Vijesti, koje baš i nisu Radosna vijest, pune nam uši riječju “kriza”. Kada je netko Židov ili kršćanin, dobro zna da kri­za podrijetlo vuče iz najdavnije starine. Ona zapo­činje više-manje na početku, pričom o stablu spo­znaje dobra i zla, a zatim i onom o ljudskom brat­stvu koje je i prvo bratoubojstvo. Svijet je u krizi još od početka. A ta kritična situacija tijekom vreme­na neprestano se ponavlja: “Svijet gori” – govorila je Terezija Avilska susestrama – “nije vrijeme da se s Bogom pregovara o malo važnim stvarima.” Bi­lo je to u sedamnaestom stoljeću. No već se kralj Da­vid žali u desetomu stoljeću prije naše ere: Užas oda­svud! (Ps 31,14).

Zaprepaštenje pri suočavanju s krizom kao s ne­čim čudnim može imati dva motiva. Prvi je: naslu­ćujemo da je čovjek stvoren za neki milosni poziv te da naša kritična situacija, koliko god banalna bi­la, nije posve normalna; ona potječe od slučajna ne­reda, od istočnoga grijeha koji je mogao i ne dogo­diti se. Zato nam se smrt koja je tako prirodna i ne­pravda koja je tako uobičajena doimaju poput skan­dala. Taj prvi motiv se, dakle, temelji na osjećaju pa­da i na vjeri, gotovo instinktivnoj, u mogućnost po­novnoga podizanja.

Drugi motiv potječe, ali i odstupa od prvoga: još vjerujemo u Progres, u budući uspjeh, ne u božan­sku objavu, nego u društvenu revoluciju, u čovjeka koji se spašava vlastitom snagom i vlastitim plano­vima. Zato i ne shvaćamo kako se kriza uopće može dogoditi kada su sva pretkazanja suvremenoga svi­jeta predviđala mir i sigurnost (1 Sol 5,3).

Prvi od tih dvaju motiva je tajanstven (upuću­je na izvornu pogrješku tipičnu za klaunovsko stu­panje na scenu jer, znate, čim stupi na scenu, klaun pada i razbija nos, što je možda i podrijetlo njego­va crvenoga, nosa, oteklina koja je posljedica njego­va pada na lice). Takav misterij mogli bismo ospora­vati kao odveć opskuran. Počevši od toga, onda ili glumimo ravnodušna cinika pa kažemo da je kriza normalna, da je užas svojstven ljudima, no odmah ulazimo u proturječje: da je užas tako svojstven lju­dima, ne bi nam se doimao tako užasnim… Ili od­mah prelazimo na drugi motiv koji posve izvjesno nije misteriozan, no koji je iznimno glup budući da se temelji na utopiji napretka koju su odavno de­mantirali i totalitarizmi i liberalizmi.

Ono što je sigurno jest da ne možemo osje­ćati nostalgiju prema prošlomu kršćanstvu. Hoću li bogohuliti protiv Providnosti koja me je postavi­la u ovaj trenutak u povijesti? Ne bih li trebao pri­znati da ako sam rođen u ovomu dobu, to znači da baš ovdje i sada imam misiju, koliko god zbunjujuća ona bila, te kako ne bih trebao čekati povratak po­voljnih uvjeta kako bih počeo biti svjedokom? Posve sigurno, nekoć nije bilo ovako loše pa ipak, nije bilo ni bolje no što je sada. U svojemu je jučerašnjem izla­ganju profesor Sergio Belardinelli rekao kako su u odnosu na vječnost sva razdoblja istodobna te da su stoga i sva jednako bliska i jednako udaljena od Bo­ga. To je apsolutno točno. S metafizičkoga stajališta. Jer s povijesnoga stajališta to ipak nije tako.

S povijesnoga stajališta moramo konstatirati da postoji povijesna dinamika koja se manifestira pa­rabolom o dobru sjemenu i kukolju (Mt 13,24-30). Ta parabola povijest nam predstavlja kao rast, i to kao dvostruki rast: simultani rast dobra i zla, i to na ne­razdvojan način, sve do konačnoga trenutka žetve. Drugim riječima, uvijek je bolje – i uvijek je gore. Metoda X urušava se u srazu s neredom Y, no taj ne­red Y stišava se pred neočekivanošću Križa.

Mogli bismo otići tako daleko i reći da je bolje zato što je gore. Doista, zlo koje se poznaje bolje je od zla koje se ne poznaje. Svijest o goremu je, da­kle, nešto bolje budući da predstavlja lucidnost pred zlom, a ta lucidnost može postojati samo ako gorlji­vije težimo svjetlu. Samo zato što su nam glad i žeđ za pravdom veće, nepravda nam se čini tako uža­snom. Nesumnjivo je baš to razlog zašto je “Apo­kalipsa”, što znači “Otkrivenje”, počela označavati i “Nevolju”. Sto je svjetlo intenzivnije, sjene su sve cr­nje. No taj je kontrast i kušnja jer što svjetlo jarkije obasjava naše poroke, to smo skloniji pobuniti se protiv njega.

Živimo, dakle, najbolje razdoblje povijesti, ali i najgore, a sutra će biti još bolje i još gore. Neko­liko riječi o najboljemu, u apsolutnom smislu. Ka­kve li, primjerice, milosti živjeti nakon definiranja dogmi o Bezgrješnomu začeću ili Uznesenju: kršća­ni nekoć nisu imali toliki osjećaj za otajstvo milosr­đa koje se potvrđuje u Mariji, prvoj među otkuplje­nima. Kolika li je milost izići iz antijudaizma koji je tako dugo nagrizao udove Crkve, a bili su potrebni Drugi vatikanski koncil i Jubilej 2000. kako bi se ona pokajala za svoju zabludjelu djecu. Kakve li samo milosti u svetome ocu prepoznati Kristova namje­snika, a ne opasna svjetovnoga vladara kao u vrije­me Bonifacija VIII. i svih tih nesretnih kolizija s po­litičkom moći.

