Amerika duguje velik dio svog širenja tijekom kasnog 19. stoljeća izumu i razvoju željezničke mreže. Gradovi su počeli nicati na prethodno rijetko naseljenim mjestima kako je građen svaki blok velike američke željeznice. Ovo novo prijevozno sredstvo, ne samo da je revolucioniralo američki krajolik, nego je promijenilo i način na koji ljudi mogu sudjelovati u bogoslužjima.

Odjednom su željezničke mreže omogućile katolicima koji žive u udaljenim mjestima putovati u veće gradove kako bi išli u crkvu, a neki svećenici pioniri otišli su korak dalje. Kako bi osigurali da ljudi koji žive čak i u najudaljenijim mjestima mogu sudjelovati na misi, napravili su „željezničke kapelice“.

Kao što su objasnili Wilma i Norman Taylor u članku The Story of Americas Chapel Cars, objavljenom u časopisu Railroad History, ove željezničke kapele putovale su od grada do grada kako bi omogućile bogoslužje zajednicama koje su bile premalene da bi imale posvećenu bogomolju.

Prvu „željezničku kapelicu“ izgradila je 1890. Episkopalna Crkva i ubrzo su je slijedile slične inicijative iz različitih denominacija. Procjenjuje se da je između 1890. i 1946. najmanje 13 željezničkih kapelica putovalo diljem Amerike vlakovima kako bi seoskim vjernicima pružale crkvene službe. Ove pokretne crkve bile su oslobođene plaćanja pristojbi za prolaz zahvaljujući posebnom sporazumu sa željeznicom Northern Pacific, koji je omogućio željezničkim kapelama besplatno putovanje SAD-om, što je malim zajednicama učinilo financijski održivim nastaviti s radom.

Prvu pak katoličku željezničku kapelu pokrenuo je svećenik Francis Clement Kelley, koji je saznao za ove mogućnosti na sajmu St. Louis World’s Fair 1904. Sa znanjem o ovom novom domišljatom načinu pružanja crkvenih usluga ruralnom stanovništvu, Kelley je naručio kupnju rabljenog željezničkog vagona iz Chicaga. Prva katolička željeznička kapela, posvećena sv. Antunu, službeno je blagoslovljena 16. lipnja 1906. na kolodvoru Union u Chicagu.

Izvana je željeznička kapelica sv. Antuna izgledala poput bilo kojeg drugog vagona. Dužine nešto više od 21 metra, bila je izrađena od lameliranog čelika, ali unutrašnjost je otkrivala posebnu namjenu vozila i mogla je primiti do 65 osoba. Postojale su posebne ladice za držanje svećeničkog ruha, stolić s raspelom pričvršćen vijcima da se ne bi oštetio pri kretanju te pomična pričesna ograda koja je mogla poslužiti kao ispovjedaonica.

Popularnost željezničkih kapelica počela je blijedjeti nakon Drugoga svjetskog rata, a do 1970-ih, kada su automobili preuzeli primat nad vlakovima kao najrašireniji način prijevoza u Americi, one su iščezle.

unutrašnjost kapele/Foto: Wikiwand