali prateći nekog poput kaluđera kojeg sam danas sreo na stanici Pennsylvania dok bi već počeli puštati brade i meditirati… Meditirati o čemu? Nikad ne kažu o čemu meditiraju. Meditacija je postala sama po sebi krajnji cilj, sredstvo bijega. Meditiraju li o Bogu? Psssst! Ne znamo – mi meditiramo.

Ono što sam rekao, rekao sam napola se šaleći, ali vjerujte mi, to uopće nije smiješno. Ovo je prvi put u povijesti da se kultura negira s obje strane. Nije joj preostalo nimalo suštine. Za utopiste, kultura je nešto što treba odbaciti, mrziti, osuditi. Samo će Budućnost biti slavna. Za bjegunce, kultura je nešto od čega treba bježati, odbaciti je, da postane samo predmet gađenja, i ništa drugo.

I sad, kao što svi znaju, u današnje vrijeme se suočavamo s više svjetskih problema. I kako ih možemo riješiti, kako možemo čak i misliti o njima ako ovaj dualizam zarobljava misli mladih, ali i onih ne tako mladih?

Ovome možemo dodati analizu moderne umjetnosti koja je također ili utopistička ili eskapistička. Ona više nije ono što je bila stoljećima prije: transformirajuće prihvaćanje, vrsta sakramentalne umjetnosti viđenja nečeg u stvarnosti. Danas, bilo da je u pitanju Salvador Dali ili čak Picasso, prvenstveno je to iskustvo kao da je cijela stvar pokvarena. I onda, kroz tu slomljenost, do nas dolazi nešto poput obećanja ili bijega.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

E sad, zašto ja to sve govorim? Meni se čini da ako možemo razumjeti prirodu Utopije i Bijega, onda možemo početi misliti o tome kako se to odnosi na nas. Moramo razumjeti kako su se pojavili, kada i zašto. I sad dolazim do moje prve teze da su oba stava, Utopija i Bijeg – koje ne pronalazimo tako dominantne u bilo kojoj drugoj prosvijećenoj civilizaciji u prošlosti, – ova dva stava: fundamanetalna stava, egzistencijalna stava i ideološka stava, ono što je jedan francuski filozof nazvao „poludjela kršćanska ideja“. I Utopija i Bijeg svoj korjen prvenstveno vuku iz same kršćanske vjere, iz Radosne Vijesti da je prije nekih 2 000 godina grupa ljudi koji su sebe nazivali apostolima, dovela svijet do vrhunca. Oba stava su ukorijenjena u ono što bih ja nazvao fundamentalni dualizam kršćanskog pristupa svijetu. Ne mislim na filozofski ili ontološki dualizam. Egzistencijalni dualizam. Dva citata, samo dva citata, i razumjet ćete na što mislim:

Prvi je iz Evanđelja po Ivanu: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet, te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Iv 3,16) Ono što je meni važno jest vječna glazba ovih riječi: „Bog je tako ljubio svijet.“ I ovaj „Bog je tako ljubio svijet“ se vraća natrag do prvog poglavlja Knjige Postanka: „Tako bude večer, pa jutro – dan prvi“, i drugi dan, i treći dan…i svaki dan, i „Vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.“ (Post 1,31) Ovo je Božji svijet. U pisanjima suvremenih biblijskih učenjaka nalazimo raznorazna skraćivanja Biblije. Neki je skrate na niz apsurdnih izjava, skandal naročitosti, kako oni to zovu. Ali ako čitate Evanđelje bez da poznajete biblijske učenjake – i uopće nema potrebe da ih upoznate –ono je, prije svega, veličanstvena ispovijest Božje slave u Njegovom svijetu. „I vidje Bog da je dobro.“

Drugi citat je iz Ivanove poslanice: „Ne ljubite svijeta, ni što je u svijetu…Jer što je god svjetovno – je požuda tijela, i požuda očiju i oholost života…“ (1 Iv 2,16) Svjetlo Božje ljubavi prema svijetu u Evanđelju koegzistira uz ovaj apokaliptični, katastrofalni strah, „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“, i tako dalje.

