1. Samo je jedna stvar potrebna

Prva se dogodila kad sam, mislim, imao 6 ili 7 g. To je bilo moje prvo važno svjesno otkriće, i mislim da nisam nikad tako zrelo i mudro o nečemu razmišljao. I dan danas se sjećam gdje sam bio kad se to dogodilo: vozio sam se na sjever na aveniji Haledon između šeste i sedme ulice u Patersonu, New Jersey, nakon što sam bio na nedjeljnoj misi sa svojim roditeljima. Nije li izvanredno kako se točno sjećamo gdje smo bili kad se događaju stvari koje nam mijenjaju život? Naučio sam neke stvari o Bogu i Isusu, o nebu, i o dobru i zlu u crkvi i na vjeronauku. Kao i većina djece u toj dobi, bio sam pomalo zbunjen i osvojen svime time, pogotovo onime što to veliko biće Bog očekuje od mene. Osjećao sam se pomalo nesigurno, valjda, zato što to nisam znao i pomalo krivim što nisam radio sve što sam trebao. Onda je odjednom sunce zasjalo kroz maglu. Vidio sam da je potrebna jedna stvar koja u red dovodi ostale. Podijelio sam svoj uvid s ocem, mojim najpouzdanijim autoritetom. On je bio aktivan u crkvi i (mnogo važnije) dobar i mudar čovjek. «Tata, sve što nas uče u crkvi i na vjeronauku, sve se svodi na samo jednu stvar, zar ne? Mislim, ako se samo sjetimo jedne najvažnije stvari svaki put, onda će sve druge stvari biti u redu, zar ne?» S pravom je bio skeptičan. «Koje jedne stvari? Mnogo stvari je važno.» «Mislim, uvijek bih trebao pitati Boga što želi od mene i onda to učiniti. To je sve, zar ne?» Mudri ljudi znaju kad su izgubili u raspravi. «Znaš, mislim da si u pravu sine. To je to.» Opazio sam, Božjom milošću, ne svojom mudrošću, budući da je Bog ljubav, dakle moramo voljeti Boga i što god Bog voli. Sada sam znao da ako se okrenemo božanskom dirigentu i slijedimo njegovu mudru palicu – a to je njegova volja, njegova Riječ, onda će glazba našega života biti simfonija.

2. Put ka sreći je nesebična ljubav

Drugo shvaćanje je u uskoj vezi s prvim. Tj. logično slijedi. Ali nije mi se vremenski blizu dogodilo. Ustvari bilo je potrebno pola života da bih cijenio, nakon milijun eksperimenata, svaki koji je donio isti rezultat: da je put ka sreći nesebična ljubav, a put nesreći misliti samo na sebe, brinuti samo o sebi i tražiti osobnu sreću. Sreća nam dolazi samo kada ju ne tražimo. Umjesto toga, dolazi nam kad tražimo sreću drugih. To je neugodno obična lekcija za naučiti, ali većina nevjerojatno sporo to nauči. Neprestano pokušavamo na druge načine, misleći da će nam možda sreća, koja zadnji put nije došla iz sebičnosti, doći koji drugi put. Nikad nije tako. Istina je zasljepljujuće jasna, ali mi smo očito slijepi. Tajna ljubavi nije skrivena jer “Bog je ljubav”, a Bog nije skriven. Bog je rekao po proroku Izaiji:”Nisam govorio u tajnosti, u zakutku mračne zemlje. Nisam rekao potomstvu Jakovljevu: tražite me u pustoši. Ja, Gospodin, govorim pravo i naviještam čestito.” (Iz 45,19). Naravno da su Božji planovi tajni, koje ne moramo znati, skriveni. I Božja neograničena narav, koju ograničeni umovi ne mogu spoznati, je skrivena. Ali ono što trebamo znati – Bog ne skriva od nas. On nam to nudi javno i slobodno. Isus je pozvao perspektivne učenike da dođu i vide (Iv 1,39). Apostol Pavao nam kaže da sve provjeravamo… (1 Tim 5,21). Ova lekcija je tako poznata da ju je čak i poganin poput Bude duboko poznavao, ili barem njenu negativnu polovicu. Njegova “druga plemenita istina” je da je izvor sve nesreće i patnje sebičnost. Svi koji uče suprotno – da je sebičnost put ka sreći – su nesretne duše. “Po njihovim plodovima ćete ih prepoznati”, kako nam Isus kaže. Koji su najsretniji ljudi na zemlji? Ljudi poput Majke Tereze i njenih časnih sestara koje nemaju ništa, daju sve, i “raduju se u Gospodinu uvijek” (Fil 4,4).

