CRKVA I LJUDI

Kako je Crkva, ako je sveta, mogla dopustiti da neki svećenici spolno zlostavljaju djecu? Pročitajte odgovor Roberta Barrona

Shvaćam da se ovdje sada mnogi ljudi protive. Kako bi se mogla proglasiti svetom Crkva koja je upletena u toliko strahota i skandala tijekom stoljeća?

Kažemo da je Crkva Isusa Krista sveta. (“Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu…”) Ona je sveta jer Krist je svet, a Crkva je Kristovo mistično tijelo. Svetost je duboko povezana s jedinstvom jer svetost je jedna vrsta cjelovitosti ili integriteta, prianjanja uz središte. Fascinirajuće je kako su u raznim jezicima slične riječi za svetost i zdravlje: holy i whole u engleskomu, saint i sain u francuskomu, Heil i Heiligkeit u njemačkomu, santo i sano u španjolskomu. Svetost je integracija koja rezultira stavljanjem Boga nedvosmisleno u središte svojega zanimanja. To je okupljanje svih sposobnosti – uma, volje, imaginacije, energije, tijela, seksualnosti – oko jedne organizirajuće snage Božje. Ili da promijenimo metaforu, to je prožimanje cijeloga sebe ljubavlju Kristovom. Crkva je nositelj ove svetosti u svojim autentičnim tradicijama, u svojemu Svetom pismu, u svojim sakramentima (posebno euharistiji), u svojoj liturgiji, u svojemu doktrinarnom učenju, u svojemu apostolskom upravljanju i u svojim svecima. U svim ovim izrazima Crkva je zaručnica Kristova bez mrlje, izvor žive vode, novi Jeruzalem, vraćanje Edenskoga vrta. A svojom svetošću Crkva čini ljude svetima. Zaista, to je njezina jedina svrha, njezin raison d’etre. U predivnomu tekstu koji je napisala pri kraju života Terezija od Djeteta Isusa, identificirala je svetost koja animira Crkvu kao ljubav: “Ako je Crkva tijelo sastavljeno od različitih udova, ne može joj nedostajati najplemenitiji od svih, ona mora imati srce, i to srce KOJE GORI LJUBAVLJU. I shvatila sam da je jedino ta ljubav prava pokretačka snaga koja omogućava drugim članovima da djeluju. Da ona prestane funkcionirati, apostoli bi zaboravili propovijedati evanđelje, mučenici bi odbili prolijevati svoju krv.” Ta ljubav Kristova – utjelovljena u svecima, sakramentima i strukturama Crkve – jest svetost o kojoj govorimo.

Shvaćam da se ovdje sada mnogi ljudi protive. Kako bi se mogla proglasiti svetom Crkva koja je upletena u toliko strahota i skandala tijekom stoljeća? Kako bi sveta Crkva mogla podržavati križarske ratove, inkviziciju i njezina popratna mučenja, ropstvo, progon Galileja i spaljivanje nedužnih žena kao vještica? Kako bi se sveta Crkva predala tolikoj institucionalnoj korupciji? Kako bi mogla trpjeti akumulaciju tolika bogatstva? I da dovedemo ovu litaniju zločina do dana današnjega, kako je sveta Crkva mogla dopustiti da neki svećenici spolno zlostavljaju djecu i da neki biskupi zataškavaju to nasilje? Rješenje ovoga problema ovisi o ključnoj distinkciji između Crkve u njezinu mističnomu integritetu i svih onih grešnika koji su članovi te Crkve. Reći da je tijelo Kristovo sveto ne znači ni za trenutak negirati da je to tijelo sastavljeno od grešnih ljudi – ponekad na visokim crkvenim položajima – koji su činili okrutne, glupe i bezbožne stvari.

Ali ništa od ovoga ne osporava da je Crkva sveta i nositelj svetosti. U četvrtomu stoljeću sveti je Augustin vodio bitku s donatistima, kršćanskom sektom koja je tvrdila da su oni svećenici i biskupi koji su napustili vjeru u doba progonstava izgubili milost svojega ređenja i nisu više vrijedni predvoditi liturgiju ni dijeliti sakramente. Donatisti su držali da bi u svetoj Crkvi trebali služiti sveti službenici i da jedino pravednici mogu biti prenositelji milosti. Donatizam je u ponešto modificiranu obliku i danas živ, očit u mnogim kritikama koje kažu da loše ponašanje tolikih crkvenih muškaraca i žena tijekom stoljeća podriva svaku svetost ili vjerodostojnost koju bi Crkva mogla prisvajati. Velikim dijelom u donatističkomu duhu, ovi komentatori drže da jedino bezgrešni ljudi mogu služiti svetoj Crkvi. Bogu hvala, Augustin je odolio ovomu izazovu dokazujući da milost Božja može raditi i preko potpuno nevrijednih instrumenata. Inače bi grijeh nadvladao milost – a to bi bilo oprečno Božjemu suverenitetu. A Augustin je samo proširio izjavu svetoga Pavla u njegovoj Drugoj poslanici Korinćanima: “To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas” (2 Kor 4,7). Tako svetost Crkve dolazi od Krista i stoga traje usprkos slabosti onih koji su zaduženi nositi je svijetu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Katolicizam” Roberta Barrona. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 19. kolovoza 2018.

Možda vam se svidi