Dakle, u kršćanstvu imamo dva fundamentalno različita, međusobno isključiva pristupa: jedan se sastoji od neprestanog govorenja Bogu riječi Amen. „I vidje Bog da je dobro.“ Amen. „Jer vam, evo, donosim radosnu vijest“ – na početku Lukinog evanđelja (Lk 2,10) i na kraju: „Zatim se s velikom radošću vratiše u Jeruzalem. I stalno su u Hramu hvalili Boga.“ (Lk 24,52-53) Amen. Taj središnji čin crkvenog bogoslužja se naziva „Euharistija“, zahvalnost. A središte te zahvalnosti je Sanctus: „Svet, svet, svet Gospodin Bog Sabaot! Puna su nebesa i zemlja Tvoje slave!“…

S druge strane, tu je stalno upozorenje da se klonimo napasti. „Požuda tijela i oholost života…“. Stoljećima se Crkva držala toga kao dva osnovna vida iste stvarnosti. Ali kada se u povijesti kršćanstva to počelo lomiti, počeo se lomiti i ljuski razum – i ljudi su počeli birati ili put utopije, ili put bijega.

E sad, kada se to dogodilo? Zapravo, vrlo, vrlo nedavno. U osamnaestom stoljeću poznatom po prosvjetiteljstvu su po prvi put postavljeni temelji Utopije, kao reakcija na srednjovjekovnu, pesimističnu ideju kršćanstva. Riječi poput „razum“ i „sreća“ su počele oblikovati ljudski um. Zatim je uslijedilo devetnaesto stoljeće u kojem je otkriven napredak u povijesti. S obzirom da je povijest pokrštena, prestali su je shvaćati kao kružno kretanje helenskog vremena, već je postala prugom koja nas vodi do nadolezećeg kraljevstva. Počeli smo sagledavati povijest kao biće, od samog početka – iako se činila tako anti – kršćanskom, usmjerenom poviješću. Ideja napretka – većeg i boljeg, većeg i boljeg, većeg i boljeg les lendemains qui chantent, sutra koje pjeva – se već tada pojavila. Svi ti Hegeli i Schellinzi, te naposljetku Marx i svi ti judi koji su prkosili povijesti, su zapravo bili – a da to nisu ni znali – unutar tog cijelog svijeta kršćanskog klicanja. Unatoč tome što su oni poricali transcendenciju i Boga, za njih povijest nije ostala samo kretanje, već kretanje prema Apsolutu. Netko možda poima Apsolut kao nedostatak zubobolje, drugi ga vidi kao jednakost i pravdu, treći kao mir u svijetu, četvri kao…što god… Ali činjenica jest da svaki projicira svoju Utopiju u budućnost: kršćanska ideja koja je poludjela.

Ista stvar se može reći i o grijehu. Iz istih kršćanskih i biblijskih izvora i intuicije u zlo dolazi deformirana utopijska ideja da zlo uzrokuje nedostatak znanja. Ta ideja je još uvijek očuvana u velikoj mitologiji američkog javnog školstva, da će obrazovanje izbrisati sva zla. Počnite razgovarati o seksu s djevojčicama od tri godine i one neće prolaziti kroz užasne tabu teme i traume koje smo mi iskusili. Poučavajte, poučavajte, poučavajte, poučavajte, ad nauseam i čovjek će se osloboditi grijeha. Ali, kršćanska i biblijska ideja zla je utjelovljena u opisu Izvornog grijeha i u osobi vraga. Ali vrag uopće nije neznalica. Sotona nije netko tko još nije doktorirao, jer bi inače, naravno, ušao u kompromis s Bogom i Kristom, znate: malo dobra, malo zla… Nipošto! Vrag je onaj koji sve zna. On je najmudriji, on je „Lucifer“, nositelj svjetla. I iako posjeduje cijelo znanje Boga, on ipak kaže Ne! U romanu „Bjesovi“ F. M. Dostojevskog je jedna poznata stranica u kojoj autor kritizira ovu veliku zapadnjačku ideju da će, na kraju, obrazovanje donijeti sretno postojanje. Svi stručnjaci, svi ti ljudi koji znaju sve više i više o sve manje i manje, će konačno iskombinirati svoj trud i proizvesti znanstveno dokazano društvo. Dostojevski kaže – I onda će se pojaviti čovjek sa sarkastičnim osmjehom koji će pogledati u ovaj raj i reći. „Zašto ne pošaljemo ovo sve k vragu“? Znajući da je sav taj napredak vrlo prigodan, sterilan, higijenski, učinkovit, čuva ljudska prava, itd., on će to reći jednostavno zato jer je zlo iracionalno, jer je ono pobuna, jer je mržnja svjetla. A svjetlo nije u knjigama. Bog je svjetlo.

