ČEMU JOŠ KRŠĆANSTVO?

Joseph Ratzinger: Samo kršćanska poruka može dovesti u red uzdrmanu i ispražnjenu egzistenciju ljudske duše

Čemu još kršćanstvo? Na mjesto kršćanskoga otkupljenja iz vjere danas su stupila dva nova puta kojima se ljudi poku­šavaju otkupiti: političko-ekonomsko-socijalni i psihološki. S jedne strane društvo blagostanja sve više traga za onim profanim ispovjednicima čija znanstvena spoznaja treba ponovno dovesti u red uzdrmanu i ispražnjenu egzistenciju ljudske duše: hoće se iznova otkriti što je ljubav, što je riječ, sve ono što iskonski pripada čovjeku. No, pomažu li ovi li­ječnici doista?

Foto: Shutterstock.com

Uši nam tutnje od tvrdnje, koja polako postaje nešto sa­mo po sebi razumljivo, da vjera Crkve danas vise ničemu ne sluzi. Nešto označiti tradicionalnim u međuvremenu je posvuda zadobilo značenje nečega što je prevladano i bezna­čajno. No, Crkva živi od tradicije onoga što je od početka primila i čini se da, barem u svojemu dosadašnjem obliku, vise nema nikakve šanse za opstanak. Takve riječi i misli ne bi imale takvu moć da se ne temelje na iskustvu koje gotovo nitko ne može izbjeći: s jedne strane, tu je doživljaj da u svi­jetu sve postaje drugačije; čini se da se svijet mijenja sve brže, takvom korjenitošću da više ne vrijedi nijedno od pouzda­nih mjerila i da tu mogu pomoći samo potpuno novi putovi potpuno promijenjena čovječanstva; s druge strane, tomu se pridružuje iskustvo neučinkovitosti kršćanskoga, koje čovje­ka ne može iščupati iz njegove bijede, te ono za mnoge po­staje tek prazna utjeha, prividno izbavljenje koje mimoilazi stvarnost.

Doista, tko nema udjela u kršćanskom iskustvu, ne može drugačije ni prosuđivati; no, posljedica je toga da se kršćanin počinje stidjeti kršćanske poruke i da hoće imati u rukama opipljive uspjehe: socijalnim i ekonomskim zala­ganjem, koje nitko ne može osporiti, koje vidljivo dohvaća i oslobađa čovjeka, izbavlja ga iz njegove bijede. Međutim, nevolja raste brže od pomoći koja joj se pruža, i povlačenjem u ono dodirljivo kojim se hoće sramotno zaboraviti tradici­ju, a kršćanstvo protumačiti kao dio modernoga posla oko humanizacije, istodobno se povećava i rastrganost u Crkvi, koja tako za sve postaje još nesretnija, još očajnija i još problematičnija. Čini se da je od radosne vijesti ostalo malo, a umjesto toga prepirke i zbunjenost. Kardinal Dopfner današnju je Crkvu usporedio s gradilištem, kako bi objasnio nelagodu koja se njome širi; jedan je kritički duh pridodao da je to gradilište čiji se građevinski plan izgubio i svatko dalje zida i gradi po vlastitomu ukusu: rezultat je takvoga rada očigledan.

Čemu još kršćanstvo? Na mjesto kršćanskoga otkupljenja iz vjere danas su stupila dva nova puta kojima se ljudi poku­šavaju otkupiti: političko-ekonomsko-socijalni i psihološki. S jedne strane društvo blagostanja sve više traga za onim profanim ispovjednicima čija znanstvena spoznaja treba ponovno dovesti u red uzdrmanu i ispražnjenu egzistenciju ljudske duše: hoće se iznova otkriti što je ljubav, što je riječ, sve ono što iskonski pripada čovjeku. No, pomažu li ovi li­ječnici doista? Oni jamačno mogu reći kako funkcioniraju pojedine sile ljudske duše, ali ne mogu reći zašto i s kojim ciljem. A raspad ljudske duše počiva upravo na tomu što nje­zine sile djeluju u prazno. Može se zapravo s obzirom na ova nastojanja vrlo jasno vidjeti da je ljudska duša izgrađena tako da se ne može objasniti iz same sebe. Ne može ju se sastaviti kao sat, kao neku zatvorenu cjelinu koja funkcionira ako se zna na koje mjesto treba staviti svaki pojedini dio. Ona živi u jednomu otvorenom kružnom tijeku, ili bolje rečeno, u otvorenoj paraboli, i ne može ju se izliječiti bez odnosne toč­ke koja se nalazi izvan nje same. Ovdje nam se nameće jedna slika svetoga Augustina: on je rekao da je ljudska egzistencija izgrađena tako da Bog tvori njezinu konstrukcijsku točku za koju je pričvršćena; ako je ovaj gornji priključak dobar, i drugi se dijelovi dobro drže i tvore smislenu cjelinu; a ako olabavi, raspada se i sve ostalo i preostaju još samo dijelovi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

