„Prava sreća na zemlji leži u tome da budemo zaboravljeni i da ostanemo u potpunom neznanju o stvorenim stvarima. Shvatila sam da sve što postignemo, koliko god iznimno bilo, ne vrijedi ništa bez ljubavi.” (sveta Terezija iz Lisieuxa)

Kao katolici, razumijemo da se prava sreća ne sastoji u pronalaženju uspjeha, u novcu ili moći, već uključuje istinsko ispunjenje i zadovoljstvo po dubokom, ljubavi punom i osobnom odnosu sa Svemogućim Bogom. Samo Gospodin može ispuniti bogoliku rupu u našem srcu, koju često pokušavamo ispuniti materijalnim stvarima, vjerujući da će nam one pružiti potpuno i potpuno zadovoljstvo. Ali istina je da nam samo Bog može donijeti smislen i dubok, duboko ukorijenjen osjećaj stvarne i autentične sreće.

Sveti Ivan Vianney je rekao: „Ljubim te, Bože moj, i jedina mi je želja ljubiti te do posljednjeg daha mog života. Ljubim te, o moj beskrajno ljubavi vrijedan Bože, i radije bih umro ljubeći te, nego živio ne ljubeći te. Ljubim te, Gospodine i jedina milost koju molim je da te ljubim vječno… Bože moj, ako moj jezik ne može u svakom trenutku reći da te ljubim, želim da ti moje srce to ponavlja koliko god puta udahnem.”

Istinsku sreću tražimo doživljavajući Božju ljubav, osobito primajući sakramente, koji su nam darovani po jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi.

Jedan od najznačajnijih i najupečatljivijih trenutaka na mom vjerničkom putu bio je dan moje prve svete pričesti. Bilo je to vrijeme velikog uzbuđenja i iščekivanja, kada sam se pripremala primiti svetu hostiju prvi put kao katolkinja. Kao sedmogodišnjakinja, osjećala sam istodobno strahopoštovanje i poniznost pri pomisli da ću prvi put doživjeti taj duboki susret s Kristom u obliku jednostavnog kruha. Trebala sam primiti stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji među općinstvom svetih.

Sjećam se da mi je tijekom mise srce lupalo od uzbuđenja i nervoze dok sam prilazila oltaru da primim Euharistiju. U tom smo trenutku samo svećenik i ja stajali pred cijelom zajednicom, i sjećam se njegova blagog osmijeha dok je rekao: „Tijelo Kristovo.” Odgovorila sam „Amen” s osjećajem poštovanja i zahvalnosti dok mi je stavljao posvećenu hostiju na jezik.

Kada sam primila svetu hostiju, preplavio me duboki osjećaj neopisive radosti. Bio je to trenutak intimnog zajedništva s Isusom, i osjetila sam kako Njegova ljubav i prisutnost zrače iz mog srca. U tom svetom trenutku znala sam da sudjelujem u nečemu nevjerojatnom, što nadilazi ukupnost ljudskoga shvaćanja. Sveti Ivan Damaščanin jednom je rekao: „Euharistija je oganj koji nas zapali”, i toga sam se dana duboko u duši tako osjećala.

Dok idemo kroz život, okrećemo se molitvi – često u vremenima kušnji i nevolja. Upravo u tim trenucima izazova i teškoća možemo u svojoj patnji pronaći sreću. Mnogo je lakše to reći nego učiniti, jer se u teškim trenucima svoga života možemo osjećati usamljenima, pa čak i napuštenima, ali istina je da imamo Oca punog ljubavi, koji hoda uz nas i podržava nas i kroz uspone i padove života.

Sjećam se priče mlade žene koja je prije nego što je postala katolkinja bila ateistica. Radila je u svojoj školi kao učiteljica kad joj je najbolja prijateljica, druga učiteljica, poslala poruku dok je podučavala učenike nakon radnog vremena. Mlada žena je odlučila da joj jednostavno može poslati poruku kasnije, ali kasnije to više nije bilo moguće, jer je njezina bliska prijateljica tog dana na putu kući s posla poginula u prometnoj nesreći. Dotakla je dno, ali je uzviknula kako je, kad je pala u jamu beznađa i očaja, kroz molitvu nekako pronašla Boga. Kao ateistici bio joj je to stran pojam, ali kako je to opisala: “Nisam se imala kamo okrenuti, nego pogledati gore”, i u toj je velikoj tragediji našla sreću. Pronašla je Boga, koji ju je doveo natrag u njezin dom – u Katoličku Crkvu.

„Iz tame moga života, i tolikih frustracija, stavljam pred vas jednu veliku stvar koju treba ljubiti na zemlji – Presveti sakrament… Ondje ćete pronaći romantiku, veličanstvenost, čast, vjernost, i pravi put za sve svoje zemaljske ljubavi.” (J. R. R. Tolkien)

Prava sreća za katolika nije površna sreća, ona koju osjećate kada pobijedite u utrci i dobijete medalju, ili dobijete unapređenje na poslu, s povećanjem plaće. Radi se o pronalaženju trajne radosti u življenju života koji teži ispunjavanju Božje volje, s krajnjim ciljem beskrajne sreće u nebu s Presvetim Trojstvom. To je putovanje otkrivanja cilja, mira i ispunjenja, usred životnih uspona i padova, a s povjerenjem u Božju ljubav i providnost.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.