Bijeg je ukorijenjen u ideji da je zlo apsolutno. Kad vam je mozak tako postavljen, osjećate da ne možete živjeti u posrnulom društvu, društvu zla. Jednostavno ga se morate osloboditi! Napustite ga! Nemojte se umiješati u ovaj svijet! Stavite samo mali prst u mehaniku tog ropstva zlu i cijeli tvoj svijet će biti uništen…

I Utopija i Bijeg su ukorijenjeni u jedno jedinstveno vjersko iskustvo koje zovemo judeo – kršćansko. Nažalost, nakon što smo se složili sa svijetom oko ove dvojnosti Utopije i Bijega, kršćani – oni koji sebe zovu vjernicima – su se konačno predali ili Utopiji ili Bijegu. I kako ja to vidim, upravo tu dolazi do prave tragedije. Često razmišljm o jednom kolegiju u Novoj Engleskoj u kojem su se, na slavu utopizma šezdesetih, zaposlenici i studenti sastali i ispovjedili su Bogu grijeh provođenja previše vremena u kapelicama, slavljenja Boga i rafiniranja svojih srca, zanemarujući pritom ono što su u to vrijeme propovijedali ljudi poput Harvey Coxa, – da moramo izgraditi gradove, osloboditi svijet, i tako dalje. I nastavničko osoblje i studenti su jednoglasno odlučiti zatvoriti kapelicu. I taj kolegij je postao vrsta sobe za razgovor, slično onome što je Pariz iskusio u svibnju 1968. Ubrzo nakon toga sam bio u Parizu i svugdje sam viđao grupe ljude koji su raspravljali. Možda je to karikatura velikog vjerovanja 20. stoljeća da rasprava uvijek ide u nekom smjeru… Ja mislim da ona u pravilu nikamo ne vodi – mislim, to je moje vrlo osobno gledište. Ne samo to, već sve te rasprave također stvaraju stvarnosti, koje u suprotnom nikad ne bi zaživjele. Kao ishod toga, pola kršćanskog svijeta je priznalo „grijeh“ stvaranja sv. Franje, ili mise u b – molu, ili Handelovog Mesije, ili simboličnog sustava, u kojem jedna minuta vremena može biti ispunjena cijelom vječnošću, gdje ni sreća, ni jednakost, već – radost, duhovna radost, radost gledanja svjetla Preobraženja na Taboru je stvarni ljudski poziv. I pola kršćanskog svijeta je otišlo u ono što ja zovem „ja također“ utopizam.

Relativno nedavno sam bio u Parizu i otišao sam u moju omiljenu knjižaru teoloških knjiga i tamo pronašao knjige s otprilike ovakvim naslovima: Marksističko čitanje sv.Mateja; Freudovsko čitanje Knjige Postanka, i tako dalje. Naravno, ovaj pristup se pripremao tijekom mnogih stoljeća kada se smatralo da će nam ljudski razum, ljudska učenost i poznavanje kasne sirijske gramatike konačno objasniti što je Krist mislio pod pojmom Kraljevstva Božjeg. A prije nego je Dr. Schnuklemeukle napisao svoja autoritativna tri sveska na tu temu, nitko je nije razumio.

Ali danas se uzima zdravo za gotovo da kršćanstvu treba utopizam. Moramo se pokajati – za što? Zato što smo preferirali uzvišenost nad prirođenim? Jer smo razmišljali o Kraljevstvu Božjem u smislu Drugog Svijeta? I sad smo se obvezni mobilizirati i pridružiti se svakom mogućem aktivizmu, bilo da se naziva „teologijom oslobođenja“, ili „teologijom urbanizma“, ili „teologijom seksualnog ispunjenja“… Riječ „teologija“ je običavala označavati „govor o Bogu“. Sad također može značiti i govor o seksu, o kontracepciji… I, kao reakcija na taj razvoj, kršćani su se predali „ja također“ utopizmu.

