Dragi moj Wormwood!

Nestručni prijedlozi u tvom posljednjem pismu pokazuju mi da je krajnje vrijeme da ti jed­nom temeljito progovorim o, za nas tako bolnoj, temi molitve. Mogao si mirno prešutjeti primjedbu da su se moji savjeti u odnosu na njegovu molitvu “pokazali izričito nesretni”. To ne pristoji nećaku u saobraćaju sa stricem kao ni podaniku u odnosu prema šefu odjela. To također otkriva nemilu namje­ru da se vlastita odgovornost svali na tuđa rame­na. Morat ćeš naučiti sam ispaštati za svoje ludosti.

Najbolje će biti da svoga pacijenta, ako je moguće, odvratiš od svake ozbiljne nakane da moli. Ako je pacijent odrastao i tek se nedavno vratio u neprija­teljski tabor, kao što je ovdje slučaj, tada ćeš naj­više postići ako mu probudiš sjećanje ili tobožnje sjećanje na papagajski ponavljane molitve njegova djetinjstva. Kao reakciju na to možeš ga možda do­vesti da teži za nečim potpuno spontanim, unu­tarnjim, bez forme i pravila. Za početnika to u stvarnosti znači trud da u svojoj nutrini izazove maglovito pobožno raspoloženje koje nema ništa zajedničkog sa stvarnom sabranošću volje i duha. Jedan od njihovih pjesnika, Coleridge, rekao je da on “ne moli pokretom usana i klečeći”, nego se stavlja “u stanje savršene ljubavi” i prepušta se osjećaju “klanjanja”. To je upravo ono što mi tre­bamo. Kako to molitveno držanje, površno gle­dajući, nalikuje na tihu molitvu onih koji su u službi Neprijatelja već daleko napredovali, možemo na ovaj način bistre i lijene pacijente kroz dulje vrije­me vući za nos. Barem mogu biti uvjereni da držanje tijela uopće nije važno za njihovu molitvu jer oni stalno zaboravljaju ono što ti ne smiješ nikako smetnuti s uma; naime, da su oni životinje i da sve što čini njihovo tijelo utječe i na njihovu dušu. Zai­sta je šaljivo kako ti smrtnici uvijek sebi umišljaju da im mi dodajemo izvjesne stvari, dok naši najveći uspjesi leže u tome što im izvjesne stvari oduzimamo.

Ako taj način ne uspije, moraš izabrati finija sredstva kako bi njegove dobre odluke usmjerio na krivi kolosijek. Kad god se njegova pozornost usmjeri na Neprijatelja, mi smo pobijeđeni, ali ima dosta načina da ga od toga odvratimo. Najjedno­stavniji put je da njegov pogled svratimo od Ne­prijatelja na vlastito ja. Zadrži ih kod toga da paze samo na vlastito duševno stanje i da u sebi vlasti­tim naporom izazivaju izvjesne osjećaje. Kad odluče da ga mole za ljubav prema bližnjemu, navodi ih da umjesto toga pokušaju stvoriti milosrdne osjećaje prema sebi samima, a da ne opaze što zapravo čine. Kad odluče moliti za jakost, navedi ih da se u stvarnosti sami osjećaju jaki. Ako kažu da mole za oproštenje, neka se osjećaju kao da im je oprošteno. Uči ih da vrijednost svake molitve cijene prema zadovoljstvu što ga donosi osjećaj koji su sami izazvali. Nemoj nikako dopustiti da otkriju kako ova vrsta uspjeha ili neuspjeha ovisi o tome da li se trenutno osjećaju tjelesno zdravi ili bolesni, svježi ili umorni.

Naravno da ni Neprijatelj neće gubiti vrijeme. Gdje god netko moli, postoji opasnost da se on sam odmah umiješa. Ciničnom ravnodušnošću spram svom i našem dostojanstvu kao čistih duho­va on te ljudske životinje, čim se spuste na koljena, na sasvim besraman način obasipa jasnom samo spoznajom.

Međutim, čak ako on i omete tvoj prvi napad, stoje nam na raspolaganju dalja finija sredstva za borbu. Ljudska bića ne mogu izravno spoznati nje­govu stvarnost koju mi, na nesreću, ne možemo izbjeći. Oni nikad nisu upoznali i onu jezivu jasnoću, onaj ubojni i gorući sjaj koji je u pozadini naše stalne muke. Ako ispituješ dušu svoga paci­jenta dok moli, nećeš naći ništa od toga. Istražiš li pobliže predmet njegove molitve, otkrit ćeš da je to mješavina od nekih sasvim smiješnih dijelova. Npr. naći ćeš slike Neprijatelja koje potječu iz one obeščašćujuće zgode poznate kao utjelovljenje. Uz to ćeš naći mnoge maglovite, možda upravo pri­mitivne i djetinjaste, predodžbe koje su povezane s drugim dvjema osobama. Ta zgoda sadrži čak objektivaciju njegova strahopoštovanja i popratnih tjelesnih uzbuđenja koja on pripisuje predmetu svoga štovanja.

Znam slučajeve kad je pacijent ono što je nazivao Bogom zapravo lokalizirao gore u lijevom kutu spavaće sobe ispod stropa ili u raspelu na zidu. Kakve god naravi bio predmet njegove molitve, ti stalno pazi da se tvoj pacijent moli njemu — toj stvari koju je sam načinio, a nikada osobi koja ga je stvorila. Smiješ ga čak poticati da se što više trudi oko poboljšanja i dopune predmeta svoje molitve i da ga ne puštaš iz vida dokle god moli. Jer ako ikada dođe do toga da razlikuje, da postane svjestan: “ja se ne molim onome što sebi predočavam, nego onome kakav si Ti u sebi” — naš će položaj toga časa biti očajan. Kad jednom odbaci sve svoje zamišljene slike i predodžbe, ili ako ih zadrži s punom sviješću kao da su subjektivne naravi, a on se preda bezuvjet­noj, stvarnoj, nevidljivoj Prisutnosti koja postoji neovisno od njega, a koja je u istoj sobi s njim, premda je on nikad ne može spoznati kao što ona njega spoznaje — tada se mogu dogoditi nepred­vidljive stvari. Kako bi, međutim, spriječio to pot­puno uranjanje duše u molitvu, naći ćeš veliku pomoć u činjenici da ni sami ljudi to ne žele toliko kao što vjeruju. Može se naime dogoditi da čovjek primi više nego što je želio.

Tvoj odani stric Screwtape

Gornji tekst je izvadak iz knjige Pisma starijeg đavla mlađemu C.S. Lewisa. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na ovom linku.