Bilo je u srednjemu vijeku divota. Bilo je i zastranjenja. Nije to bila ni “tama”, kako optužuje Jules Michelet, ali ni “veliko svjetlo”, kako ushićeno izjav­ljuje Gustave Cohen. Tama je onda vjerojatno bila manje gusta nego danas, no i svjetla su bila slabija. Kršćanstvo je dopuštalo pristup misteriju većini lju­di. No pretvarajući kršćanstvo u svjetovni establishment omogućilo je instrumentalizaciju evanđelja i pretvaranje sakramenata u sredstvo plaćanja. Tre­bamo li žaliti za vremenima simonije? Trebamo li Benedikta XVI. mijenjati za Aleksandra VI. Borgiu?

Europa je neosporno pogođena fenomenom sekularizacije: čovjekovo postojanje shvaća se izvan svake težnje za transcendencijom. Taj je fenomen dosegnuo takve razmjere da se čak i među kršća­nima vjera doživljava kao dodatak, višnja na kupu, kao dodatni prihod koji nam pomaže da doguramo, ako ne do kraja mjeseca, a onda barem do kraja tjed­na: katolici smo dobar dio nedjeljnoga prijepodneva, zar ne? Odnosno barem četiri ili pet minuta ti­jekom mise.

Pa ipak, ta nesretna sekularizacija svijeta i blaže­na je desekularizacija Crkve. Sada je nemoguće sve­ćenički poziv odabrati u svrhu svjetovne promocije s posjedima i beneficijama. Svećenik više nije ugled­nik, religijsko stanje ne doživljava se više kao mo­gućnost za stjecanje položaja, ovo stoljeće u episko­patu više ne vidi savršenstvo, nego čak degradaci­ju, a i bolje je tako da nitko ne može očekivati poča­sti ovoga stoljeća.

To urušavanje religijske prisutnosti kao sekular­ne moći u prvo je vrijeme izazvalo reakciju onih ko­ji su je željeli zadržati takvom sukladno novim kri­terijima vremena. To je pustolovina svećenika-radnika. Paradoksalno, svećenici-radnici potrudili su se da sačuvaju svećenike-uglednike. Samo, kriterij uglednosti se promijenio: nije više riječ o ugledu su­kladno aristokraciji nego ugledu sukladno komuni­stičkoj revoluciji. To nije potrajalo.

Opasnost se, međutim, krije u fundamentalističkoj reakciji. Kao teokracija, fundamentalizam je vjerski sekularizam. Transcendencija tada više ni­je transcendentna. Više se ne razlikuje Duh od svi­jeta ni nadnaravno od naravnoga. Duhovni auto­ritet miješa se sa svjetovnim i time gubi najokomitiji uzlaz. Nadajmo se da nas uspjeh islamizma ili evangelizma ne će potaknuti da poželimo tu vlast nad kraljevstvima svijeta i slavu njihovu (Mt 4,8). Hva­la nebesima, monasi više nisu u modi, a posveće­no djevičanstvo nije poželjna pojava. Danas vjerski pozivi (pa čak i jednostavni kršćanski pozivi) u sve većoj mjeri ponovno pronalaze svoju nadnaravnu nagost. A to je jedan od najdragocjenijih blagoslova našega vremena.

Ako postoji veliko svjetlo koje se, premda oduvijek sadržano u učiteljstvu, proširilo tek u modernosti (točnije od Franje Saleškoga do Ivana Pavla II.), onda je to univerzalni poziv na svetost; pod tim podrazumijevam jaču potvrdu superiornosti “veli­čina svetosti” nad “veličinama hijerarhije”.

Nekoć smo bili skloni ljude u braku smatrati cr­kvenim proleterima koji su korisni zbog djece koju stvaraju, a koji će uz malo sreće, budući da množe derišta, jednoga dana Crkvi podariti svećenika ili časnu sestru. Kada bi se i usudili kanonizirati brač­ni par, na primjer Henrika i Kunigundu, odmah bi pohitali reći nam kako su u svojemu domu živjeli “poput monaha”

Ono što je danas prilično smiješno jest da se oni koji za laike traže važno mjesto unutar crkvene hije­rarhije smatraju ultraprogresivnima, premda su za­pravo ultraklerikalni: skloni su vjerovati kako je hi­jerarhija važnija od svetosti, premda joj je sasvim po­dređena, Protiv takve klerikalne regresije Ivan Pavao II. oštro je ustvrdio kako je laik pozvan živjeti bitno, u svojemu laičkom stanju. “Teologija spolnosti” mo­gla je početi doživljavati procvat, pa tako i odvojena bračna duhovnost koja se više ne doživljava kao jefti­na redovnička duhovnost. Sada konačno mogu tijelo svoje žene promatrati ne kao napast, nego kao ikonu.

Nova evangelizacija duboko je povezana s ra­zvojima dogme. Nije riječ o rekonkvisti kojoj je cilj iznova osvojiti izgubljena područja. Riječ je o novim obzorima koji su se otvorili zahvaljujući većoj svije­sti o radikalnosti krsnoga života, bilo da je riječ o bi­skupu ili vodoinstalateru, redovnici ili majci obitelji, kardinalu ili vozaču kamiona, svim Kristovim kla­unovima (svatko sukladno svojemu životnom sta­nju), pozvanima na plodnost svjedočenja kao i na njegove neugodnosti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kako danas govoriti o Bogu?” Fabricea Hadjadja. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.