3. Bog sve izvodi na dobro onima koji ga ljube

Treća stvar je bila da je redak iz poslanice Rimljanima 8,28 doslovno istina: “Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani.” Ovo je sigurno najzapanjujući stih u Bibliji jer sigurno ne izgleda da sve ide na dobro. Kakve grozne stvari su u našem životu! Ali ako Bog, svemogući stvoritelj i dizajner svega na svijetu je 100% ljubav, onda nužno slijedi da, kao noć – dan, sve na svijetu, od rođenja do smrti, od poljubaca do pljuski, od slatkiša do raka, dolazi od Božje aktivne ili permisivne ljubavi. To je nevjerojatno jednostavno i savršeno razumno. Samo naša odrasla složenost čini da to izgleda mračno. Kao što G.K. Chesterton kaže, život je uvijek kompliciran za nekog bez principa. Evo sjajne jednostavnosti: ako je Bog potpuna ljubav, onda sve što želi za mene dolazi od njegove ljubavi i za moje je dobro. Jer to je ljubav, volja voljenog Boga. Ako je ovaj Bog fine ljubavi također svemoguć i može učiniti sve što hoće, slijedi da sve stvari moraju raditi za moje krajnje dobro. Ne nužno da mi odmah bude dobro, jer kratkotrajna bol možda je nužan put dugotrajnom dobru. I ne nužno za moje očito dobro jer očitost može zavaravati. Tako se patnja ne čini dobrom. Ali uvijek može biti u službi mog stvarnog i krajnjeg dobra. Čak i loše stvari koje ja i drugi radimo, iako ne dolaze od Boga, Bog ih dopušta jer su uključene u njegov plan. Ne možeš ga pobijediti, stjerati u kut ili iznenaditi. On ima cijeli svijet u svojim rukama, kao što kaže stara pjesma. I također ima cijeli moj život u svojim rukama. Mogao bi udaljiti svako zlo – prirodno, ljudsko ili demonsko – kao kad se ubije muha. Dopušta ga samo zato što je u službi našeg većeg dobra na kraju, baš kao u Jobovom slučaju. Ustvari svaki atom u svemiru kreće se točno kako se kreće jer ga je stvorila svemoguća ljubav. Dante je bio u pravu to je “ljubav koja miče sunce i sve zvijezde”. To nije poetska fantazija nego trijezna, logička činjenica. Zato, najdublja stvar koju možeš reći je ova jednostavna dječja zahvala za jelo: «Bog je velik i Bog je dobar; zahvalimo mu na našoj hrani. Amen!» Uvijek sam vjerovao u Božju ljubav i Božju svemoć. Ali kad sam spojio te dvije ideje, vidio neizbježivi logički zaključak (Rim 8,28), i primijenio tu istinu na moj život, nikad više nisam mogao gledati svijet istim očima. Ako je Bog velik (svemoguć) i Bog je dobar (voli), onda je sve što se događa naša duhovna hrana; i možemo i trebamo mu zahvaliti na tome. Ipak često ne prepoznajemo i ne cijenimo tu duboku istinu.

