UZ VELIKI TJEDAN

Benedikt XVI. o ustanovljenju euharistije i nastanku Crkve

Euharistija je vidljivo događanje okupljanja koje je – na određenomu mjestu i onkraj svih mjesta – ulaženje u zajedništvo sa živim Bogom, koji ljude iznutra privodi jedne drugima. Crkva nastaje dolazeći iz euharistije. Ona od nje prima svoje jedinstvo i svoje poslanje. Crkva potječe od Posljednje večere, ali zbog toga i od Kristove smrti i uskrsnuća, koje je on predoznačio darom tijela i krvi.

Posljednja-večera

Screenshot iz filma Pasija

Nakon svih ovih promišljanja o povijesnome okviru i o povijesnoj pouzdanosti Isusovih riječi ustanovljenja, sada je vrijeme da se okrenemo njihovim sadržajnim tvrdnjama. Najprije još jednom treba podsjetiti na to da se u četiri izvješća o euharistiji susrećemo s dva tipa predaje s njihovim karakterističnim razlikama, koje ovdje ne moramo pojedinačno istraživati. No ipak treba navesti ukratko najvažnije razlike.

Dok prema Marku (14,22) i Mateju (26,26) riječi o kruhu glase tek »ovo je tijelo moje«, u Pavla se kaže: »ovo je tijelo moje – za vas« (1 Kor 11,24), dok je Luka nadopunio prema smislu: »Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje« (22,19). Kod Luke i Pavla iza toga odmah slijedi zapovijed o ponavljanju: »Ovo činite meni na spomen«, koje kod Mateja i Marka nema. Riječi o kaležu po Marku glase: »Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva« (14,24); Matej još dodaje: »za mnoge… na otpuštenje grijeha« (26,28). Prema Pavlu, Isus je s obzirom na to rekao: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god ga pijete, meni na spomen« (1 Kor 11,25). Luka formulira slično, ali s malim razlikama: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi, koja se za vas prolijeva« (22,20). Nedostaje druga zapovijed o ponavljanju.

No važne su dvije jasne razlike između Pavla/ Luke s jedne i Marka/Mateja s druge strane: kod Marka i Mateja »krv« je subjekt: »ovo je moja krv«, dok Pavao i Luka kažu: ovo je »novi Savez u mojoj krvi«. Mnogi u tome vide obazrivost spram židovskoga zaziranja od uživanja krvi: kao izravan sadržaj onoga što treba biti ne navodi se »krv«, nego »novi Savez«. Time smo već dospjeli do druge razlike: dok Marko i Matej jednostavno govore o »krvi Saveza« i time smjeraju na Izl 24,8, sklapanje saveza na Sinaju, Pavao i Luka govore o Novome savezu i time se pozivaju na Jr 31,31, što znači da se kod njih pojavljuje različita starozavjetna pozadina. Nadalje, Marko i Matej govore o prolijevanju krvi »za mnoge« i time upućuju na Iz 53,12 dok Pavao i Luka kažu: »za vas« i time neposredno misle na zajednicu učenika.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Razumljivo je da u egzegezi postoji opsežna rasprava o tome što su izvorne Isusove riječi. Rudolf Pesch je pokazao da iz toga proizlazi 46 mogućnosti koje se zamjenom uvoda još mogu i udvostručiti (usp. Das Evangelium in Jerusalem, str. 134ss). Ovi napori imaju svoje značenje, ali ne mogu pripadati zadaćama ove knjige.

Mi polazimo od toga da ne postoji predaja Isusovih riječi bez prihvaćanja u Crkvi u nastajanju, koja je znala da joj je stroga obveza sačuvati vjernost onome bitnome, ali je također bila svjesna da širina raspona Isusovih riječi, sa svojim suptilnim sličnostima s riječima Pisma, dopušta oblikovanja u nijansama. Tako se u Isusovim riječima moglo osluhnuti i Izl 24 i Jr 31 te naglašavati više jedno ili drugo, ne postajući pritom nevjeran ovim riječima, koje su bile jedva čujne, ali su ipak jasno u sebi sadržavale Zakon i proroke. No time smo već prešli na tumačenje Gospodinovih riječi.

Riječi ustanovljenja u sva četiri teksta započinju s dvije tvrdnje o Isusovu činu, koje su za prihvaćanje cijeloga zbivanja u Crkvi zadobile bitno značenje. Kaže nam se da je Isus uzeo kruh, izgovorio blagoslovnu i zahvalnu molitvu i potom podijelio kruh. Na početku stoji eucharistia (Pavao/Luka), odnosno eulogia (Marko/Matej): oba pojma ukazuju na berahu, veliku zahvalničku i blagoslovnu molitvu židovske predaje, koja pripada i obredu Pashe i drugim blagovanjima. Ništa se ne jede, a da se Bogu ne zahvali za dar koji daruje: za kruh, koji proizvodi iz zemlje, kao i za plod trsa.