U isto vrijeme imamo fundamentalno oživljavanje bijega, koji je preuzeo mnoge oblike u religiji današnjice. Ljudi okreću leđa svijetu i uplovljavaju gotovo u bilo što. Kao pravoslavni svećenik ja mogu vidjeti oblike koje poprima u našoj Crkvi: imamo ljude kojih nije briga što se događa u svijetu. Oni su otkrili Ikonu. Ili, naravno, jedno od područja u koje mogu bezgranično bježati jest rasprava o liturgijskim praksama“high – church“ (koja naginje katoličanstvu, op.prev.), „low – church“ (koja naginje protestatizmu, op.prev.) i „middle – church“(koja je sastavljena većim dijelom od liberalnih anglikanaca, op.prev.). Ruho… Moderno ili arhaično…Možete čuti ljude da govore: „Ali, to nije u redu, u trećem stoljeću u istočnom Egiptu…“ – i već osjećate da je Preobraženje započelo. Treće stoljeće u Egiptu, ili u Mezopotamiji, ili gdje god – glavno da nije u Chicagu, New Yorku, Londonu ili Parizu. Dok god se ovo Bogojavljenje ili Teofanija događa u nekoj nemogućoj zemlji! U Cezareji u Kapadokiji… – to je glazba sama po sebi: Kapadokija, znate, već vam daje osjećaj da ste u ispravnoj vjerskoj školi. Uvedite Chicago u tu religiju i on će pokvariti cijeli taj san, svu slatkoću, cijelu stvar.

Dakle, imamo ili Isusovce prerušene u profesionalno nezaposlene koji hodaju ulicama Chicaga i koji su odmah završili s Kapadokijama, ili imamo ljude koji bježe – u urednoj povorci – u Kapadokiju. I to je naravno tragedija našeg kršćanskog odgovora na Utopiju i Bijeg. I što sad? Što sad? Što je stvarno iza svega toga? Rekao sam da su na stvari dvije strane iste vizije: Bog je tako ljubio svijet, s jedne strane; a s druge strane, Ne ljubite svijeta, ni što je u svijetu. S jedne strane, sv. Pavao kaže: „ Čeznem umrijeti i biti s Kristom. Jer to bi bilo znatno mnogo bolje. Ali je poradi vas potrebnije da ostanem na životu.“ (Fil 1,23-24). S druge strane, on kaže: „ Ni smrt, ni život,…nas neće moći rastaviti od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.“ (Rim 8,38-39).

E sad, kako je Crkva zadržala te dvije vizije zajedno? Kako se može svakodnevno radovati u Bog je tako ljubio svijet, te je dao svoga Sina Jedinorođenca, s jedne strane, a s druge, kako Crkva pomiruje to sa Ne ljubi ništa što je od ovoga svijeta. Bježi! Ne skupljajte sebi blaga na zemlji…Skupljajte sebi blago u nebu…Jer, gdje je blago tvoje, ondje je i srce tvoje. Kako se to dvoje može izmiriti?

Ljudi, poput velikog profesora teologije Adolph Von Harnacka, su pokušali to objasniti bez shvaćanja stvarne istine o tome kako su povezani. Harnack kaže da su postojali bijelo kršćanstvo i crno kršćanstvo. Da je bila jedna vrsta veselog kršćanstva i tužnog kršćanstva. To nije istina.

Kršćanstvo povezuje tri fundamentalne istine. Prije svega, i Biblija i Crkva objavljuju istinu o, kako bih ja to nazvao, „iskustvu Stvaranja“. Ja sad ne govorim o tome kako se stvaranje razvijalo kroz sedam dana, kroz proteine, ili koliko je Adamu bilo godina kad je stvoren, takve stvari. Te stvari su potpuno nevažne. Ono što jest važno – kad kažemo „Stvaranje“, ono se otkriva svaku večer kada pjevamo Psalam 103, „ Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, i sve što je u meni, sveto je ime Njegovo…“ To je potvrda esencijalne dobrote svijeta – Božje Slike u njemu. „Nebesa objavljuju slavu Božju!“ Možda autori Biblije nisu imali traumatičnih iskustava? Možda nikad nisu doživjeli slom živaca? Naravno da su ljudi na ovome svijetu oduvijek patili. Kako se onda pojavila ta Knjiga, koja je nepresušna himna doksologije, slavljenja?

