Katolički portal Aleteia napravio je zanimljiv pregled (a mi smo ga upotpunili) svetaca i naroda koji su živjeli u vremenima “sakramentalne suše”. Dodajmo kako i danas mnogi progonjeni i izolirani kršćani nerijetko žive bez euharistije te drugih sakramenata.

250 godina čekali na svetu misu

Prema dobro poznatoj priči, japanski kršćani čak su 250 godina živjeli bez sakramenata nakon što je u razdoblju Edo – samoizolacije Japana – kršćanstvo bilo zabranjeno i strogo kažnjavano od 1614. do 1873. Posljednji svećenik je, prema nekim informacijama, u Japanu umro mučeničkom smrću 1644. Nakon ponovnog otvaranja zemlje strancima, 1858. godine, pojavili su se novi katolički misionari (premda je prozelitizam bio i dalje zabranjen).

Kako je u svom osvrtu na Sinodu o Amazoniji napisao o. Martìn Lasarte (jedan od sinodskih otaca), kada su se misionari vratili “pronašli su novu Crkvu, koju su formirali kakure kirishitan (skriveni kršćani)”. Neki tvrde kako ih je bilo čak 10 tisuća, a jedan od način održavanja vjere bila je i ceremonija čaja koja je u nekim svojim dijelovima podsjećala na misni obred prakticiran do liturgijskih promjena nakon Drugog vatikanskog koncila.

“Zanimljiv je kriterij koji su kršćani čuvali sve do dolaska novih svećenika u 19. stoljeću – Crkva će se vratiti u Japan, a to će se znati po sljedeća tri znaka: ‘Svećenici će živjeti u celibatu, imat će sa sobom kip Blažene Djevice Marije, i bit će poslušni rimskome papi.'”

Vjernici u Koreji našli su se u sličnoj situaciji. Otac Lasarte piše kako je Crkva u toj naciji rođena iz laičke evangelizacije.

“Laik Yi Seung-hun, kršten u Kini, širio je Katoličku Crkvu po Koreji, i sam je krstio. Tijekom 51 godine od svojega osnivanja (1784. – 1835.), korejsku Crkvu evangelizirali su laici, uz povremenu prisutnost svećenika. Ta katolička zajednica je napredovala i širila se usprkos velikim progonima, zahvaljujući važnoj ulozi krštenih.”

Kada je bl. James Zhou Wen-mo, svećenik iz Kine, 1794. došao u Koreju otkrio je u njoj nekoliko tisuća katolika. Prvu svetu misu u novoj zemlji služio je na Uskrs 1795. te je idućih šest godina bio jedini svećenik na korejskom tlu. Umro je mučeničkom smrću. Kako piše Aleteia, idućih 36 godina, do dolaska male grupe svećenika iz Francuske (ubijenih dvije godine kasnije) na tlu Koreje nije služena sveta misa.

Spomenimo i jedan osobni primjer iz života o. Lasartea, iz njegova 25-godišnjeg iskustva u Angoli: “Kada je 2002. godine tamo završio građanski rat, mogao sam posjetiti kršćanske zajednice koje 30 godina nisu imale pristupa euharistiji, nisu vidjeli svećenika, ali ostali su čvrsti u vjeri. To su bile dinamične zajednice, koje je vodio kateheta (to je u Africi temeljna služba), uz druge službenike: evangelizatore, voditelje molitve, ljude u pastoralnoj službi ženama i u službi najsiromašnijima. Živa i laička Crkva, a bez svećenika.”

Sveci i blaženici bez pričesti

Sveti Isaac Jogues (1607. – 1646.), francuski isusovac, putovao je u Sjevernu Ameriku kako bi evangelizirao pripadnike starosjedilačkih naroda. Jednom prilikom zatočili su ga pripadnici indijanskog plemena Mohawk te ga mučili zajedno s ostalim zatočenicima. Pritom su mu osakatili ruke te odrezali nekoliko prstiju zbog čega nije mogao – po tadašnjim pravilima kojima se hostija smjela držati samo palcem i kažiprstom – slaviti svetu misu. Kasnije je dobio posebnu dispenziju kojom mu je omogućeno slavljenje euharistije. No ostaje činjenica kako sveti svećenik od zatočeništva do povratka u Francusku 17 mjeseci kasnije nije mogao ispovijedati, slaviti misu niti joj prisustvovati.

Blažena Victoire Rasoamanarivo (1848. –1894.) rođena je na Madagaskaru te je suprotno želji roditelja ušla u Katoličku Crkvu. Kada su Francuzi 1883. izbačeni s najvećeg afričkog otoka, svećenici su njoj, zajedno s blaženim Raphaelom Rafiringom, povjerili brigu za Crkvu. Gotovo tri godine, Victoire i Raphael vodili su 21 tisuću katolika laika, okupljajući se nedjeljom na zajedničku molitvu.

“U glavi zamislim misionare kako služe svetu misu i misaono prisustvujem svim misama koje se kazuju po svijetu”, izjavila je jednom prilikom. Tri godine kasnije, živa katolička zajednica dočekala je napokon svećenike s kojima su ponovno mogli iskusiti bogatstvo misne žrtve.

Mark Ji Tianxiang bio je doista neobičan svetac. Naime zbog teškog želučanog oboljenja postao je ovisnik o opijumu koji se tada koristio kao lijek za tu vrstu poteškoća. Ji je često odlazio na ispovijed i priznavao korištenje opijuma, ali poslije par godina ispovijedanja istog grijeha svećenik mu je odbio dati odrješenje jer je smatrao kako Ji nije dovoljno odlučan u svojim nastojanjima da se popravi. Nemogućnost da dobije odrješenje nije Jija udaljila od Katoličke Crkve. Punih 30 godina pohađao je svetu misu i održavao odnos s Bogom, iako nije mogao primiti sakramente. Molitva koju je naročito prikazivao Bogu bila je da mu omogući da umre mučeničkom smrću jer je smatrao kako je to jedini način da bude spašen. Na kraju je mučen i ubijen tijekom Bokserskog ustanka. Iako su mu nudili da se za slobodu odrekne vjere, on je to odbio. Crkva njegov spomendan slavi 9. srpnja, zajedno s još više od stotinu kineskih mučenika koji su ubijeni zbog svoje vjere. Više o Marku Ji Tianxiangu možete pročitati OVDJE.

Tino Krvavica, Aleteia | Bitno.net