Obje različite riječi koje koriste Marko/Matej s jedne i Pavao/Luka s druge strane ukazuju na dva pravca koja su prisutna u ovoj molitvi: to su zahvala i hvalospjev za Božji dar. No ovaj se hvalospjev kao blagoslov vraća na dar, kako stoji u 1 Tim 4,4s: »Svako je Božje stvorenje dobro i ne valja odbaciti ništa što se uzima sa zahvalnošću (eucharistia) jer se posvećuje rječju Božjom i molitvom.« Isus je na Posljednoj večeri (kao već i kod umnažanja kruha, Iv 6,11) preuzeo ovu predaju. Riječi ustanovljenja pripadaju ovome molitvenom kontekstu; u njima zahvala postaje blagoslov i pretvorba.

Od svojih prvih početaka Crkva riječi pretvorbe nije jednostavno poimala kao neku vrstu kvazi-magijske zapovijedi, nego kao dio molitve u zajedničkoj molitvi s Isusom; kao središnji dio zahvalničkoga hvalospjeva, po kojemu nam Bog zemaljski dar iznova daruje kao Isusovo tijelo i krv, kao Božje samodarivanje u toploj ljubavi Sina. Louis Bouyer je pokušao ocrtati razvoj kršćanske euharistije – euharistijske molitve – iz židovske berahe.

Tako postaje shvatljivo da je »euharistija« postala naziv za čitavo novo bogoslužno događanje koje nam je Isus darovao. Tomu ćemo se još jednom morati vratiti u četvrtome odjeljku ovoga poglavlja.

Kao drugo, kaže nam se da je Isus »razlomio kruh«. Lomljenje kruha za sve je prvotno uloga oca obitelji, koji time na neki način zastupa i Boga Oca, koji nam svima po plodnosti zemlje daje ono što nam je potrebno za život. To je potom i gesta gostoljubivosti, po kojoj se strancu daje udjela u svojemu vlasništvu, po kojoj ga se prihvaća u zajedništvo stola. Lomljenje i dijeljenje: upravo dijeljenje stvara zajedništvo. Ova iskonska ljudska gesta davanja, dijeljenja i povezivanja, u Isusovoj Posljednjoj večeri zadobiva posve novu dubinu: on daje sama sebe. Božja dobrota, koja se podjeljuje, postaje posve korjenita u trenutku u kojemu Sin u kruhu priopćava i razdjeljuje sebe.

Tako je Isusova gesta postala znakom čitave tajne euharistije: u Djelima apostolskim i općenito u ranome kršćanstvu »lomljenje kruha« oznaka je za euharistiju. U njoj primamo Božju gostoljubivost, koja nam se razdaje u Isusu Kristu, raspetome i uskrslome. No tako je lomljenje kruha i dijeljenje – čin ljubavi i okretanja onomu koji me treba – unutarnja dimenzija same euharistije.

Caritas, briga za druge, nije neko drugo područje kršćanstva pored bogoštovlja, nego je ukorijenjena u njemu i pripada mu. Horizontala i vertikala su u euharistiji, u »lomljenju kruha«, nerazdvojno povezane. U dvostrukoj tvrdnji o zahvaljivanju i dijeljenju na početku izvješća o ustanovljenju vidljiva postaje bit novoga bogoštovlja, koje je Krist ustanovio Posljednjom večerom, križem i uskrsnućem: time je dokinuto staro hramsko bogoštovlje i istodobno dovedeno do svojega ispunjenja.

Dolazimo do riječi izgovorenih nad kruhom. Po Marku i Mateju one jednostavno glase: »ovo je tijelo moje«, Pavao i Luka dodaju: »koje se za vas predaje«. Oni time pojašnjavaju ono što je po sebi sadržano u gesti dijeljenja. Kada Isus govori o svojemu tijelu, onda je po sebi razumljivo da time ne misli na tijelo, za razliku od duše ili duha, nego na čitavu, stvarnu osobu. U ovome smislu Rudolf Pesch s pravom tumači: Isus »u svojemu tumačenju kruha pretpostavlja posebno značenje svoje osobe. Učenici su mogli shvatiti: to sam ja, Mesija« (Markusevangelium II, str. 357).

