SKRIVENO ČUDO SVETOG PISMA

Kako pronaći Euharistiju u Starom zavjetu

Kad se usudimo kročiti duboko u skrivene doline i tajne vrtove Starog zavjeta, čini nam se kako je Euharistija posvuda – od Tore do Proroka.

euharistija u starom zavjetu

Foto: www.genius.com

John Henry Newman jednom je usporedio Sveto pismo s neiscrpno bogatom divljinom – koje nikada ne propušta nagraditi vjernog istraživača s uzbudljivim novim otkrićima, koja su uvijek ispod njegove sposobnosti da to potpuno usavrši:

Ne može se zaokružiti okvirom, niti mu se sadržaj može posložiti po izborniku; no nakon svih naših marljivih pokušaja, sve do kraja naših života i do kraja Crkve, mora ostati neistražena i nepokorena zemlja, sa svojim uzvisinama i dolinama, šumama i potocima, s naše desne i lijeve strane i nama blizu, prepuna skrivenih čuda i blaga izbora. (Esej o razvoju kršćanskog nauka, 71).

Euharistija se nalazi među tim ‘skrivenim čudima i blagom izbora’ u Starom zavjetu. Isprva, s očitom iznimkom mane s neba koja je padala na Izraelce, čini se kako ima malo toga u Starom zavjetu što nadilazi izvanrednu novu stvarnost koja postoji u Euharistiji. Ipak, Newman nas poziva da se usudimo kročiti duboko u skrivene doline i tajne vrtove Starog zavjeta. Kad to učinimo, onda nam se čini kako je Euharistija posvuda – od Tore do Proroka.

1. Zabranjeno voće. Zabranjeno voće Edenskog vrta se čini kao zadnje mjesto gdje bi se mogao naći nagovještaj Euharistije. No, srednjovjekovni komentatori su vidjeli Euharistiju kao „protulijek otrovnom učinku jabuke“ i to prema Ann Astell, u Ljepoti Jela. Baš kao što je činjenica da se zabranjeno voće pojelo bio grijeh oholosti, škrtosti, proždrljivosti i neposluha, tako je i Euharistija viđena kao odličje suprotnih paralelnih kreposti: poniznosti, siromaštva, suzdržavanja i poslušnosti, prema Astelli. Paralela ide čak i dublje: time što su Adam i Eva pojeli zabranjeno voće, smrt je došla u svijet, dok sudjelovanjem u Euharistiji mi imamo udio u obećanoj vječnosti.

2. Plod sa stabla života. Veza između Edena i Euharistije se jako naglašava u zadnjoj knjizi Svetog pisma. Prvo podsjetnik: u Edenu su bile dvije vrste stabala. Ono koje plijeni najviše naše pozornosti je stablo spoznaje dobra i zla – Adam i Eva nisu smjeli jesti s tog stabla. Kad im se zabranio boravak u Edenskom Vrtu, spominje se drugo stablo: “Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa živio navijeke!” (Post 3, 22). U Otkrivenju, Ivan naglašava kako ćemo po Kristu moći jesti plodove s tog drugog stabla. U Otkrivenju Ivan piše: “Pobjedniku ću dati jesti od stabla života koje je u raju Božjem” (Otk  2,7). Deset redaka kasnije čitamo: “Pobjedniku ću dati mane sakrivene“, što je jasna referenca na Euharistiju. (Posebno priznanje dugujem đakonu Sabatinu Carnazzu za ovo čitanje. Kako biste saznali više o Euharistiji i Edenskom Vrtu, pročitajte njegov članak u Institutu za Katoličku kulturu.)

3. Abelova krv. Ovo je još jedna od onih naizgled čudnih poveznica za Euharistiju. No, Sveto pismo povezuje Krv Kristovu s onom Abelovom. U Knjizi Postanka 4,10, nakon što Kajin ubija svog brata, Bog mu govori “Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje meni viče!” U Poslanici Hebrejima sv. Pavao podvlači vezu s Kristom, nazivajući Isusa “Posrednikom novog Saveza i krvi škropljeničkom što snažnije govori od Abelove” (Heb 12, 24). Sv. Grgur Veliki elaborira to i kaže: “Krv Isusova snažnije govori od Abelove, jer je Abelova krv sa sobom povukla Kajinovu smrt, bratoubojstvo, dok je Gospodinova krv iznašla život za svoje progonitelje.” Kada primamo Euharistiju, dodaje sv. Grgur, i mi moramo zavapiti i ispovjediti svoju vjeru u Isusa.“Vapaj Gospodnji nalazi skriveno mjesto u nama ako nam usne ne progovaraju o tome, iako nam srca u to vjeruju”, zaključuje on.

4. Melkisedekova žrtva. U Knjizi Postanka , nakon što Abraham spašava Lota i njegovu rodbinu koja je bila zatočena u napadu na Sodomu, na scenu dolazi potpuno novi lik: Melkisedek, kralj Šalema ga dolazi pozdraviti. U Knjizi Postanka se kaže kako je on bio svećenik “Boga Svevišnjega”— puno prije no što je uspostavljeno svećeništvo u Izraelu. Također, stoljećima prije no što je evanđelje naviješteno poganima, Melkisedek je nekako već poznavao Boga (Post 14).

Kasnije u Svetom pismu čitamo kako bijaše “bez oca, bez majke, bez rodoslovlja, on kojemu dani nemaju početka ni život kraja – sličan Sinu Božjemu ” (Heb 7, 3). Melkisedek je tako ocrtan u Svetom pismu kao onaj koji prethodi Kristu, pravom Kralju i savršenom svećeniku. Paralela ide još dalje: u Knjizi Postanka Melkisedek nudi žrtvu “kruha i vina” — što je nagovještaj Euharistije, i to prema Haydockovu tumačenju Biblije (Post 14, 18).