4. Sve je Božji dar

Četvrti revolucionarni uvid je u uskoj vezi s trećim: sve je dar. Priroda, ljudi, stvari, događaji – sve stvari u našem životu koje uzimamo zdravo za gotovo – Bog nam je odobrio i dao namjerno. Ovo nam daje novi pogled na stvari. Obično na njih gledamo samo kao na stvari. Ali one su znakovi. Znak nije samo stvar, nego također ima drugi nivo značenja. Npr. prometni znak na cesti je prije svega stvar, to je jednostavno ravna metalna površina obojena bojom i postavljena negdje na cesti. Ali kao znak, znači nešto drugo. To znači na što upućuje. Npr. može nam reći da je New York udaljen 80 km u određenom smjeru. Kada dajemo dar, to nije samo stvar nego i znak nečega: možda znak naše ljubavi. Želimo da onaj kome smo dali dar ne dobije samo dar poput slatkiša ili cvijeća, nego i da shvati poruku. Poručujemo da nam je stalo do njih dovoljno da ih darujemo. Sve stvari na svijetu su darovi i znakovi. Kao darovi, upućuju iznad njih na božanskog darovatelja. Kao znakovi, upućuju iznad njih samih na Boga kojeg označavaju i otkrivaju, kao što pismo otkriva pisca. A budući da je Bog ljubav, stvar koja sve obuhvaća je Božja ljubav prema nama. Cijeli svijet je Božje ljubavno pismo. Bernard iz Clairvauxa, naučitelj Crkve i ljubitelj Božji, rekao je da kad je gledao raspelo, Kristove rane su se činile kao usne koje mu govore i kažu “Volim te”. Sve je tako. Sve je Božje usne koje govore o ljubavi, Božjoj poruci za nas. Sve dobiva svoje značenje ovdje između Boga i nas, ne u sebi. Sve je relativno u odnosu na ovaj apsolut. Način gledanja na stvari, kao darova i znakova radije nego kao samo stvari, nije naš uobičajeni način gledanja na stvari. Probajte ovaj novi način gledanja na jedan sat i uočite razliku. Nemojte gledati na zalazak sunca kao na bezumnu, mehaničku nužnost, nego kao na Božji osmijeh. Gledajte na val ne samo kao na tone hladne slane vode što se obaraju na obalu, nego kao na Božju igru. Gledajte čak i na smrt ne samo na biološku nužnost, nego kao da nas Bog sprema navečer u krevet kako bismo ustali na novi život ujutro. Ovo nije samozavaravanje ili fantazija. Takav je svijet ustvari. Jednako je istinito reći da je svaka snježna pahuljica Božji dar kao što je istina da je svaki cent očeva nasljedstva dar njegovoj djeci. Istina je da je svaki list na svakom drvetu umjetničko djelo božanskog umjetnika načinjeno zato da ga vidimo, upoznamo, volimo i radujemo mu se, kao što je istina da je svaka riječ ljubavnog pisma za voljenu osobu napisana da bi se vidjela, upoznala, voljela i da bi se uživalo u njoj. Ovo nije fantazija. Fantazija je grozna navika u koju nas je uvukao moderni svijet, navika da mislimo da je svijet sastavljen od atoma i šansi, samo onoga što znanost i osjetila otkrivaju, pogled da je sve drugo samo subjektivna fantazija.

5. Bog je sve to učinio samo za mene

Shvaćanje da je Božja ljubav prema meni veća nego što ikad možemo zamisliti bilo je nadopunjeno shvaćanjem da je također intimnija i osobnija nego što bismo ikad mogli zamisliti. Cijela ova kozmička drama bila je, u Božjem planu, tu za mene. I za svakog drugog člana njegova tijela, njegove obitelji. Sve što je Bog ikada učinio – stvaranje svemira, nevjerojatna čudesa, i univerzalni zakoni po kojima vodi povijest naprijed – veliki prasak, utjelovljenje i zakon gravitacije – ne postoje zbog svemira ili “čovječanstva”. Ne, oni su tu zbog mene i tebe. Da sam jedino stvorenje na svijetu, kako kaže jedan od svetaca, Bog ne bi učinio ništa manje od toga. Prošao bi čak i smrt na križu, samo za mene. Ustvari ne samo da bi sve to učinio samo za mene, nego to jest učinio samo za mene. Na križu je moje ime. Njegova namjera nije bila samo doći do anonimne mase čovječanstva, sa mnom uključenim kao članom vrste. Njegovo ljubavno pismo nije naslovljeno: “Dragi stanaru”. On skuplja svoje ovce jednu po jednu, zovući svaku imenom (Iv 10,1-3). Ime je vlastita imenica, ne “obična” imenica. Tvoje ime je jedinstveno tvoje. Poznaje te po imenu jer to je ljubav: intimno, osobno poznavanje voljenog. Zato Pismo koristi riječ poznavati za monogamnu bračnu vezu. Zato se brak koristi kao simbol naše veze s Bogom. Isus nikad nije volio konceptualnu apstrakciju zvanu čovječanstvo, i nikad nam nije rekao da to činimo. Rekao nam je da volio stvarnog bližnjeg, osobu koje je uz nas i koja nešto zahtijeva od nas. Voljeti našeg bližnjega znači podložiti svoju volju njegovoj, kao što je Bog učinio za nas.