No, ne žurimo previše naprijed. Pored psihološkoga ot­kupljenja stoji socijalno-ekonomsko, put totalne politike. Sve je politično, čujemo danas; stoga samo svjesno politiziranje Crkve, vjere i liturgije može otvoriti put u budućnost i »ot­kupiti« čovjeka. Tko vidi beskrajnu nevolju i oskudicu ljudi u Indiji i Indokini, u siromašnim četvrtima velikih gradova Sjeverne i Južne Amerike, tko uočava koliko proces industri­jalizacije sve više programira čovjeka, koliko prijeti da mu oduzme dušu, jamačno ne će podcijeniti značenje politike za spasenje čovjeka. Shvatit će zašto je Crkva od početka – i u tomu je bila suglasna sa sinagogom – svojom molitvom za one koji upravljaju svijetom priznavala područje politike kao jedan vid čovjekova spasenja. Utoliko postoji i kršćaninova obveza da djeluje politički; ako to ne čini, svojoj vjeri odu­zima obilježje zbiljnosti. Iskrenost se i ozbiljnost vjere poka­zuje upravo i u njezinoj sposobnosti za pozitivno političko djelovanje, kao i za politički otpor ondje gdje je on potreban.

Politička briga pripada čovjekovu spasenju. Ali, totalna bi politika bila sigurna čovjekova nesreća. Čovjeku je, doduše, potreban kruh za njegovo spasenje, ali ga sam kruh ne spaša­va; pravedna raspodjela moći ima veze s njegovim spasenjem, ali njezina nova preraspodjela ne može mu donijeti spasenje. Postoji političko-ekonomsko tumačenje Staroga zavjeta pre­ma kojemu se spasenje sastoji u podizanju blagostanja i si­gurnosti. Pripovijest o Isusovoj kušnji kvalificira ovaj pojam otkupljenja kao Sotoninu zamisao otkupljenja. Iza izvješća u kojemu se kaže kako je Sotona predložio Isusu da kamenje pretvori u kruh i kako mu je ponudio vlast nad svim kraljev­stvima svijeta, kriju se vrlo realna strujanja njegova vremena: Mesija se mora očitovati kao onaj koji će svima dati kruha u izobilju i koji će podići svjetsko carstvo mira koje će stajati u znaku njegove političke moći. Isus ne može biti Mesija upravo zbog toga što ne dokončava glad svijeta niti mijenja političke odnose… Čovjeka je istinski oslobodio samo onaj tko ga oslobađa u političko-socijalnom smislu. Sve drugo ne znači ništa. Nasuprot tomu, evanđelje jasno kaže: takvo bi oslobođenje čovjeka predalo Sotoni, tj. učinilo bi ga potpu­nim robom.

Čini se da je to vrlo tvrd sud. Ali, možda nam upravo iskustvo našega naraštaja može pomoći da ovu tvrdnju izno­va shvatimo. U velikom Solženjicinovu romanu »Prvi krug pakla« postoji neobična podudarnost s ovom biblijskom tvrdnjom. Podudarnost najprije zbog toga što se radnja čita­ve ove knjige odigrava u paklu, a ovaj je pakao upravo ondje gdje je totalna politika podigla svoj raj: ovaj raj jest pakao u kojemu čovjek uništava čovjeka – to je prikazano na zastra­šujući način u završnoj sceni: kako bi se zatočenike skrilo od očiju javnosti, trpa ih se u teretne vagone koji služe za pri­jevoz živežnih namirnica, a svi nose natpis: meso. Dopisnik francuskih novina Liberation – Oslobođenje – stalno gleda te teretne vagone i bilježi u svoj notes: »Opskrbu se glavnoga grada ne može nazvati drugačije nego izvrsnom.«