5. Todah – zahvalnica. Kao katolici, mi znamo kako je Pasha bila prvenstveno žrtva iz Starog zavjeta koja je pozadina Euharistije. No još jedna bitna je bila todah – zahvalnica, žrtva koja se prinosila u drevnom Izraelu nakon što bi osoba bila izbavljena iz neke po život opasne situacije. Evo kako jedan pisac opisuje žrtvu: “Janje bi bilo žrtvovano u hramu, a kruh za jelo bi se posvetio u trenutku kada bi janje bilo žrtvovano. Kruh i meso, skupa s vinom, bili bi elementi svetog jela zahvale, i to bi sve bilo praćeno molitvama i pjesmama zahvalnicama…“ Zar nas ovo ne podsjeća na Euharistiju? Na hebrejskom jeziku todah znači hvala, što je doslovni izravni prijevod grčke riječi eucharistia. Doista, i jedno i drugo su žrtve zahvale za spasenje.

6. Ilija u pustinji. U Prvoj knjizi o Kraljevima Ilija bježi od Izebele u pustinju i nakon lutanja sjeda pod smreku i poželje umrijeti. Umjesto toga, biva mu poslan anđeo koji mu donosi pečen kruh i vrč vode. No to nije bila obična hrana, bilo mu je dovoljno da je mogao izdržati 40 dana do gore Horeba gdje je imao duboko iskustvo susreta s Bogom u blagom lahoru (1Kr 19). Katolički tumači su odavno vidjeli tu hranu koja je dana Iliji kao vrstu Euharistije. (Izvori uključuju: Dr. Marcellino D’Ambrosio i Franjevci Bezgrješne.)

7. Kruh neprekidnog prinošenja. U drevnom Izraelu, Kruh prisutnosti bi bio poredan na zlatni stol, kao hrana prinesena kao spomen, žrtva paljenica Jahvi (Lev 24, 7). Kruh se trebao postavljati bez prekida, neprestano, uz čisti tamjan, na čistome svijećnjaku. Novi kruh je stavljan svake subote, i samo oni koji su se uzdržavali od seksualnih odnosa, uglavnom svećenici, mogli su ga blagovati. Kada bi se stol na kojem je bio kruh iznosio iz svetišta, bivao bi pokrivan. Ustvari, svaki put kada bi se žrtvenik pomakao, sve posude koje su bile na njemu bi bile pažljivo umotane. Oni koji bi ih nosili nikada ih ne bi smjeli izravno dodirnuti, inače bi umrli. (Izl 25; Lev 24; Br 4; 1 Sam 21). Zar nam sve ovo ne zvuči poznato? Štoviše, teže je zamisliti očitiju prethodnicu za štovanje i pobožnost koju danas katolici imaju za Euharistiju.

8. Izaijina žerava. Dolaskom u proročke knjige, susrećemo se s nekim doista nevjerojatnim i provokativnim simbolima Euharistije. Prvo, u 6. poglavlju Izaije, prorok ima viziju Boga koji sjedi na prijestolju, okružen serafinima i anđelima. “Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; dotače se njome mojih usta i reče: Evo usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten. ” (Iz 6, 6-7). U crkvenoj liturgiji, naročito u pravoslavnoj tradiciji, žerava je naznaka Euharistije. Liturgija sv. Jakova opisuje Svetu Pričest kao „primanje žerave“, a u liturgiji sv. Ivana Zlatoustog, on kaže “Gledaj, ovo ti je taknulo usne i očistilo sve tvoje nečistoće,” kako kaže  jedan pravoslavni pisac. Paralele ne mogu biti jasnije no što jesu: kao žerava, Euharistija nam dolazi s oltara i čisti nas od grijeha (osobito lakih, ali nas isto utvrđuje u borbi protiv smrtnih grijeha).

9. Ezekielov svitak knjige. Još jednu nevjerojatnu prethodnicu Euharistije nalazimo u drugom poglavlju Knjige proroka Ezekiela. Kao i Izaija, prorok je imao viziju Boga i Duha Božjeg koji ulazi u njega. Onda u osmom retku, on čuje ove riječi, “otvori usta i progutaj što ću ti sada dati.” “I pogledah, a to ruka k meni ispružena i u njoj, gle, svitak knjige. I razvi se knjiga preda mnom: bijaše ispisana izvana i iznutra, a u njoj napisano: Naricanje! Jecanje! Jauk!” U sljedećem poglavlju on opisuje kako je pojeo taj svitak knjige: “I pojedoh ga, i bijaše mi u ustima sladak kao med” (redak treći). Katolički tumači su tijekom stoljeća vidjeli taj slatki svitak koji je Ezekiel pojeo kao još jedan od znakova Euharistije (najnoviji primjer nalazimo u novoj knjizi Scotta Hahna, Primanje Riječi). Ovaj događaj nam dobro opisuje iskustvo koje imamo u dvije liturgije svete mise. U prvoj, primamo riječ, u čitanjima propovijed i ono što je u Evanđelju. Onda, u drugoj liturgiji, mi primamo Euharistiju, koja je kao Tijelo Kristovo, Riječ tijelom postala.

Stephen Beale | www.catholicexchange.com

Prijevod: T.S. | Bitno.net

Objavljeno: 20. lipnja 2015.

Možda vam se svidi