Ovo je prva tvrdnja: Sve je dobro. Grčki oci kažu : „Nikada se ne usudite reći da je vrag zao. On je loš po ponašanju, ali dobar po prirodi.“ U suprotnom, vraćate se na dualizam ekstrema „dobar bog/loš bog“. Vrag je najsavršenije Božje stvorenje. Zato je postao tako moćan i tako zao, ontološki govoreći.

Sad, druga tvrdnja: Ovaj svijet je posrnuo. Ne zbog jedne male transgresije – te poznate jabuke. (Zašto baš jabuka? Ja ne znam tko je odlučio da zabranjeno voće bude jabuka. Pokušao sam saznati, ali nisam uspio.) Svijet je odbacio dobrotu, odbacio je, prije svega Boga, koji je dobrota. Iz tog razloga je svijet posrnuo – a ne samo neke stvari u svijetu. Ne, na primjer, izvanbračna ljubav kao suprotnost bračnoj ljubavi, ili konjak kao suprotnost soku od rajčice: cijeli svijet je posrnuo. Brak je posrnuo. I sok od rajčice je posrnuo, ne samo konjak. Sve je posrnulo. Najbolja religija je prva među stvarima koje su najviše posrnule! Zato što religija zamjenjuje radost prema Bogu kalkulacijama: koliko svijeća, koliko novaca, koliko pravila, koliko zapovijedi, koliko Očeva, koliko sakramenata, koliko?…“Numerološka teologija“. Prema tome, sve je posrnulo. Sve je potamnilo. I sad bi ortodoksni kršćanin odmah rekao: „Da, svijet je bolestan, unakažen, fundamentalno unakažen grijehom. Ali, još uvijek pjeva o Božjoj slavi! Još uvijek može prihvatiti Boga!“

I naposljetku, treća tvrdnja glasi: Svijet je otkupljen. Ali nije otkupljen zato da bi garantirao uspjeh, niti izvrsnu fiskalnu politiku Dr. Stockmana. Nije otkupljen da bi osigurao da ćemo imati „sutra koje pjeva.“ Otkupljenje se događa sada, upravo sada. To je kršćanska eshatologija. Ono nije samo eshatologija budućnosti. Da, svaki dan, po više puta govorimo: „Dođi kraljevstvo Tvoje.“ I ono dolazi sada. Ta poznata francuska formula, Metro, boulot, dodo, jest točno to što se otkupljuje. Otkupljenje ne predstavlja zamjenu svih tih svjetovnih stvari poslovima koji imaju smisla. Inače, koji to posao ima smisla? Svaki posao koji je u svojoj povijesti imao tri ponedjeljka, samim tim prestaje imati smisla, ili barem jednim dijelom postaje tiranski. Otkupljenje predstavlja točno ono o čemu je sv. Ivan pisao u svojoj poslanici: „Što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu – da, Život se očitova.“ I to je paradoks, antinomija, poruka koju kršćani nisu mogli podnijeti jer im je bilo previše. Puno je lakše imati malo religije prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, zapovijedi i propisa. Govoreći da Bog nije volio svijet; On je volio dobre stvari u svijetu. Volio je ljude koji idu u crkvu. Volio je ljude koji su doprinosili (iako se odbija od poreza, ali dobro je znati da su doprinosili), i sve tako u krug. Otkupljenje znači da je Kraljevstvo koje je trebalo doći već došlo, među nama je.