6. Bit ćemo savršeno i jedinstveno ispunjeni Božjom ljubavlju na nebu

Budući da je Božja ljubav usmjerena prema individualnoj osobi i budući da je Božja ljubav prema meni jedinstvena, nebo – savršenstvo i konzumacija ove posebne ljubavne veze – mora biti jedinstveno za svaku osobu. Svaki od nas na nebu će imati vlastitu “kuću” ili sobe u koje će Bog ući na apsolutno jedinstven način. Duboko m dira poglavlje knjige C. S. Lewisa «Problem boli», posebno ono što piše o simbolu bijelog kamena u Bibliji: «Svakome tko pobijedi dat ću bijeli kamen, a na kamenu napisano novo ime koje nitko ne zna osim onoga koji ga prima. Što može biti vlastitije čovjeku od imena koje ostaje vječnom tajnom između Boga i njega? I što znači ta tajna? Sigurno da svaki otkupljeni će zauvijek poznavati i hvaliti neki aspekt božanske ljepote bolje nego ijedno drugo stvorenje. Zašto su inače stvorene individue, nego da Bog, koji je beskrajno voli, voli svakoga drukčije? I ova razlika puna je ljubavnog značenja svih blagoslovljenih stvorenja jednog prema drugom, zajedništvo svetih, nesumnjivo trajno uspješni, iako nikad dovršeni, pokušaj duše da svoju jedinstvenu viziju podijeli sa svima drugima (a tomu su zemaljska umjetnost i filozofija nespretne imitacije) – je također među ciljevima stvaranja individue.»  Cijeli život tragam za ovim jedinstvenim, individualnim ja – pravim ja – ali ga nikad u potpunosti ne nalazim. Samo ga Bog potpuno poznaje, on ga je stvorio. I samo mi ga Bog može dati jer ga je stvorio i sad ga stvara, oblikuje ga alatima naslijeđa i okoliša koji čine moj život. Nitko od nas ne zna tko smo kad se prestanemo zavaravati. To znanje i ta sudbina čeka nas doma.  Naš dom je nebo jer nas naš pravi identitet tamo čeka. Identitet karaktera se nalazi u autorovu umu i nigdje drugdje.

7. Trebamo uzeti dar ljubavi

Rimokatolik sam. Ali najslobodnija ideja koju sam ikad imao došla je od Martina Luthera. Papa Ivan Pavao II. rekao je njemačkim luteranskim biskupima da je u tome Luther bio duboko u pravu. Rekao je da to katolički nauk podupire jednako snažno i da nema proturječja između katoličke i protestantske teologije u ovom važnom pitanju koje je bilo središnje za protestantsku reformaciju. Govorim naravno o opravdanju po vjeri i njenim posljedicama, što je Luther nazvao kršćanskom slobodom ili slobodom kršćanina u svom istoimenom eseju. Budimo oprezni u pristupanju tomu na pravi način. Mislim na najviše nesporazuma počinje na prvom koraku. Počnimo s čvrstom sigurnošću. Bog je ljubav. Bog je ljubitelj. Nije upravitelj, poslovni čovjek, računovođa, vlasnik ili vodič lutaka. Ono što ponajprije od nas želi je srce, ne tehnički savršena izvedba. Protestanti i katolici trebaju to ponovno naglasiti, oslobađajući istinu. Kad sam o tome čitao u Lewisovoj «Kršćanstvo nije iluzija» bio sam protestant. Ali me oslobodila, kao i augustinskog redovnika Martina Luthera 450 g. prije. Ključna rečenica za mene je bila: možda mislimo da Bog hoće određena djela, ali on hoće određene ljude. Bit je nevjerojatno jednostavna, zato ju mnogi ne shvaćaju. Nebo je slobodno jer je ljubav slobodna. To je dar koji treba uzeti vjerom. Ako vjeruješ, bit ćeš spašen. Tako je  jednostavno. Ako ti ponudim dar, imaš ga ako, i samo ako, vjeruješ. Primat vjere ne poništava djela nego ih oslobađa. Naša dobra djela sada također mogu biti slobodna – slobodna od brige i ropstva i tjeskobe kupnje neba njima. Naša dobra djela sada mogu proizlaziti iz autentične ljubavi prema bližnjemu, ne straha od pakla. Nitko ne želi biti ljubljen samo kao sredstvo zasluga za drugoga. To je smiješno logički i psihološki: koliko košta nebo? 1000 dobrih djela? 999 tada ne bi bilo dovoljno, zar ne? Samo pitanje pokazuje apsurdnost Apsurd dolazi od zaborava da je Bog ljubav. Bog čini što propovijeda. Voli grešnika i mrzi grijeh. Otac odmetnutog sina nije rekao svom raskajanom sinu: dobrodošao sine, ali naravno moraš platiti za štetu koju si mi nanio i novac koji si izgubio. Nije čak ni rekao: nadam se da si naučio lekciju. Jednostavno ga je zagrlio, poljubio i zajecao. Stariji pravedni brat bio je šokiran ovom nepravdom i opravdanjem grešnika kao i radnici koji su cijeli dan radili iz druge oKristove parabole kad je vlasnik vinograda dao istu plaću i onima koji su kasno došli. Vjerojatno su i ljudi koji su čuli da Isus na križu oprašta razbojniku bili šokirani riječima: Danas ćeš biti sa mnom u raju. Vjerojatno su mislili: ali što je s njegovim prošlim grijesima? Što je s pravdom? Odgovor je u 1 Iv 4,18. Boga ne možemo nadmašiti u ljubavi. Nitko ne može zamisliti koliko Bog ljubi (1 Kor 2,9). Odmetnuti sin se nije našao u prostorijama slugu nego na gozbi. Nadao se da će ga otac uzeti kao jednog od svojih slugu, ali obukao mu je svečanu odjeću i jeo je ugojeno tele. Bit opravdanja po vjeri je Božji skandalozni, ludi i čudesan dar ljubavi.

