Ispravna je savjest uvjet čovječne politike, pravednog gospodarstva, istinske kulture, ispravne primjene znanosti za dobro čovjeka. Odsutnost ispravne savjesti, a to znači odbacivanje objek­tivnih moralnih načela istine i dobra, plodno je tlo za sve nepravde, nasilja, za nemoral i zločine.

U stanovitom smislu postoji i kolektivna savjest. To je mentalitet i javno mnijenje, stav neke civilizacije u izboru i odnosu prema vrijednostima života, osobe, općeg dobra. Ako u nekoj civilizaciji prevladava moralni nihilizam kao posljedica neodgovornog odnosa prema objektivnim moral­nim načelima, onda se nalazimo pred slijepom kolektivnom savješću koja odbacuje objektivnu razliku između dobra i zla. Tada nastupa dramatična moralna kriza društva i svijeta. Materijalizam svake boje stoji u temeljima moralnog raspada društva. Takvo društvo više nema vertikale duha!

Takav mentalitet opisuje u Starom zavjetu Knjiga Mudrosti neupitnom logikom materijalis­tičkog mentaliteta: “Mi smo djeca pukog slučaja i kasnije ćemo biti kao da nikada nismo bili… Zato hodite ovamo! Uživajmo dobra sadašnja, ko­ristimo se stvorovima sa žarom mladosti. Neka svaki od vas sudjeluje u pijanki našoj. Potlačimo ubogog pravednika, ne štedimo udovicu, ne poštujmo starca, ni sjedinu od mnogih godina. Nek naša snaga bude zakon pravde, jer ono što je slabo nije nizašto … Postavimo zasjedu praved­niku jer on nam smeta … On se hvasta posjedom spoznaje o Bogu i naziva se sinom Gospodnjim. On je ukor utjelovljeni našim mislima, sama njegova pojava tišti našu dušu.” (Mudr 2, 2. 6. 9. 10-11. 13-14)

Tako u Svetom pismu nalazimo tumačenje odakle nastaju borbe između dobra i zla; što je uzrok da su pravedni često zapostavljeni, ismijani i na razne načine progonjeni. Zlo se pak pred­stavlja kao napredak, kao sloboda, kao jedini ispravan stil života. Zlo se prikazuje kao vrijednost i put u čovjekovu sreću.

Ali gdje se začinje društvo bez savjesti, menta­litet protiv ispravne savjesti, gubitak moralne svijesti o istinskim vrijednostima?

To je opet ljudsko srce! To je stanje osobne savjesti. Društvo, mentalitet, civilizacije – to su ljudi, to je čovjek sa svojom osobnom savješću, sa svojim osobnim izborom dobra ili zla. Zato se društvo može liječiti i mentalitet mijenjati jedino odgojem osobne savjesti kojom čovjek ostaje uspravan i slobodan pred svim zavodničkim utjecajima, pred ljudskim obzirom koji nameće ocjenu vrijednosti i stil života u skladu s općim stanjem društva i civilizacije.

Naglasili smo odgovornost onih koji upravljaju zajednicom. Još bismo željeli naglasiti odgovornost svakog pojedinca za moralnu situaciju društva.

Opet se pitamo: Kakvu savjest ima čovjek u obavljanju svoga zvanja? Osobna se odgovornost ne može prebaciti na drugoga. Osobna se neodgo­vornost ne može ispričavati lošim primjerom drugoga; osobno se uvjerenje ne žrtvuje negativ­nom utjecaju sredine. Ispravna osobna savjest drži čovjeka ispravnim u djelovanju, pravednim u prosudbama, poštenim u međuljudskim odno­sima. Najljepši uzori takve slobode i takve savjesti su kršćanski mučenici, svi pravednici i sveci koji nisu pokleknuli i mijenjali svoje stavove pod pritiskom mentaliteta, pred nasiljem zla.

U tome je njihova veličina i to je njihova pobjeda. Blaženi Alojzije Stepinac je suvremeni uzor za takvo svjedočenje.

Stoga, neka se svaki od nas pita, bio na bilo kojem položaju, u bilo kojem zvanju: vrši li ga savjesno, ulaže li svoj rad za dobro čovjeka i opće dobro zajednice?

Nijedan čovjek, u bilo kojoj službi i na bilo kojem radnom mjestu, nije izuzet, svaki bi si trebao postaviti pitanje: radim li ispravno, savjesno, u skladu s istinom i dobrom? Liječnik, znanstvenik, radnik, profesor, učitelj, političar, novinar, saborski zastupnik, ministar, biskup, svećenik, redovnik, poljoprivrednik, službenik, poslužitelj, sudac, policajac, odvjetnik, bankar, trgovac – svaki čovjek, baš svaki u svom zvanju, očituje svoje dostojanstvo i obvezuje na poštovanje kad je njegov rad savjestan, pošten, koristan u ostvarenju općeg dobra. Kad bi svi članovi društva tako radili! Naprotiv, ljudi koji nepošteno, nesavjesno rade svoj posao, gaze svoju čast i dostojanstvo i ugrožavaju cijelu zajednicu svojom nesavjesnošću; razorni su u svim ljudskim odno­sima! O sebi daju crnu sliku.

Najbolji čuvar i zaštitnik prava i dostojanstva ljudske osobe i općeg dobra jest ispravna savjest. Čovjek takve savjesti ne ugrožava nikoga i ne treba nad njim bdjeti policija da bi bio pravedan!

Isus je proglasio jednostavno pravilo kao mjerilo savjesti: “Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima!” (Mt 7, 12)

kard. Franjo Kuharić, 18. studenoga 1998.

Gornji tekst je ulomak iz knjige kardinala Franje Kuharića Vjeruješ li ovo? u izdanju Glasa Koncila. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Više o knjizi pročitajte na ovom linku!