Ima jedna scena u knjizi u kojoj mi se čini da je ovo o čemu govorimo zadobilo krajnju jasnoću. Pisac stavlja u usta staroga idealističkoga marksista Rubina izazovno tumačenje Goetheova Fausta. Kako je poznato, Goetheova tragedija ne završava tragično, nego optimistički, ali taj se optimizam te­melji na neobičnom proturječju. Faust bi bio izgubljen kada bi jednomu trenutku svojega života rekao: zaustavi se, tako si lijep. U svim zavođenjima, kojima ga Sotona pokušava opča­rati, te mu riječi ne uspijeva izmamiti s usana. Na koncu svo­jega života organizira čete radnika koji moru otimaju novu zemlju i koji sada, uz zveket lopata, kako se čini, neumorno stvaraju novu zemlju, a on izgovara riječi:

»Ovo je mudrosti zadnji kraj: Slobodu i život zaslužuje samo onaj Tko ih svaki dan osvajati mora. I tako, okruženi opasnošću, provode Dječak, muškarac i starac svoju dragocjenu godinu. Takvu bih vrevu želio vidjet U narodu slobodnu na temeljima slobodnim. Takvom bih trenu smio reći: Zaustavi se, tako si lijep!«

Faust se vraća svojemu početku: on je Ivanov Proslov preveo »u početku bijaše djelo«, zamijenivši riječ djelom; otkupljenje svijeta nije vidio u onomu smislu koje ono una­prijed u sebi nosi, i koje je riječ upravljena svakom pojedin­cu, nego ga vidi u djelu kojim čovjek sam sebi stvara svoj smisao. On umire u nadi otkupljenja koje će mu pribaviti njegovo djelo: političko-socijalna akcija koja stvara slobo­dan narod na slobodnom temelju – to je ono što ostaje, to je spasenje. O tomu Solženjicinov Rubin kaže: »No, ako se to malo točnije pogleda, moramo se upitati nije li se Goethe ovdje narugao ljudskom osjećaju sreće? Jer, u konačnici on ničemu ne koristi… Faust izgovara oslobađajuću, odavna priželjkivanu rečenicu, na korak od groba, preva­ren i možda već pomračena duha; lemuri ga već guraju u grob…« Doista, ako se pobliže promisli, sve se to pojavljuje kao čista ironija. Lopate, čiji zveket Fausta potiče na njegov usklik, pripadaju đavlovim slugama koji ne stvaraju novi svijet nego kopaju njegov grob i samo slijepac, onaj tko je oslijepio, može u tomu čuti glazbu spasenja, ne sluteći kako se ruga samomu sebi. Imajući u vidu kontekst knjige, čini mi se sasvim jasnim kako Solženjicin njome daje svoje tu­mačenje staljinizma (i zapravo marksizma općenito): zau­stavi se, tako si lijep, kaže on svijetu rada, svijetu koji gradi i koji treba izgrađivati sam čovjek, koji je zapravo svijet lemura, u kojemu se kopa grob čovjeku – đavlovo izrugivanje čovjeka koji je slijep, oslijepio, ostario, te više ne primjećuje da pakao slavi kao svoje oslobođenje.

Pokušajmo ovu istinu pojasniti bez slika: čovjeku je potrebna politika, socijalno i ekonomsko planiranje i djelovanje Ali, ondje gdje to postane totalno, gdje se politika predstavlja kao čovjekovo spasenje, ona tu pokušava igrati ulogu teolo­gije, odnosno vjere, i tada postaje sveobuhvatno čovjekovo ropstvo. Bez smisla koji seže dublje od ekonomskoga poretka čovjek propada. Možda je u povijesti čovjekove emancipacije u zadnjih 150 godina stvarno bilo trenutaka kada se nametao dojam kako čovjek može napustiti pitanje Boga bez ikakve štete. Da jednostavno može bez njega, da ga može ostaviti po strani. Možda se čak moglo i činiti da ga pitanje Boga stvarno priječi da se oslobodi razvoja i da se izričito posveti zalaganju za vlastitu stvar. Ali, tko pogleda današnju konstelaciju po­vijesti, u najmanju će ruku morati ponovno istinski razmi­sliti o svemu.