8. Zbog Božje ljubavi možemo slobodno voljeti bližnjega

Još jedno dragocjeno otkriće došlo je isto kao i prethodno. Od opravdanja po vjeri, koje se tiče veze s Bogom, došao je uvid o horizontalnoj vezi s našim bližnjim: jer smo primili novu vrstu ljubavi od Boga (agape), možemo na novi način voljeti bližnjeg. Možemo ga voljeti bez brige o rezultatima. Sada možemo voljeti ne iz uspjeha, pohvale, sreće ili ispunjenja, nego iz Božje ljubavi. Možemo druge voljeti ne iz potrebe nego iz čiste dobrote, kao što smo i ljubljeni. Postajemo kanali nove žive vode. Slobodno predajemo veliki dar koji smo dobili. Kad volimo zbog željenog cilja, robovi smo tjeskobe i brige za postignuće. Žudimo za plodovima. Da citiram i ona žudnja ako nije sebična je tjeskobna. Isus nudi drugi put, kako je Gandhi. našao u evanđeljima (Mt 6, 25-34). Ni za to je li naša ljubav dobra ili nije. Kao što je rekla majka Tereza iz Kalkute: Bog nas ne zove da budemo uspješni, nego da budemo vjerni. Trebamo ljubiti iz Boga i iz uspjeha, ne za uspjeh. Moramo živjeti iz našeg kraja, ne samo za njega. Jer je gotovo. Božja ljubav je već dobila bitku. Naša ljubav ima zagarantiran uspjeh, čak i ako ne naiđe na odgovor kod bližnjeg. Jer ako smo s Kristom kao članovi njegova tijela, tada je naša ljubav dio Kristove ljubavi. To nije samo daleka imitacija nego sudjelovanje iznutra. A Kristovoj ljubavi je zagarantiran uspjeh iako je bila raspeta i svijet ju u nama nastavlja raspinjati. Zajamčen je uspjeh ne zbog njenih namjera i ciljeva, nego zbog izvora: Kristove savršene poslušnosti Ocu. Pitanje se stalno postavlja u Ivanovu evanđelju: odakle dolazi ovaj čovjek Isus? Dolazi li od Boga ili samo od čovjeka? To je najtemeljnije pitanje o nama i našoj ljubavi. Jesmo li mi i naša ljubav ponovno rođeni odozgo od Boga? Ili smo samo proizvod ljudske prirode? Odgovor na ovo pitanje čini vječnu razliku, razliku između raja i pakla u budućem životu. Također čini razliku između sreće, života i ljubavi iz Božje punine i tjeskobe, života i ljubavi za puninu samo kao ideal, ali iz  duboke praznike i potrebe, jer to nalazimo u posrnulom ljudskom srcu. Najoslobađajuće otkriće je budući da nas je Bog ispunio svojim životom, naše voljenje može biti poput cijevi otvorene na oba kraja, s Božjom ljubavlju koja ulazi na jedan kraj i izlazi na drugi, ulazi po vjeri, izlazi po djelima. Ali možemo dati samo malu količinu duhovne paste za zube. Onda pokušavamo stisnuti pastu za zube iz tube. Alternativa je da je cijev otvorena na kraju za bližnjega. Pa se brinemo za rasipanje, kao što se brinuo stariji brat u prispodobi o rasipnom sinu. Božja zaliha je neograničena. Zato sveci neoprezno vole. Ne vole svojom ljubavlju nego Božjom.

