Tvoje oko ne gleda stalno u svjetlo. Svakih nekoliko sekunda trepne, odnosno prelazi u privremenu tamu; treptaj prividno uništava vid. No treptaj je zapravo uvjet za bolji vid. Tako je i s tvojim razumom u odnosu na vjeru. Dođe vrijeme obraćenja kada trepneš na svoj razum, odnosno posumnjaš u njegovu sposobnost da sve zna i utvrdiš se u mogućnosti da te Bog može prosvijetliti. Tada dolazi dar vjere. Jednom kada ga primiš, otkriješ da nisi uništio svoj razum, nego si ga usavršio. Vjera postaje tvojemu razumu ono što je teleskop tvojemu oku: otvara nova vidna polja i nove svjetove koji su ti prije bili skriveni i nepoznati.

Nemoj misliti ni da ćeš prihvaćanjem vjere izgubiti slobodu. Prije nekoliko godina primio sam pismo od jednoga radijskog slušatelja u kojemu je pisalo: „Pretpostavljam da ste od rane mladosti bili okruženi svećenicima i redovnicama koji vam nikada nisu dopuštali da mislite svojom glavom. Zašto ne odbacite jaram Rima i oslobodite se?”

Odgovorio sam mu ovako: „Posred mora bio je otok na kojemu su se djeca igrala, plesala i pjevala.

Taj je otok bio obrubljen velikim zidinama koje su stoljećima tamo stajale. Jednoga dana neki čudni ljudi došli su na otok, svaki u svojemu čamcu na vesla, i rekli djeci: ‘Tko je postavio te zidove? Zar ne vidite da uništavaju vašu slobodu? Srušite ih!’

I djeca su ih srušila. Danas ćete, odete li tamo, zateći djecu skupljenu nasred otoka – boje se igrati, boje se pjevati, boje se plesati – boje se da će pasti u more.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Stvoreni za sreću”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.