Stalno je u tijeku velika drama oko otkupljenja. I ovo gledište, ova eshatologija, ta doktrina, ta vjera u konačnici jest ono što je rana crkva održavala. Crkva je bila progonjena. Bila je poricana. Rimsko Carstvo je reklo kršćanima: „Vi ne smijete postojati.“Ali, pročitate li rane kršćanske molitve, vidjet ćete da su kozmičke, povijesne. Neron! Bože dragi, kako je grozan bio taj tip! I u to vrijeme Pavao piše Timoteju i kaže: „ Prije svega, dakle, preporučujem moliti…za kraljeve i za sve kojisu u nekoj višoj službi“ (1 Tim 2,2). On ne kaže: „Kolac!“ On ne kaže: „Idite do …!“ On kaže: „Molite za njih.“ Zašto? Zato što Crkva nije mali forum za društvene reforme. Ona predstavlja, podsjeća na činjenicu da se povijest otkupljenja svijeta, za koji smo odgovorni, događa u našim srcima i da je Kraljevstvo, to svjetlo koje nam dolazi, jedina sila koja nam je ostala – realizirana, inaugurirana eshatologija Kraljevstva, a u isto vrijeme je i stvarno znanje o Kraljevstvu. Znanje o tome da se ništa ne rješava uz pomoć recepata i terapija, već, kad čovjek odluči saznati istinu o svim stvarima, on se, poput sv. Antuna Pustinjaka, velikog oca monaškog života, okreće Bogu. Antun je otišao u pustinju i molio Boga za sposobnost da uvijek vidi vraga. Jer vrag uvijek uzima oblik anđela svjetla. Vrag je uvijek onaj koji kaže nešto sentimentalno, lijepo, dobro. I naposljetku je Bog dao Antunu sposobnost da uvijek vidi vraga. I onda je, dok je još bio u dimenzijama ljudskog postojanja, ovaj svijet za sveca postao Kraljevstvo.

Ovo jedinstveno iskustvo Kraljevstva drži na okupu to, što ja zovem „trojnom intuicijom“ – stvoren, posrnuo, otkupljen. Stvoren: znači dobar. Znači da je temelj svega onoga što mi u svom utopizmu i bijegu propitujemo, dobro. Ipak, sve može biti i loše. Sustavi? Metro, boulot, dodo? Ali, možda su svi sustavi tek karikature onoga što se uistinu nalazi u ljudskoj sudbini? Netko bi mi došao i rekao: „Ja ne podnosim besmislen život. Podzemna, krevet, doručak, jela od divljači, i sve tako u krug…“ I ja bih na to rekao da ni Krist to nije podnosio. Umro je na križu. A Pavao je rekao: „Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite“ (1 Kor 10,31). Kad sam neki dan propovijedao u Montrealu, jedan čovjek mi je prišao i rekao mi: „Hvala Vam što ste me poučili da mogu čak čitati i Wall Street Journal na veću slavu Božju.“ Da, naravno da možete. Božja slava je svugdje ondje gdje želite da bude.

Postoji ta intuicija stvorenog, a onda – posrnulog svijeta. Budimo realni. Nemojmo se pretplaćivati na ideju da treba još jedna institucija, još jedna neprofitna istraživačka organizacija, još jedno otkriće, još jedna terapija i u konačnici će zlo biti riješeno. Zlo je ovdje, oko nas. Ali, ne moramo paničariti. Ne moramo odmah skočiti s broda i pobjeći, ne! Sjećam se jednog šesnaestogodišnjeg Francuza koji je igrao nogomet i prišao mu je neki isusovac i rekao: „Igraš nogomet! Zamisli da Krist sada dođe. Što bi napravio?“ I dečko je odgovorio: „Igrao nogomet.“ Nije smatrao da ima išta loše u igranju nogometa.

Ponekad se osjećam kao da sam se pridružio nekim metafizičkim Mirovnim snagama koje su proizišle iz kršćanstva. Događalo se da u Ženevi, gdje sam običavao ići na ekumenske sastanke, čujem izraz „crkve, sinagoge i druge agencije.“ Ja nisam kršten u agenciji. I smatram da je svačije pravo ne biti dio neke agencije. Mene iz toga izostavite.

I tako, postoji vizija stvorenog, posrnulog i otkupljenog svijeta. Dok se ta trojna vizija nije raspala, nije bilo šanse da naša kultura, koja je ukorijenjena u Evanđelju, potpuno ode ili u utopizam ili u bijeg. A danas, stvarni intelektualni i duhovni rad s kojim se mi, kršćani, suočavamo, nije da jednostavno izaberemo ili Utopiju ili Bijeg. To ne znači prodati religiju poput malog Valiuma, svete tablete Valiuma. Naš stvarni izazov jest obnoviti to, kako ja to zovem, fundamentalnu kršćansku eshatologiju. Što god da je Drugi Svijet (a mi o njemu ništa ne znamo), ovaj Drugi Svijet se nama otkriva prvenstveno ovdje i sada. Nigdje drugdje, već ovdje. Ako mi to ne znamo danas, nikad to nećemo otkriti. Ako ne možemo pronaći Kraljevstvo Božje, opet ponavljam, u Chicagu, Wilmingtonu, Times Squareu, i tako dalje, nikad ga nećemo pronaći negdje drugdje. Ako mislite da ga možete pronaći u Južnoafričkoj Republici, i ako ste dovoljno bogati, otiđite tamo. I shvatit ćete da je isto kao i ovdje.