Ali kako se to može dogoditi? Isus ipak stoji usred svojih učenika – što on tu čini? On ispunja ono što je rekao u govoru o pastiru: »Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem« (Iv 10,18). Život mu je oduzet na križu, ali on ga već sada polaže sam od sebe. On svoju nasilnu smrt preobražava u slobodan čin predanja sama sebe za druge i drugima.

I on zna: »Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga« (na nav. dj.). On daje život i zna da ga upravo tako iznova uzima. U davanju njegova života suuključeno je i uskrsnuće. Zbog toga on već sada može sebe anticipativno podjeljivati jer već sada daje život – sama sebe – i u tome ga već sada ponovno prima. Tako on sada može ustanoviti sakrament u kojemu postaje umiruće pšenično zrno, u kojemu tijekom svih vremena u istinskome umnažanju kruha sama sebe dijeli ljudima.

Riječi nad kaležom, kojima se sada okrećemo, imaju u sebi izvanredan teološki sadržaj. Kako je prethodno već naznačeno, u ovih su nekoliko riječi isprepletena tri starozavjetna teksta tako da je u njima sažeta čitava prethodna povijest spasenja, koja tako ponovno postaje sadašnjost.

Tu je kao prvo Izl 24,8 – sklapanje saveza na Sinaju; potom je tu Jr 31,31 – obećanje Novoga saveza usred krize povijesti saveza, krize čija su najjasnija očitovanja bili razaranje hrama i babilonsko izgnanstvo; naposljetku je tu i Iz 53,12 – tajanstveno obećanje Sluge Božjega koji nosi grijehe mnogih i tako za njih ostvaruje spasenje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pokušajmo sada shvatiti ova tri teksta u njihovu osobitu značenju i u njihovu novomu okružju. Savez na Sinaju je prema prikazu Izl 24 počivao na dva dijela: s jedne strane na »krvi Saveza«, krvi žrtvovanih životinja, kojom se škropio žrtvenik – kao znak Boga – i narod, a s druge strane na Božjoj riječi i Izraelovu obećanju poslušnosti: »Ovo je krv Saveza koji je Gospodin s vama uspostavio na temelju svih ovih riječi«, svečano je rekao Mojsije nakon obreda škropljenja. Neposredno prije toga narod je po čitanju Knjige Saveza odgovorio: »Sve što je Gospodin rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo« (Izl 24,7s).

Ovo obećanje poslušnosti, koje je za savez konstitutivno, prekršeno je neposredno nakon toga štovanjem zlatnoga teleta, dok je Mojsije bio na brdu. Sva povijest koja potom slijedi povijest je uvijek novih otpada od obećanja poslušnosti, kako pokazuju rpovijesne knjige Staroga zavjeta i proročke knjige. Čini se da je ovaj lom nezacjeljiv u trenutku kada Bog svoj narod prepušta progonstvu, a hram razorenju.

U ovome se času pojavljuje nada u »Novi savez«, koji više nije utemeljen na uvijek krhkoj vjernosti ljudske volje, nego je neizbrisivo zapisan u srcima (usp. Jr 31,33). Drugim riječima, Novi savez mora biti utemeljen na poslušnosti koja je neopoziva i nepovrjediva. Ova poslušnost, koja se sada temelji u korijenu čovječjeg bića, jest poslušnost Sina koji se učinio slugom i svu ljudsku neposlušnost uzima u svoju poslušnost koja ide sve do smrti, on je pretrpljuje i prevladava.

Bog ne može jednostavno ne vidjeti ljudsku neposlušnost, sve zlo povijesti, ne može to smatrati nečim bezazlenim i beznačajnim. Takva bi vrsta »milosrđa«, »bezuvjetna opraštanja«, bila ona »jeftina milost« kojoj se s pravom usprotivio Dietrich Bonhoeffer pred ponorom zla svojega vremena. Nepravda, zlo kao stvarnost, ne može jednostavno ostati zanemareno, netaknuto. Mora ga se nadoknaditi, svladati. Samo je to pravo milosrđe. I jer sada sam Bog to čini, jer ljudi to ne uspijevaju ostvariti – to je »bezuvjetna« Božja dobrota, koja se nikada ne može protiviti istini ni pravednosti koja ide uz nju. »Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati!« piše Pavao Timoteju (2 Tim 2,13).