Današnja je situacija određena nasuprotnošću pozitivizma (kao nove forme liberalizma) i marksizma kao političkoga proroštva o spasenju: između toga dvoga vodi se rasprava o čovjeku, u filozofiji primjerice kao rasprava između Popperova neopozitivizma i Frankfurtske škole. Ako pozitivizam može svim marksističkim filozofijama dokazati da su skrivene teologije, koje se ne mogu verificirati činjenicama, marksizam može pozitivizmu dokazati da je njegova objektivnost bez mjerila i bez cilja. No, stvarni se prag na kojemu čovjek pita o samomu sebi, o svojemu zašto i o svojemu putu, ne prekoračuje ni ovdje ni ondje. U konačnici, oba pravca nisu u stanju reći ništa drugo osim onoga što se odnosi na moć i konzum. A time ostaje prazno upravo ono što je istinski ljudsko. Ono što je zabrinjavajuće u nekim oblicima moder­noga kršćanstva jest to da su i oni, kako se čini, postali slijepi za sve što nije moć i konzum. Da i oni Crkvu mogu shvatiti samo pod vidom moći ili zadovoljenja užitaka.

Jamačno, kršćanstvo se ne može spasiti na taj način. Nje­gova je veličina u tomu da čovjeku daje sama sebe. Ponajprije put. Pravac kako čovjek treba djelovati i živjeti. Možda nam se to prije 10 godina činilo kao puki moralizam kojega bi­smo se najradije odrekli. Danas znamo da čovjek, koji je bez biti (u Sartreovu smislu), koji uvijek mora tek otkrivati sama sebe, upravo u toj točki propada i fizički i psihički, i u stanju smo ponovno početi cijeniti dar puta. Dakako: put je samo smisao i stoga ga se može slijediti jedino ako daje nadu u neki cilj. Ako vodi naprijed. A nada je u konačnici za čovjeka samo ljubav. A ona je kao temelj svijeta postala čovjeku vjer­niku očita i zajamčena u Isusu Kristu. I k njemu je usmje­ren kršćanski put. Da, on sam je taj put. Stoga bi se moglo, možda i malo previše teoretski, temeljnu kršćansku formulu odrediti ovako: Ljubav, u koju se vjeruje i koja je postala vid­ljiva u Isusu Kristu, jest put kojim korača čovjekova nada.

Dopustite da završim jednom više praktičnom napome­nom. Bonhoeffer je u svojim zabilješkama iz zatvora jednoga dana ustvrdio da i današnji kršćanin mora živjeti quasi Deus non daretur – kao da Boga nema. Ne bi trebao Boga uplitati u zamršene situacije svoje svakodnevice i morao bi svoj život oblikovati na vlastitu odgovornost. Nasuprot tomu, ja bih to radije formulirao obrnuto: danas bi i onaj kojemu su Božja egzistencija i svijet vjere postali neprozirni i mračni, trebao praktički živjeti quasi Deus esset – kao da Bog stvarno po­stoji. Živjeti unutar stvarnosti istine koja nije naš proizvod, nego naša gospodarica. Živjeti unutar mjerila pravednosti koja nije samo predmet mišljenja, nego i moć koja nas same mjeri. Živjeti unutar odgovornosti pred ljubavlju koja nas čeka i nas same ljubi. Živjeti unutar zahtjeva Vječnoga. Jer, tko doista budno živi razvoj, uvidjet će da je to jedini način na koji čovjek može biti spašen. Bog je – i samo On – čovje­kovo spasenje; ova je nečuvena istina, koja nam se tako dugo činila kao nedostižna teorija, postala najpraktičnija formula našega povijesnog časa. I tko se povjeri, možda u početku pomalo i oklijevajući, ovomu teškom, ali neizbježnom da« – živjeti kao da ima Boga – sve više će zapažat i da je ovo »kao da« jedina istinska stvarnost. Vlastitom će se odgovornošću uvjeriti u njezinu oslobađajuću snagu. Duboko će neizbrisivo znati zašto je i danas kršćanstvo još potrebno kao uistinu radosna poruka koja spašava čovjeka.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Dogma i navještaj” Josepha Ratzingera. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 3. ožujka 2019.

Možda vam se svidi