9. Božja ljubav je objektivna stvarnost koja čini stvarnu razliku

Temelj za razumijevanje ove vječne Božje ljubavi je druga usko povezana ideja. Bilo mi je nevjerojatno otkriti da ju većina kršćana ne pozna, iako se na nju uvijek gledalo kao središnju za kršćanstvo, u proteklim stoljećima. Istina je jednostavno da Božja ljubav nije samo osjećaj ili stav o Bogu. Ne, to je objektivna stvarnost koja proizvodi stvarne učinke izvan Boga i u nama . Kao što Božja riječ (njegov Logos ili um) nije samo subjektivna u Ocu nego je i druga osoba, Sin, tako je ljubav Oca i Sina ne samo subjektivna stvarnost u njemu nego je druga osoba, Duh Sveti. Božja ljubav je objektivno kao svjetlo. Jer je sunce u nekom smislu svjetlost, ili izvor svjetlosti radije nego osvijetljeno, stvarno osvjetljava zemlju. A budući da zemlja stvarno prima svjetlost od sunca, stvarno se svako jutro transformira iz tame u svjetlo. Jednako objektivno jer je Bog ljubav Bog nam stvarno daje ljubav. I jer primamo stvarni život, Božju ljubav koja mijenja, stvarno smo preobraženi iz tame u svjetlo. To nije samo promjena u subjektivnom stavu nego i u objektivnom biću. Ponovno smo rođeni. Primamo novi život, poput duhovne transfuzije od Boga. To nije fizička krv, ali je jednako stvarna. Primamo život od Božje ljubavi, ne samo način života. Ako je tko u Kristu, novo je stvorenje (2 Kor 5,17). Još jednom C.S. Lewis me to naučio. Izvan Novog zavjeta nisam nikad pročitao bolji sažetak toga što znači biti kršćanin od Lewisove «Kršćanstvo nije iluzija», pogotovo 4. dio, gdje govori o objektivnoj stvarnosti novog rođenja. Često pitam svoje studente: tko je kršćanin? I često odgovaraju u terminima vjerovanja, osjećaja ili djela: «Kršćanin je onaj koji vjeruje u Kristov nauk.» Ah, ali čak i đavli vjeruju i dršću. Kršćanin je netko tko vjeruje Kristu. Onda biti kršćaninom ovisi koliko osjećam da vjerujem Bogu? Kršćanin je netko tko slijedi Kristov način života ili to pokušava. Koliko dobrih djela te onda čini kršćaninom? Odgovor nije samo što kršćanin vjeruje, osjeća ili radi. Kršćanin je drukčije biće, novo stvorenje s novom naravi. Kršćanin je ponovo rođen. Nažalost, čak i ova neusporedivo duboka metafora s Kristovih usana je često trivijalizirana i subjektivizirana. Smanjena je na značenje iskustva ili osjećaja. Ali prije svega to nije osjećaj nego činjenica. Kad se dijete rodi, rođenje se događa sviđalo se to djetetu ili ne. Božja ljubav nam daje naše novo rođenje, naravno. Božja ljubav je uzrok. Također je učinak u nama. Jer učinak je novo rođenje koje sada dijelimo s Očevom prirodom, koja je ljubav. Puštanje Boga u moju dušu vjerom mijenja ne samo moje stavove nego i moje biće, kao što ženino prihvaćanje muževih poteza može promijeniti ne samo njen stav, nego i njeno biće: može zatrudnjeti. Vjera znači reći da Božjoj želji da oplodi naše duše. Vjera znači biti trudna s Božjim životom što je božanska preplavljujuća ljubav. Tako je Božja ljubav i početak i kraj, uzrok i posljedica, Alfa i Omega kršćanskog života. Zato se na takav život u Pismu opetovano kaže da je to duhovni brak s njim.