Ova njegova vjernost jest u tome da sada ne djeluje samo kao Bog naspram ljudi, nego i kao čovjek naspram Boga i tako neopozivo čvrsto utemeljuje savez. Stoga lik Sluge Božjega, koji nosi grijehe mnogih (Iz 53,12) i obećanje Novoga saveza koji će biti nerazrušivo utemeljen pripadaju skupa. Ovo se utemeljenje nerazrušiva saveza u čovjekovu srcu, u srcu samoga čovječanstva, događa u zastupničkoj muci Sina koji je postao sluga. Od tada se čitavoj prljavoj poplavi zla suprotstavlja poslušnost Sina u kome je sam Bog trpio te je stoga njegova poslušnost uvijek beskonačno veća od sve veće količine zla (usp. Rim 5,16-20).

Krv životinja nije mogla ni »ispaštati« ni povezati Boga i čovjeka. To je mogao biti samo znak nade i očekivanja veće poslušnosti koja uistinu spašava. Sve je to sažeto i postalo je stvarnost u Isusovim riječima o čaši: on daruje »novi Savez u svojoj krvi«. »Njegova krv« – to je potpun dar njega samoga, u kojemu pretrpljuje svu nesreću čovječanstva, svekoliko kršenje vjernosti nadoknađuje svojom bezuvjetnom vjernosti. To je novo bogoštovlje koje uspostavlja na Posljednjoj večeri: uvođenje čovječanstva u svoju zastupničku poslušnost. Udioništvo u Kristovu tijelu i krvi znači da on predstavlja »mnoge«, nas te nas u sakramentu prima među ove mnoge.

Sada nam ostaje protumačiti još neke od Isusovih riječi ustanovljenja, koje su u najnovije vrijeme postale povodom raznolikih rasprava. Po Marku i Mateju, Isus je rekao da se njegova krv prolijeva »za mnoge« i time je smjerao upravo na Iz 53 dok je kod Pavla i Luke riječ o davanju, odnosno o prolijevanju »za vas«.

Novija je teologija s pravom istaknula riječ »za« koja je zajednička svim četirima izvješćima i koju smijemo promatrati kao ključnu riječ ne samo izvjeća o večeri Gospodnjoj, nego i Isusova lika općenito. Sva je njegova bit opisana riječju »proegzistencija« – biti tu ne samo za sebe, nego i za druge, i to nije samo jedna dimenzija ovoga postojanja, nego njezina najdublja bit, nešto cjelovito. Njegovo je biće kao takvo »biće za«. Ako nam uspije to shvatiti, onda smo se stvarno približili Isusovoj tajni, tada ćemo također znati što znači nasljedovanje.

Ali što znači »prolijeva za mnoge«? U svojemu temeljnom djelu iz 1935. Die Abendmahlsworte Jesu (Isusove riječi na Posljednjoj večeri) Joachim Jeremias je pokušao pokazati da je riječ »mnogi« u izvješćima o ustanovljenju semitizam te se stoga mora čitati ne polazeći od grčkoga značenja riječi, nego od odgovarajućih starozavjetnih tekstova. On pokušava dokazati da riječ »mnogi« u Starome zavjetu znači »sveukupnost«, dakle da je zapravo treba prevesti sa »svi«. Ova se teza tada brzo probila i postala je opće teološko dobro. Polazeći od nje potom se u raznim jezicima ovo »mnogi« u riječima pretvorbe prevodilo sa »svi«. »Koja će se proliti za vas i za sve ljude« slušaju danas vjernici Isusove riječi za vrijeme euharistijskoga slavlja.

No u međuvremenu se ovaj konsenzus među egzegetima ponovno raspao. Pretežito mišljenje danas ide u tome smjeru da »mnogi« u Iz 53, a i na drugim mjestima, znači, doduše, sveukupnost, ali se ta riječ ne može jednostavno poistovjetiti sa »svi«. Nadovezujući se na kumransku uporabu riječi, sada se pretežno polazi od toga da »mnogi« kod Izaije i kod Isusa znači »sveukupnost« Izraela (usp. Pesch, Abendmahl, str. 99s; Wilckens I/2, str. 84). Tek nakon što je evanđelje prešlo poganima, postao je vidljiv univerzalistički obzor Isusove smrti i njegova ispaštanja, koji jednako obuhvaća Židove i pogane.

Nedavno je bečki isusovac Norbert Baumert zajedno s Marijom-Irmom Seewann predočio tumačenja ovoga »za sve«, koje je u glavnim crtama još 1974. u svojoj knjizi Eucharistia razvio Joseph Pascher. Srž teze glasi: s gledišta jezične strukture ono »prolijeva se« ne odnosi se na krv, nego na kalež: »tada bi riječ bila o aktivnu ‘izlijevanju’ krvi iz kaleža, u čemu se prebogato daruje sam božanski život, a da pritom ništa ne podsjeća na čin krvnika« (Gregorianum 89, str. 507). Dakle, riječi o kaležu ne bi govorile o događaju smrti na križu i njegovu učinku, nego o sakramentalnomu činu, a tako bi se razjasnila i riječ »mnogi«: dok Isusova smrt vrijedi »za sve«, raspon je sakramenta ograničeniji. On dolazi mnogima, ali ne svima (usp. pos. str. 511).

