Jedno čudesno ozdravljenje, Saulovo (budućega Pavla) preko Ananije, opisano u Djelima apostolskim, koje je napisao Luka (9,17-18), daje povoda vrlo važnom razmišljanju i da se postavi pitanje: Je li Luka zaista bio liječnik?

Luka piše, nakon što je Ananija položio ruke na Saulove ugašene oči, “odmah mu s očiju spade nešto kao ljuske te on progleda”. Govoreći “spade nešto kao ljuske”, Luka koristi (grčki) glagol apopiteion (apopipto = otpasti), glagol specifično liječničke uporabe, koji isključivo rabe liječnici da bi naznačili otpadanje ljuski s kože ili čestica (na primjer, krasta) s bolesnih dijelova tijela.

Godine 1882. velečasni W. K. Hobart objavio je u Dublinu knjigu u kojoj donosi medicinske pojmove koje je uspio pronaći u Lukinim spisima, uspoređujući ih s onima koje su na veliko – i gotovo isključivo – rabili liječnici grčkoga nadahnuća, kao što su Hipokrat, Galen, Dioskorid i Aretej iz Kapadocije.

Takvih pojmova ima oko 400 i oni pokazuju – prema Hobartu, na nepobitan način – da je Luka barem poznavao tekstove grčko-azijske škole, iako nije pohađao neku školu medicine u pravom smislu.

Drugi dokaz korištenja medicinskoga rječnika koji je rabio upravo Luka nalazi se u odlomku Djela apostolskih (9,33), gdje govori o Eneji: “Ondje nađe nekog čovjeka imenom Eneja, koji je osam godina ležao na postelji: bijaše uzet.” I u tom primjeru, kao i u primjeru žene koja je bolovala od krvarenja, Luka navodi napomenu koja otkriva tipičnu liječničku spremu i mentalitet: trajanje bolesti (osam godina). To vrijedi i za druge njegove napomene, kao za ženu koja je bolovala osamnaest godina i o hromome čovjeku na rešetkastim vratima Hrama, koji je bolovao četrdeset godina, to jest od rođenja.

Ostajući još pri toj temi, treba podsjetiti na Lukin izraz kada govori o ozdraviteljskoj moći Isusovih ruku; nakon njihova dodira kaže doslovno “bolesti se udaljiše” (apallàssesdai). I taj posljednji izraz tipičan je za medicinske pisce.

U Djelima apostolskim (28,8) također se kaže:

“A Publijeva je oca uhvatila ognjica i srdobolja pa je ležao. Pavao uđe k njemu, pomoli se, stavi na nj ruke i izliječi ga. “

I u tom slučaju Luka pokazuje da koristi posebnu medicinsku terminologiju da bi naznačio napade ognjice (pyretois) u množini, kako su već liječnici toga vremena bili svjesni da povišenje tjelesne temperature može imati ne samo jedan uzrok nego različite uzroke, to jest da postoje različiti oblici ognjice, a ne samo jedna ognjica.

Ne manje je znakovito da u prispodobi o dobrom Samarijancu Luka točno precizira: “povije rane zalivši ih uljem i vinom” (Luka 10,34), opisujući na sažet, ali vjeran način metodu koja se tada koristila za liječenje rana, a sastojala se upravo u stavljanju povoja radi zaštite i u polijevanju uljem za ublažavanje boli i vinom za blagu dezinfekciju. I na kraju, samo Luka govori o ozdravljenju bolesnika za kojega kaže da boluje od vodene bolesti (Luka 14,15), a to je baš tehnički i isključiv termin u liječničkom jeziku.

Ne može se ni zaboraviti da Luka (4,23) prvi podsjeća na uzrečicu: Medice, cura te ipsum / “Liječniče, izliječi sam sebe”.

U svakom slučaju, i ako Luka nije bio liječnik u “službenom” smislu te riječi, mogao je studirati u Antiohiji sirijskoj, svojemu rodnom gradu i sjedištu važne medicinske škole, gdje je “postao liječnikom” i sveti Ignacije.

Ne ostaje nam drugo nego povjerovati tvrdnji svetoga Jeronima (4. – 5. stoljeće), prema kojemu Luka “inter omnes evangelistas graeci sermonis eruditissimus fuit quippe ut medicus“, to jest Luka je bio najučeniji u grčkom jeziku među evanđelistima, nedvojbeno zato što je bio liječnik.

U Poslanici Kološanima čitamo: “Pozdravljaju vas Luka – dragi liječnik i Dema.”

Gornji tekst izvadak je iz knjige Luciana Sterpellonea “Medicina u Bibliji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.