10. Stvoreni smo za vječno zajedništvo s Bogom

Sljedeća karika u lancu velikih ideja blisko slijedi ostale. Ako je vjera trudnoća Božjom ljubavlju u ovom životu, onda je nebo kao naš duhovni rođendan. Kao kad muškarac položi sjeme u ženu novi život je položen u nas po milosti. Kao što sjeme raste i poprima oblik u utrobi kao dijete, naš kršćanski život na zemlji raste i poprima oblik po Božjoj milosti u utrobi naših duša. Priprema nas za slavu. I kao što je fizičko rođenje poput punog cvjetanja “posađenog” djeteta, naš božanski život je cvjetanje ovog božanskog sjemena posađenog u našim dušama. Ili da upotrijebim drugu metaforu, naša vjera na zemlji su svečane zaruke, a nebo je brak. Naša sudbina je biti tako intimno sjedinjeni s Bogom da, kao što mistici kažu, ne vidimo samo Božje lice, nego vidimo Božjim licem. Dijelimo Božju svijest i ljubav. Ovdje na zemlji, također osobnu intimnost, bilo u braku ili trajnom prijateljstvu, znači ne samo biti blizu drugoj osobi kao objekt nego dijeliti njegove ili njezine misli i osjećaje, imati zajednički pogled na život. Stvoreni smo za zajedništvo sa zvijezdama. Zbog toga je Bog prešao beskrajnu udaljenost neba i zemlje, od božanske slave do poniženja, od svete čistoće i nevinosti do zločinačke smrti na križu, od savršenog jedinstva s Ocem do pakla odbačenosti od Oca – sve to da bi nas vjenčao. I zbog tog braka Bog nam je dao prijeći beskrajnu udaljenost. Prvo nas je pozvao iz ništavila u život stvaranjem i providonosno vodeći svaki atom  u svemiru u kozmičkom plesu koji je doveo do našega rođenja. (Jer svemir je kao velika majka.) Onda nam je dao prijeći još jednu beskrajnu udaljenost, od tijela do duha, od Adama do Novoga Adama, od prokletstva do spasa, po novom rođenju. Zašto je Bog prolazio kroz svu tu muku? Da bi konzumirao brak s nama. Zašto? Jer Bog je ljubav, i savršeno zajedništvo cilj je ljubavi. To je posljednji razlog stvaranja svemira. Kad god volimo Boga, kad god kažemo da Božjoj ljubavi, cijeli svemir se raduje. Zato sve stvorenje uzdiše u porođajnim bolima (Rim 8,22). Možemo ispuniti ili ne ovu zvjezdanu žudnju. Mi smo svećenici svemira.

11. Žudnja za srećom usmjerava nas Božjoj ljubavi

Sudbina objašnjava drugu veliku ideju: tajnovitu žudnju o kojoj Lewis piše tako poticajno i koju zove radost. To je najpamtljivija tema cijelog njegova djela. Ništa ga nije više poticalo. Svaki čitatelj koji je to ikada iskusio je osjetio isto: Nitko tko je to ikad iskusio ne bi to mijenjao za svu sreću svijeta. Radost, kaže Lewis je tehnički pojam (to naglašava), i mora se razlikovati od zadovoljstva i sreće. Lewis na radost gleda ne kao na zadovoljstvo nego na želju. Ali naziva je radošću jer iako nije zadovoljstvo, zadovoljava više, radosnija je od bilo kojeg drugog zadovoljstva. Ovo je jedna od dviju kvaliteta toga. Druga je tajna. Njen objekt – željena stvar – ne može se definirati i uhvatiti barem u ovom životu. Ipak objekt mora biti stvaran, kaže Lewis jer želja je intimna, a svaka intimna želja odgovara nekoj stvarnosti. Gdje je glad postoji i hrana koja će ju zadovoljiti. Ako postoji žeđ, mora postojati voda. A ako postoji božansko nezadovoljstvo zemljom, mora postojati nebo. Objašnjenje za ovu tajanstvenu želju je Augustinova rečenica: «Za sebe si nas tvorio Bože i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi». Razlog našeg ljubavnog nesporazuma sa svijetom je to što smo zaručeni s Bogom, ne sa svijetom. Sve je učinio prekrasnim u vremenu i stavio je misao o vječnosti čovjeku u srce. Naše duše je oblikovao Bog kao vakuume i tu beskrajnu prazninu može ispuniti samo beskrajan i vječni objekt, npr. Bog, objašnjava francuski filozof i znanstvenik Blaise Pascal, u svojoj knjizi «Misli». Ova želja je Božji otisak na pijesku duše. Ovo nezadovoljstvo zemaljskom radošću, ova želja za radošću što je zemlja ne može ponuditi, je stvar koja najviše pokreće naše živote jer je to stvarno naša žudnja za Bogom, znali mi to ili ne.

