Dragi moj Wormwoode!

Nadam se da te je moje posljednje pismo uvjerilo u to da ti razdoblja duhovne “suše” i tjeskobe, kroz koja tvoj pacijent sada prolazi, ne će sama po sebi dati njegovu dušu, ali ih treba brižno koristiti. Sada ću izložiti kako bi se trebalo odvijati to korištenje.

Ponajprije imam iskustva da su razdoblja krize u valovitu gibanju ljudske duše izvanredna prilika za sve vrste sjetilnih napasti, napose onih spolne prirode. To te može iznenaditi jer, naravno, u povoljnim razdobljima on raspolaže i s više tjelesne energije pa, prema tome, ima i veću mogućnost požude. Međutim, ne smiješ zaboraviti da su u tim razdobljima i otporne snage najjače. Zdravlje i dobro raspoloženje, koje ti misliš koristiti da izazoveš požudu, mogu nažalost lako poslužiti i poslu, športu, razmišljanju i neškodljivim radostima. Napad ima mnogo više izgleda za uspjeh ako je cijeli nutarnji život čovjekov siv, hladan i prazan. I zapamti također da se spolna želja u razdobljima duševne krize suptilno razlikuje od spolne želje pri duhovnomu i duševnom zdravlju. Ona je mnogo manje spremna za onu sladunjavu pojavu koju ljudi nazivaju “zaljubljenost”, ona je mnogo bliža perverzijama, mnogo manje zatrovana onim plemenitim stvaralačkim, čak duhovnim popratnim stanjima koja ljudsku spolnost čine često tako razočaravajućom. Posve isto vrijedi i za druge tjelesne želje. Mnogo ćeš prije uspjeti od svoga čovjeka napraviti pravoga pijanca ako mu alkohol prikažeš kao zaštitno sredstvo protiv dosade i osjećaja poraženosti, nego ako ga potičeš da alkohol uživa zbog ostvarenja dobra raspoloženja među prijateljima, gdje je on sretan i otvoren. Nemoj nikada zaboraviti da se u izvjesnu smislu nalazimo na tlu Neprijatelja kad god se bavimo nekim zadovoljstvom u njegovu zdravu, normalnu i smirujućemu obliku. Znam da smo po užicima već dobili mnoge duše. Usprkos tome, radost je njegov pronalazak, a ne naš. On ju je stvorio. Usprkos svemu našem tako razgranatu istraživanju, do sada nam nije uspjelo proizvesti ni jednu jedinu pravu radost. Sve što mi možemo učiniti jest da ohrabrujemo ljude kako da radosti što ih je stvorio Neprijatelj uživaju u vrijeme ili na način ili u takvu stupnju kako on zabranjuje. Stoga ih mi stalno pokušavamo odvratiti od prirodnih uvjeta svake radosti tako da se što dalje odmaknu od naravi koja najmanje podsjeća na Stvoritelja i najmanje razveseljava. Formula glasi: sve jača požuda — sve manje veselja. Ona je sigurna i puna “stila”. Ono što najviše veseli srce našega Oca jest zadobiti dušu nekoga čovjeka, a ništa mu ne morati dati za uzvrat. A vrijeme duševne krize najpovoljnije je za početak toga postupka.

Postoji međutim jedno još bolje sredstvo da iskoristimo krizne točke: to su pacijentova vlastita razmišljanja o njegovu stanju. Prvi je korak, kao uvijek, udaljavati od njega svaku spoznaju… Ne dopusti da otkrije zakon valovitoga kretanja. Daj da zaključi kako je prvi žar njegova obraćenja morao trajati i ostati, a njegova sadašnja nutarnja praznina trajno je stanje. Uspiješ li ovo krivo shvaćanje jednom usidriti u njegovoj glavi, možeš dalje koristiti različite načine. To ovisi o tome pripada li tvoj čovjek malodušnim naravima koje se mogu mučiti do očajanja ili pak onima kod kojih je želja otac mišljenja i koji se dadu uvjeriti da je sve u najboljemu redu. Prvi je tip rijedak među ljudima. Ako je tvoj pacijent te vrste, sve je lako. Ti moraš samo spriječiti da on sretne iskusne kršćane (to je danas laka dužnost), njegovu pozornost usmjeriti na posebno odabrana mjesta Pisma i navesti ga na beznadne odluke da će nekadašnje osjećaje moći opet steći vlastitom snagom volje: tako ćemo mi dobiti igru. Ako je on nadobudnija narav, tvoj se rad sastoji u tome da ga suživiš s nižom duševnom temperaturom te se napokon s njom čak zadovolji dok samom sebi bude govorio da ona zapravo i nije tako niska. Nakon jednoga ili dva tjedna probudit ćeš u njemu sumnju nisu li možda prvi dani njegova kršćanstva bili malo pretjerani u dobroti. Govori mu o “umjerenosti u svim stvarima”. Uspiješ li ga jednom dovesti na misao da je “religija do izvjesna stupnja sasvim dobra”, tada se smiješ mirno veseliti njegovoj duši. Omeđena religija za nas je jednako dobro kao nikakva — samo je puno zabavnija.

Postoji još jedna mogućnost da se njegova vjera otvoreno napadne. Dovedeš li ga jednom do toga da u svoju nutarnju prazninu vjeruje kao u trajno stanje, zar ga ne možeš uvjeriti i u to da bi i “njegova religiozna faza” postupno isto tako presahla kao i sve prošle faze njegova života? Naravno da se ne može razumno proslijediti od izjave: “gubim interes u toj stvari” na drugu: “ta je stvar kriva”. Ali, kako sam već rekao, ti se ne smiješ pouzdavati u razum nego u pomodne riječi. Jednostavna riječ “faza” ovdje će se vjerojatno pokazati kao dobar trik. Pretpostavljam da je to stvorenje već prošlo različite faze — svi oni to čine — i da se nakon svake minule faze osjećao pobjednički i uzdignuto i to ne stoga što bi se stvarno bio dobro borio, nego jedino zato što je prošla. (Pretpostavljam da ga obilno kljukaš maglovitim idejama o napretku i razvitku i povijesnim stanovištima, a nadam se da mu daješ mnoštvo modernih biografija na čitanje. Njihovi junaci redovito su upravo izišli iz jedne faze, zar ne?)

Razumiješ li što mislim? Spriječi ga u tome da razmišlja o proturječju između “istinitoga” i “neistinitoga”. Nemoj zaboraviti ljupke, neuhvatljive izraze — “to je bila jedna faza” — “to je sve već iza mene” — i onaj blaženi pojam “doba razvitka”.

Tvoj odani stric Screwtape

Gornji tekst je izvadak iz knjige C. S. Lewisa “Pisma starijeg đavla mlađem”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.