Kada je moj prijatelj, sociolog Peter Berger, nedavno kritizirao modernu ideju da je Raj uvdje negdje daleko od Manhattana, od tvornica, ali se nekako uvijek pronađe u komuni u sjevernom Vermontugdje pečemo vlastiti kruh i podupiremo usvajanje djece, rekao je: „Oprostite, dame i gospodo, kada Bog govori o simbolu svog Kraljevstva, to Kraljevstvo je grad, a ne mala farma u Vermontu.“ I vidjeh kako sveti Grad, novi Jeruzalem, silazi od Boga s neba. (Otk 21,2) A Jeruzalem je naravno grad.

Fundamentalnu kršćansku eshatologiju je uništio ili optimizam vodeći do Utopije, ili pesimizam vodeći do Bijega. Da u kršćanskom rječniku postoje dvije heretične riječi, one bi bile „optimizam“ i „pesimizam“. Te dvije stvari su potpuno anti- biblijske i anti – kršćanske.

Na nama je kršćanima da rekonstruiramo ovu jedinstvenu vjeru u kojoj nema iluzija, nikakvih iluzija, o zlu. Mi si jednostavno ne možemo priuštiti jeftinu vjeru koja od nas traži samo da prestanemo piti i pušiti, malu religiju koja vam obećava da će sutra početi pjevati samo ako prestanete piti kavu. Naša vjera se ne temelji ni na čemu drugome osim na ove dvije fundamentalne objave: Bog je tako ljubio svijet, i Posrnuli svijet je tajnovito, misteriozno otkupljen.

Mi smo ljudi od određene tradicije, određene kulture. Ne govorim o specifičnom religijskom nasljedstvu naše kulture, katedrale u Chartresu, Notre dame, ili o slavnoj religijskoj poeziji. Govorim o jedinstvenoj kulturi, o stvarnosti i o vjeri iz koje su proizišli ljudi poput Dantea, Shakespearea i Dostojevskog, vjeri u kojoj je sve što pokušavam reći savršeno izraženo: postoji stvarno zlo i postoji stvarno dobro. Postoji svijet koji ljubi i postoji svijet koji mrzi. Postoje vertikalne i horizontalne dimenzije ljudskog života. Ništa nije iznevjereno. Ništa nije unakaženo. Gdje je radost, ta radost je potpuna. Gdje je tuga, ta tuga je potpuna. Život se ne može svesti na neke psihološke umake i različite vrste sličnih stvari. Smatram da jedina prava vrsta religije jest religija koja je univerzalna, religija koja ne poriče Pad. Religija, koja svjedoči ne samo vjerovanje u, već i iskustvo otkupljenja koje se događa ovdje i sada. I ovo vjerovanje i iskustvo će osuditi, poput dviju hereza, i utopizam i bijeg.

„Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18,8) Možda idemo prema katastrofi. Nije na kršćanskoj crkvi da garantira da će sve biti veće i bolje. To je utopizam. S druge strane, također moramo odbaciti bijeg kao izdaju Boga, koji je tako ljubio svijet. Te dvije stvarnosti – posrnuli svijet koji je stvoren dobar – se moraju držati zajedno, kontradiktorno. To je conditio sine qua non(neophodan uvjet, op.prev.), koji su kršćani uvijek bili u stanju pronaći u samim činovima koji su definirali Crkvu. Jedan je bio proglašenje Dobre Vijesti – Evanđelje. A drugi je bio sakrament Svete Pričesti. Ta velika Euharistija, zahvalnost, koja nas uči: Želite razumjeti narav stvari? Naravno, možete kupiti rječnik, ili možete kupiti enciklopediju. Želite znati što je ljudsko tijelo? Kupite, naravno, knjigu o anatomiji, itd. Ali ako stvarno želite znati što je bilo što u ovome svijetu, počnite sa zahvaljivanjem Bogu za to. Onda nećete pasti u herezu umanjivanja: čovjeka – na ekonomiju i seks, prirode – na determinizam. Zatim ćete saznati da je čovjek postao čovjek, ne zato što je izumio kotač – koliko se god to činilo važnim. I ne zato što je Homo Sapiens, ili zato što je otkrio Aristotelovu logiku. Postao je čovjek kadaje postao Homo Adoratus, čovjek koji zahvaljuje. Čovjek koji Bogu ne govori da njemu nešto pripada i da je njegovo ustavno pravo imati ovo ili ono. To je čovjek koji, zahvaljujući Bogu, iznenada uzvikne: „Nebo i zemlja su puni Tvoje slave.“ Ako se samo vratimo – iz naših pogrešaka, našeg priznanja, naše morbidnosti ili iz našeg jeftinog optimizma – u duhovni kisik te kozmičke zahvale koja nam daje opis posla, kontekst našeg postojaja, koja preobražava taj poznati Metro, boulot, dodo! Kad bismo samo mogli to ponovno steći – i, Bože moj, nijedan izvor nam ne nedostaje, – mi ne bismo bili pasivni sljedbenici te rastuće polarizacije: ili Utopije, ili Bijega (a pri pojmu „mi“ mislim na vjernike, kojima je Bog još uvijek Stvarnost). Bili bismo aktivni sudionici u stalnom procesu spašavanja svijeta, svijeta kojeg je Bog stvorio, svijeta koji je posrnuo, svijeta koji se otkupljuje – od strane onih koji vjeruju u otkupljenje.

Aleksandar Šmeman

Prijevod: Sanja Šimunović | Bitno.net


Protoprezbiter Aleksandar Šmeman, ubraja se u red čuvene plejade pravoslavnih ruskih mislilaca i slovi za jednog od najvećih teologa Pravoslavlja i misionara Crkve 20. stoljeća. Jedan je od utemeljitelja suvremene misionarske misli, autor popularnih teoloških djela, vrsni propovjednik i majstor usmene riječi, ali iznad svega častan svećenik posvećen Pravoslavlju i svojoj Pravoslavnoj Crkvi.

Aleksandar Šmeman rodio se u gradu Talinu (Estonija) u aristokratskoj obitelji ruskih emigranata. Djed mu je bio zastupnik Državnog savjeta Ruskog Carstva, a otac časnik garde Ruske carske vojske. U ranim godinama djetinjstva njegova obitelj preselila je iz Estonije u Francusku, gdje je Šmeman ostao sve do svog konačnog odlaska u Ameriku. Obrazovanje je započeo u ruskoj vojnoj školi u Versaillesu iz koje potom prelazi u gimnaziju, a kasnije nastavlja studije u francuskom liceju i na Pariškom sveučilištu. Godine Drugog svjetskog rata i razdoblje njemačke okupacije Francuske bilo je vrijeme njegovog konačnog opredjeljenja za teološki studij na ruskom Bogoslovnkom institutu Svetog Sergija u Parizu (1940-1945). Tijekom petogodišnjeg studija prvenstveno se posvećuje izučavanju crkvene povijesti, koju je po završetku studija i predavao. Temom iz područja liturgijskog bogoslovlja stječe zvanje doktora teoloških znanosti. Oženio se 1943. godine,  a zaređen je za svećenika 1946. godine.

Godine 1951. odlazi u Ameriku i pridružuje se kolektivu akademije Svetog Vladimira u New Yorku, koju je tada gradio jedan od najutjecajnijih pravoslavnih teologa 20. Stoljeća, otac Georgije Florovski. Dekanom Akademije postaje 1962. godine, a ovu će službu vršiti do svoje smrti 13. prosinca 1983. godine. Na Akademiji je predavao crkvenu povijest i liturgijsko bogoslovlje, a njegovom je zaslugom Akademija postala glavni rasadnik Pravoslavlja u Americi, centar liturgijskog i euharistijskog preporoda.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 28. kolovoza 2013.

Možda vam se svidi