Sub tuum praesidium confugimus, sancta Dei Genetrix. Nostras deprecationes ne despicias in necessitatibus, sed a periculis cunctis libera nos semper. Virgo beata et gloriosa. Amen.

Ovo je latinski prijevod najstarije poznate zagovorne molitve upućene Blaženoj Djevici Mariji. Najstariji zapis koji danas posjedujemo iz sredine je III. stoljeća. Nađen je 1917. godine među brojnim papirusima koje je tada otkupila knjižnica iz Manchestera. Molitva je na tom papirusu napisana na grčkom. Papirus je pripadao zajednici egipatskih kršćana. Iako su neki pokušavali datirati molitvu u IV., pa čak i V. stoljeće, paleografska je analiza pokazala da je tekst nastao u razdoblju između 250. i 280. godine.

Prije otkrića ovog fragmenta, molitva je već bila poznata i koristila se u Crkvi i na istoku i na zapadu. Poznata je njezina upotreba u bizantskoj, ambrozijanskoj i rimskoj liturgiji. Već je bila prevedena na staroslavenski, aramejski, latinski itd. Sama molitva je himnički zaziv Djevici.

Velika vrijednost molitve krije se i u njezinoj teološkoj važnosti. U grčkom originalu Marija se naziva Theotokos, tj. Bogorodica. Time nam ovo postaje dokaz da je već sredinom III. st. bilo sasvim uobičajeno koristiti ovaj uzvišeni naziv za Djevicu Mariju. Latinska verzija molitve prevest će to s Dei Genetrix, što bi u doslovnom prijevodu na hrvatski značilo Roditeljica Boga, odnosno Majka Božja. Izrazita raširenost u brojnim liturgijama dokazuje da je prva kršćanska zajednica imala veliko poštovanje spram Marije te pokazuje izrazitu teološku usmjerenost na shvaćanje uloge Djevice u Božjem planu spasenja. O njezinoj su ulozi teolozi počeli razmišljati već tijekom II. st. Ova molitva nam se tako otkriva kao vrhunac marioloških razmišljanja II. st.

Neki teolozi II. stoljeća o Mariji

Ovdje ćemo samo naznačiti dvojicu važnih kršćanskih autora koji su unutar svojih spisa promišljali o ulozi Djevice. Prvi je o njoj razmišljao prilikom razgovora sa Židovom kojemu je pokušao objasniti zašto je kršćanstvo ispunjenje židovskih očekivanja. Drugi je o Mariji promišljao u djelu koje je bilo usmjereno na pobijanje brojnih heretičkih grupa u II. st.

Sv. Justin Mučenik sredinom II. st. piše djelo u kojem rekonstruira raspravu koju je vodio s jednim Židovom po imenu Trifun. Veći dio rasprave se svodi na njegovo objašnjavanje zašto je kršćanstvo ispunjenje židovskih proročanstava. Unutar tog spisa on se dotiče i uloge Djevice Marije u planu spasenja. Justin povlači paralele između dvije žene, između Eve i Marije: „Naime, Eva, koja bijaše djevica i neporočna, prihvativši zmijinu riječ, rodi neposluh i smrt. Djevica Marija, naprotiv, zače vjeru i radost kada joj anđeo Gabrijel donije veselu vijest da će Duh Gospodnji na nju sići i sila je Svevišnjega osjeniti, zbog čega će dijete koje rodi biti sveto i Božji Sin; na to je odgovorila: Neka mi bude po tvojoj riječi. Po njoj je rođen onaj (podebljano A.V.) na koga se, kao što sam pokazao, odnose sva Pisma, po kojemu Bog pobjeđuje zmiju (…)“ (Razgovor s Trifunom 100, 4-5.)

Nekoliko desetljeća kasnije lyonski biskup sv. Irenej nastavit će daljnji teološki razvoj ove misli. Naglašava „baš kao što je ljudska rasa bila podložena smrti zbog djevice, bila i oslobođena od te iste smrti zbog Djevice“ (Protiv hereza V, 19, 1.). Malo ranije u istom tom djelu on naziva Djevicu Mariju „uzrokom spasenja zbog svoje poslušnosti“ (Protiv hereza III, 22., 4.).  I još jednom naglašava koliko je važna bila Marijina poslušnost: „Tako je čvor Evine neposlušnosti bio raspetljan Marijinom poslušnošću, jer što je djevica Eva bila svezala svojom nevjerom, Djevica Marija je raspetljala svojom vjerom“ (Protiv Hereza III, 21, 9).

Stoga ovdje nailazimo u II. i III. st. na najranija teološka promišljanja o ulozi Djevice Marije u misteriju spasenja, kao i najranije zagovorne molitve upućene njoj. Teško je ponekad odvojiti teološko promišljnje i molitvu jer tragove teološkog nalazimo u samoj molitvi, a teološka promišljanja Justina i Ireneja se često pretvaraju u molitvu. No iz ovih nekoliko ulomaka možemo primijetiti da je Djevica Marija od samih početaka Crkve zauzimala posebno mjesto u njezinom životu. Zaokupljala je rane kršćane svojom ulogom u planu spasenja tako da su joj odmah bila posvećena i teološka promišljanja, ali i zagovorne molitve. Vidimo iz molitve Sub tuum praesidium da je vrlo rano bila nazivana Majkom Božjom (tj. Bogorodicom), a isto razmišljanje, iako ne eksplicitno izrečeno, možemo zamijetiti i kod Justina i Ireneja. Također, vrlo važno mjesto zauzima njezino fiat, tj. poslušnost koju je iskazala Gospodinu. Ovo su bili začeci teološke grane mariologije, kao i začetci pobožnosti spram Djevice.

Hrvatski prijevod (autor): Pod tvoju zaštitu bježimo, sveta Roditeljice Božja. Naše molitve u potrebama ne prezri, nego nas od svih opasnosti uvijek oslobodi, Djevice blagoslovljena i slavna. Amen.