Sveti Bonifacije ušao je u benediktinski samostan oko 680. godine. Nakon nekog vremena, papa mu daje odobrenje da naviješta evanđelje na teritoriju današnje Njemačke, prvo kao svećenik a kasnije kao biskup. Pod protektoratom Charlesa Martela, Bonifacije je putovao po Njemačkoj osnažujući već postojeće kršćanske zajednice i donoseći svjetlo Kristovo onima koji još nisu bili čuli za njega. Papa Benedikt XVI. za Bonifacija kaže: “Njegovi ustrajni napori, sposobnost organiziranja i prilagođavanja, njegov prijateljski no čvrst karakter pridonio je velikom uspjehu njegovih putovanja.”

Henry Van Dyke u svojoj knjizi “Prvo božićno drvce” opisuje svetog Bonifacija na sljedeći (dramatičan) način:

“Bio je velik čovjek! Istovremeno strog i blag, uspravan kao koplje i neslomljiv kao hrastov štap. Njegovo je lice bilo uvijek mlado, a njegova glatka koža preplanula od sunca i vjetra. Njegove sive oči, čiste i blage, upalile bi se poput plamena kada bi govorio o svojim putovanjima i zlodjelima lažnih svećenika s kojima se sukobljavao.”

Oko 723. godine Bonifacije je putovao s malom skupinom kroz njemačku pokrajinu Lower Hesse. Znao je za zajednicu pogana u blizini Geismara koji bi tijekom zime prinosili ljudske žrtve (obično djecu) bogu groma Thoru (da, da radi se baš o tom Thoru) u podnožju njihova svetog hrastova stabla – “Hrasta groma”. Bonifacije je naumio uništiti Hrast groma ne samo kako bi spasio djecu od ljudskog žrtvovanja već kako bi dokazao da ga Thor neće usmrtiti munjom. Prema priči, sveti Bonifacije i njegovi drugovi stigli su do sela točno kada se trebalo odviti ljudsko žrtvovanje. S biskupskim štapom u ruci Bonifacije se približio poganskom mnoštvu koje je okruživalo Hrast groma i rekao: “Pogledajte Hrast groma i pogledajte Kristov križ koji će slomiti čekić lažnog boga Thora.”

Krvnik je podigao čekić visoko kako bi usmrtio dijete koje je ležalo na žrtveniku, no Bonifacije ga je uspio zaustaviti tako da je blokirao čekić biskupskim štapom. U tom se trenutku kameni čekić slomio i time je spašen djetetov život.

Nakon tog događaja sveti Bonifacije se obratio okupljenima:

“Poslušajte, sinovi šume! Više neće teći krvi ove noći… Ovo je noć porođenja Krista, sina Svevišnjeg, Spasitelja čitavog čovječanstva. Pravedniji je on od Baldera lijepog, veći nego mudri Odin, ljubazniji nego dobra Freya. Od kada je on došao sva žrtvovanja su prestala. Mračni Thor kojega uzalud prizivate je mrtav. Duboko u tami Niffelheima on je izgubljen zauvijek. I večeras u ovu Kristovu noć vi ćete početi živjeti. Krvavo stablo više neće donositi zlu kob vašoj zemlji. U ime Gospodina ja ću ga uništiti.”

Tada je sveti Bonifacije uzeo sjekiru koja je ležala u blizini i prema legendi, jednim je zamahom srušio veliki hrast. Kada je zamahnuo pojavio se silan vjetar koji je počupao okolna stabla iz zemlje zajedno s njegovim korijenima. Hrast groma ostao je ležati na zemlji rascijepljen u četiri dijela. Nakon toga sveti je Bonifacije od drveta kojeg je taj dan srušio izgradio kapelu.

“Apostol Njemačke” nastavio je propovijedati zadivljenom germanskom narodu koji su ostali u šoku kada su vidjeli da ovog nevjernika i rušitelja Hrasta groma Thor nije pokosio munjom. Sveti Bonifacije je usmjerio svoj pogled prema maloj skromnoj jelci koja je stajala iza mjesta gdje je nekad bio moćni hrast, i rekao:

“Ovo malo drvo, dijete šume, bit će vaše sveto drvo večeras. Ovo je drvo mira… Ono je znak vječnog života jer su njegovi listovi uvijek zeleni. Zar ne vidite kako je usmjereno prema nebu. Neka se ovo stablo od sada zove stablo djeteta Isusa; okupljajte se oko njega, ne u šumi već u svojim domovima; tamo mu neće trebati prinositi danak u krvi, već darove ispunjene ljubavlju i dobrotom.”

I tako su Nijemci te noći započeli novu tradiciju koja će potrajati sve do današnjih dana. Oni su donosili stablo jelke u svoje domove, ukrašavali ga svijećama i ukrasima te slavili rođenje Spasitelja. Sveti Bonifacije i njegovo stado dali su nam nešto što danas nazivamo božićnim drvcem.