Ovo rješenje, gledajući strogo filološki, može biti ispravno za Markov tekst u 14,24. Ako se Matejevu tekstu ne pripiše izvornost naspram Marka, mogli bismo ga označiti uvjerljivim za riječi večere Gospodnje. U svakom slučaju, ukazivanje na razliku između dosega euharistije i sveopćega dosega Isusove smrti na križu vrijedno je i ono nas može odvesti korak naprijed. Ali poteškoća riječi »mnogi« time je tek djelomično razjašnjena.

Jer ostaje temeljno tumačenje koje Isus daje o svojemu poslanju u Mk 10,45, u kojemu se isto tako pojavljuje riječ »mnogi«: »Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.« Ovdje je jasno da je riječ o predanju života kao takva te je stoga jasno da Isus pritom prihvaća proroštvo o Sluzi Božjemu u Iz 53 i povezuje ga s poslanjem Sina Čovječjega, koje time zadobiva novo tumačenje.

Što, dakle, da kažemo? Čini mi se drskim i istodobno naivnim osvjetljavati Isusovu svijest i polazeći od nje htjeti razjasniti što je on na temelju naše spoznaje o onome vremenu i njegovim teološkim pogledima mogao misliti ili nije mogao misliti. Mi možemo samo reći da je on znao kako u sebi samome ispunja poslanje Sluge Božjega i poslanje Sina Čovječjega – pri čemu je s povezanošću obaju motiva istodobno povezano i nadilaženje poslanja Sluge Božjega, univerzalizacija koja smjera prema novoj širini i dubini.

Potom možemo vidjeti kako istodobno na putu Crkve u nastajanju lagano raste i shvaćanje Isusova poslanja i kako »sjećanje« učenika pod vodstvom Božjega Duha (usp. Iv 14,26) postupno počinje uočavati čitavu tajnu koja stoji iza Isusovih riječi. 1 Tim 2,6 govori o Isusu Kristu kao jednome posredniku između Boga i čovjeka, »koji sebe samoga dade kao otkup za sve«. Univerzalno spasenjsko značenje Isusove smrti ovdje je izrečeno kristalnom jasnoćom.

Povijesno različite, ali u samoj stvari međusobno potpuno suglasne odgovore na pitanje o dosegu Isusova spasenjskoga djela – neizravne odgovore na poteškoću mnogi / svi – možemo naći kod Pavla i Ivana. Pavao piše Rimljanima da pogani moraju postići spasenje u »punini« (pleroma) i da će biti spašen sav Izrael (usp. 11,25s). Ivan kaže da će Isus umrijeti »za narod« (Židove), ali ne samo za narod, nego također da raspršene sinove Božje skupi u jedno (11,50ss). Isusova se smrt odnosi na Židove i pogane, na čovječanstvo u cjelini.

Ako se riječju »mnogi« kod Izaije bitno mislilo na cjelokupan Izrael, onda u vjerničkome odgovoru Crkve na Isusovu novu uporabu te riječi postaje sve vidljivije da je on doista umro za sve.

Evangelički je teolog Ferdinand Kattenbusch 1921. pokušao pokazati da su Isusove riječi ustanovljenja na Posljednjoj večeri stvarni čin utemeljenja Crkve. Time je Isus svojim učenicima dao ono novo koje ih je povezivalo i činilo zajednicom. Kattenbusch je imao pravo: s euharistijom je utemeljena i sama Crkva. Ona postaje jedno, ona postaje ona sama polazeći od Kristova tijela i istodobno se, polazeći od njegove smrti, otvara širini svijeta i povijesti.

Euharistija je vidljivo događanje okupljanja koje je – na određenomu mjestu i onkraj svih mjesta – ulaženje u zajedništvo sa živim Bogom, koji ljude iznutra privodi jedne drugima. Crkva nastaje dolazeći iz euharistije. Ona od nje prima svoje jedinstvo i svoje poslanje. Crkva potječe od Posljednje večere, ali zbog toga i od Kristove smrti i uskrsnuća, koje je on predoznačio darom tijela i krvi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige pape Benedikta XVI. Isus iz Nazareta. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje

Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 1. travnja 2015.

Možda vam se svidi