O 'BOŽJOJ NEMOĆI'

Je li Bog nemoćan pred zlom i patnjom? – odgovor sv. Ivana Pavla II.

Vjera tvrdi da je Bog svemoguć. Zašto onda nije uklonio i još ne uklanja patnju iz svijeta što ga je sam stvorio? Ne nalazimo li se ovdje pred nekom vrstom “Božje nemoći” o kojoj govore i duhovi iskrene, iako izmučene religioznosti?

Foto: L'Osservatore Romano

Foto: L’Osservatore Romano

Da, u nekome smislu može se reći: pred ljudskom slobodom Bog se htio učiniti “nemoćnim”. I može se reći da Bog plaća za veliki dar koji je udijelio biću što ga je stvorio “na svoju sliku i priliku” (usp. Post 1,26). On ostaje dosljedan pred takvim darom. I zato se predaje sudu čovjeka, uzurpatorskome sudu koji mu postavlja provokativna pitanja: “Je li istina da si ti kralj?” (usp. Iv 18). “Je li istina da o tebi ovisi sve što se događa na svijetu, u povijesti Izraela, u povijesti svih naroda?”

Znamo kako je Krist odgovorio na to pitanje pred Pilatovim sudom: “Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu” (Iv 18,37). No, onda: “Što je istina?” (Iv 18,38). I tu završava sudski postupak, onaj dramatični postupak u kojemu je čovjek stavio Boga pred sud vlastite povijesti, na kojemu presuda nije donesena u skladu s istinom. Pilat kaže: “Ja ne nalazim na njemu nikakve krivice” (Iv 18,38; 19,6), a trenutak kasnije naređuje: “Uzmite ga vi i raspnite!” (Iv 19,6). Na taj način pere ruke u odnosu na problem i prebacuje odgovornost na razbjesnjelu svjetinu.

Tako se, dakle, čovjekova osuda Boga ne zasniva na istini, nego na samovolji, na podmukloj uroti. Nije li upravo to istina o povijesti čovjeka, istina o našemu stoljeću? U naše vrijeme takvu su osudu ponovili mnogi sudovi totalitarnih režima. Ne ponavlja li se ona i u demokratskim parlamentima kada se, na primjer, redovitim zakonom osuđuje na smrt još nerođen čovjek?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bog je uvijek na strani patnika. Njegova se svemoć očituje upravo u činjenici da je slobodno prihvatio patnju. Mogao je to i ne učiniti. Mogao je pokazati svoju svemoć čak i u trenutku raspeća. To su mu i predlagali: “Siđi s križa i vjerovat ćemo ti!” (Mk 15,32). Ali On nije prihvatio izazov. Činjenica da je ostao na križu do kraja, da je na križu mogao reći kao i svi koji trpe: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mk 15,34), ta je činjenica ostala u povijesti čovjeka kao najjači dokaz. Da nije bilo te agonije na križu, istina da je Bog Ljubav ostala bi visjeti u zraku.

Da! Bog je ljubav i upravo zato je dao svoga Sina kako bi ga sve do kraja objavljivao kao ljubav. Krist je Onaj koji je “ljubio do kraja” (Iv 13,1). “Do kraja” znači do posljednjega daha. “Do kraja” znači prihvaćajući sve posljedice čovjekova grijeha, preuzimajući ga na se. Upravo kako je to rekao prorok Izaija: “A on je naše bolesti ponio… Poput ovaca svi smo lutali i svaki je svojim putem hodio. A Gospodin je svalio na nj bezakonje nas sviju” (53,4.6).

Čovjek boli objava je te Ljubavi koja “sve podnosi” (1 Kor 13,7), Ljubavi koja je “najveća” (usp. 1 Kor 13,13). Objava je da Bog nije samo Ljubav, nego i da “izlijeva ljubav u naša srca po Duhu Svetomu” (usp. Rim 5,5).

U konačnici, pred Raspetim u nama nadvladava čovjek koji je sudionik otkupljenja, u odnosu na čovjeka koji traži da bude oštar sudac Božjih odluka u vlastitu životu, kao i u životu čovječanstva.

Tu smo, dakle, u samu središtu povijesti spasenja. Sud o Bogu postaje sud o čovjeku. Božanska i ljudska dimenzija ovoga događaja susreću se, ukrštaju, isprepliću. Tu moramo zastati. Od brda Blaženstava put Radosne vijesti vodi na Golgotu. I prolazi preko brda Tabor, to jest brda Preobraženja. Problem Golgote i njezin izazov tako su veliki da je sam Bog htio upozoriti apostole o onome što se imalo dogoditi između Velikoga petka i Uskrsa.

Konačno značenje Velikoga petka je ovo: čovječe, ti što sudiš Bogu, što mu naređuješ da se opravdava pred tvojim sudom, razmisli o sebi, nisi li ti odgovoran za smrt ovoga Osuđenika, nije li suđenje Bogu zapravo suđenje tebi samome. Razmisli, ne ostaju li to suđenje i njegov ishod – križ i zatim uskrsnuće – tvoj jedini put spasenja.

Kada je arkanđeo Gabrijel navijestio Djevici iz Na­za­reta rođenje Sina, objavljujući da njegovo kraljevstvo ne će imati kraja (usp. Lk 1,33), teško se moglo predvidjeti da te riječi nagovješćuju takvu budućnost, da će se kraljevstvo Božje na svijetu ostvariti za tu cijenu, da će od toga trenutka povijest spasenja čitava čovječanstva morati ići tim putem.

Samo od toga trenutka? A ne i od početka? Slučaj Golgote je povijesna činjenica. Ipak, ona nije ograničena u vremenu i prostoru. Zadire u prošlost sve do početka i otvara se budućnosti, sve do svršetka povijesti. Obuhvaća u sebi mjesta i vremena, obuhvaća sve ljude. Krist je očekivanje i, istodobno, ispunjenje. “Nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti” (Dj 4,12).

Kršćanstvo je spasenjska religija, to jest soteriološka, da upotrijebimo teološki izričaj. Kršćanska soteriologija usredotočena je na vazmeno otajstvo. Da bi se mogao nadati spasenju od Boga, čovjek mora zastati pod Kristovim križem. Zatim, u nedjelju, nakon Velike subote, treba se naći pred praznim grobom i, kao jeruzalemske žene, čuti: “Nije ovdje! Uskrsnuo je” (Mt 28,6). Između križa i uskrsnuća sadržana je sigurnost da Bog spašava čovjeka, da ga spašava po Kristu, njegovim križem i njegovim uskrsnućem.

Gornji tekst je izvadak iz knjige ‘Prijeći prag nade’. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.


Objavljeno: 2. travnja 2016.

Možda vam se svidi