12. Romantična ljubav otkriva voljenog i treba nas usmjeriti zajedništvu s Bogom

Jedini mogući suparnik radosti kad se radi o pokretačkom iskustvu u našem životu je romantična ljubav. Zaista, mnogim ljudima koji su potisnuli ili krivo shvatili njihovu unutarnju čežnju za Bogom, romantična ljubav je jedina trenutna i pokretačka snaga koju poznaju. Oni koji razumiju radost znaju zašto romantična ljubav pokreće: jer je slika radosti. To je horizontalna radost s ljubljenim koji stoji umjesto Boga na dva vrlo različita načina: ili je idol ili odražava i usmjeruje Božju ljubav, kao u Danteovoj i Beatricinoj vezi u «The Vita Nuova». U prvom slučaju ljubav je ne samo slijepa nego i zasljepljujuća, kao svi idoli i sve ovisnosti. Ponaša se prema Božjem stvorenju kao apsolutu, apsolutno potrebnom za moju sreću. Ali u drugom slučaju ljubav nije slijepa nego savršeno točna. Ustvari ovdje je najpreciznija, našla je pravi znak. Vidimo kako se to odražava u Pismu. Na Zaručnika iz Pjesme nad pjesmama se tradicionalno gleda kao na Boga ljubitelja naših duša. Mi smo njegova mlada. Ali ovaj božanski mladoženja govori svojoj mladoj: «Sva si lijepa, ljubavi» (4,7). Bog nam to kaže! Ali kako može biti istina da smo lijepi kad se borimo s grijehom? Je li Bog slijep? Ako ne, zašto kaže da je to istina. To je istinito proročanstvo našeg identiteta i sudbine. Krist misli na nas kad kaže budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski (Mt 5,48). Bog govori iz vječnosti i vidi nas vječno pred njim Za nas će to biti moguće u budućnosti. Ali Bogu je sve prisutno. Jer to je vječnost: ne beskrajna budućnost, nego sveprisutna sadašnjost bez mrtve prošlosti i nerođene budućnosti, bez “ne više” i “ne još”. Razumjeli to ili ne, jedna stvar je jasna. Bog je ljubav i Bog nije slijep, što znači da ljubav nije slijepa. Ne ova vrsta ljubavi, ne agape. Romantična ljubav može biti slijepa. Može biti samo eros. A može biti udio u agape. Kad je ono posljednje prodire u tajnovito središte ljubljenog bića i spoznaje – barem nesvjesno njenu neizmjernu vrijednost jer je ne vidi kao objekt, nego kao subjekt, kao ja. Svaki objekt, svaka stvar, ima vrijednost koja se može izračunati. Ali ja nije objekt. Vrijednost ja je neizračunljiva. To je zato što je ljudski ja stvoren na Božju sliku čije je bitno ime ja jesam. Ljubav vidi ovo jednostavno, jer ljubav traži iznutra, jasno vidi. Ljubav vidi oči u oči jer vidi ja u ja. «Srce ima razloge koje razum ne poznaje», kaže Pascal u »Mislima». Ovo nije sentimentalnost: srce ima svoje razloge. Srce vidi. Ljubav vidi. Ta nova vizija koja nas uzbuđuje i tajnovito pokreće u romantičnoj ljubavi nije samo slijepa životinjska želja. Ljubav otkriva novi svijet. Isus to zna, zato kaže: «Blago čistima srcem, oni će Boga gledati!« (Mt 5, 8). Kao što danski filozof 19. st. kaže u naslovu jedne od svojih knjiga: čistoća srca je željeti jednu stvar. To je pokoravati se velikoj i prvoj zapovijedi (Mt 22, 37-38). Samo kad imamo tu čistoću srca i ljubavi možemo razumjeti Boga. Bog je osoba i jedini način za razumijevanje osobe je ljubav, i jedini način za savršeno razumijevanje osobe je savršena ljubav. Svi znamo za taj princip. Za koga misliš da će te razumjeti? Onaj koji te voli ili onaj koji te ne voli? Tko te najbolje razumije? Onaj s velikom glavom ili velikim srcem? Je li to onaj koji te duboko voli, ali nije jako pametan? Ili je to onaj koji je jako pametan, ali te ne voli? Genij može znati više stvari o tebi, ali te samo onaj koji je te voli poznaje jer genij poznaje stvari, ali ljubav poznaj osobe. Romantična ljubav je ljubav pojedinca. Ova ljubav nije zapovijed ili dužnost kao ljubav prema bližnjemu. Nema moralnih zasluga. Padamo u nju kao u rupu. To je dar i slava. Na taj način je kao nebo: nebo je također dar i slava, ne plaća. Sav govor o zaslugama i zakonu i poslušnosti – potreban na zemlji – nestat će u nebu, osim možda kao šala. Romantična ljubav je Božji uzorak neba na našem zemaljskom hodočašću. Eros je predjelo za agape.

Ovo su, ja mislim, dvanaest najdubljih ideja koje sam ikada imao. No, postoji jedna ideja koju sam čuo i za koju mislim da je još dublja. To je odgovor Karla Bartha na jedno pitanje: «Profesore Barth, napisali se više izvrsnih knjiga, i mnogi od nas misle da ste jedan od najvećih teologa na svijetu. Od svih vaših ideja, koja je najdublja koju ste ikada imali?» Bez sekunde oklijevanja veliki teolog je odgovorio: «Isus me voli.»

Izvor: www.peterkreeft.com

Prijevod: M.K./Bitno.net