“Gdje je nestalo klečanja, morali bismo ga ponovno naučiti, da naša molitva bude u zajedništvu s apostolima i mučenicima, u zajedništvu s cijelim kozmosom, u jedinstvu s Isusom Kristom”

Postoje krugovi s ne malim utjecajem koji nas žele odvratiti od klečanja ili nam izbiti iz glave tu praksu. Klečanje, navodno, ne odgovara našoj kulturi. (Kojoj to zapravo kulturi?) Tvrde da klečanje ne dolikuje odraslom čovjeku, koji pred Boga stupa uspravno, ili pak da klečanje ne dolikuje otkupljenom čovjeku, onome koga je Krist učinio slobodnim te stoga više ne treba klečati. Pogledamo li malo u povijest, možemo ustanoviti da su Grci i Rimljani odbacivali klečanje. Naspram strančarskih i posvađanih bogova, kakve je opisivao mit, takav je stav bio posve opravdan. Bilo je odveć očito da ti bogovi nisu bili Bog, makar je čovjek ovisio o njihovoj ćudljivoj moći te je sebi morao osigurati, sukladno svojim mogućnostima, njihovu naklonost­. Stoga se govorilo da klečanje nije dostojno slobodna čovjeka, da se ne uklapa u kulturu Grčke, već da je to stvar barbara. Plutarh i Teofrast karakteriziraju klečanje kao iz­ričaj praznovjerja. Aristotel ga označava kao barbarski oblik ponašanja (Retorika 1361 a 36). Augustin mu u stanovitom smislu daje pravo: Lažni su bogovi samo demonske obrazine koje čovjeka podvrgavaju klanjanju novcu i samoljublju te su ga na taj način učinile “servilnim” i praznovjernim. Kristova poniznost i njegova ljubav, koja je zbog nas otišla na križ, oslobodile su nas – tako on veli – od tih sila, a pred tom Poniznošću mi klečimo. U stvari, kršćansko klečanje nije oblik nekakve inkulturacije u postojeće običaje, već posve­ suprotno, naime, izražaj kršćanske kulture koja preobražava postojeću kulturu i to s nove, dublje spoznaje i iskustva samoga Boga.

Klečanje ne dolazi ni iz koje kulture, ono dolazi iz Biblije i njezine spoznaje Boga. Središnje značenje klečanja u Bibliji može se prepoznati sasvim jasno u činjenici da riječ proskynein samo u Novome zavjetu dolazi 59 puta, od toga 24 puta u Knjizi Otkrivenja, knjizi nebeske liturgije koja se pred Crkvu stavlja kao mjerilo za njezinu liturgiju. Kad pomnije pogledamo, možemo razlikovati tri međusobno jako srodna stajališta. Imamo najprije prostraciju, ispružanje na tlu pred nadmoćnom Božjom silom. Zatim imamo, napose u Novome zavjetu, padanje do nogu i napokon klečanje. Pojedinačno, ta tri stava ipak nisu jezično uvijek jasno odijeljeni jedan od drugoga. Oni se mogu povezivati, prelaziti jedan u drugi.

Gdje je klečanje puka vanjština, obični tjelesni čin, ono postaje besmisleno. Ali također, gdje netko pokušava­ svesti poklon isključivo na duhovnu sferu, bez tjelesne dimenzije, gasi se čin poklona jer čovjekovu biću ne odgovara samo duhovna dimenzija. Stoga se nije moguće odreći prigibanja koljena pred nazočnošću živoga Boga.

Time smo došli do tipičnoga stava klečanja na jednome ili na oba koljena. U hebrejskom Starom zavjetu odgovara riječi berek (koljeno) glagol barak (klečati). Koljena su za Židove bila simbolom snage. Prigibanje koljena jest zato prigibanje naše snage pred živim Bogom, priznanje da sve što jesmo i što imamo, imamo od njega. Ta gesta pojavljuje­ se na bitnim mjestima Staroga zavjeta kao izražaj poklona. Salomon je za posvete Hrama “klekao pred svim zborom Izraelovim i, raširivši ruke k nebu, rekao…”(2 Ljet 6,13) Nakon sužanjstva, u nevolji Izraelaca koji su se vratili u domovinu i koji su još bez pravoga Hrama, ponavlja Ezra o večernjoj žrtvi istu gestu: “Padoh na koljena, raširih ruke prema Gospodinu, Bogu­ svome.” (Ezr 9,5) Veliki psalam koji opijeva Gospodnju muku (Ps 22: “Bože moj, Bože­ moj, zašto si me ostavio…”) završava s obećanjem: “Njemu će se jedinome klanjati svi moćnici zemlje, i pred njime će pasti na koljena svi što u prah silaze” (Ps 22,30). Tome srodno mjesto Izaija 45,23 (“Iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva: da će se preda mnom prignuti svako koljeno.”) razmatrat ćemo u kontekstu Novoga zavjeta. Djela apostolska pripovijedaju o molitvi na koljenima svetoga Petra (Dj 9,40), svetoga Pavla (Dj 20,36) i cijele kršćanske zajednice (Dj 21,5). Za našu je problematiku od posebne važnosti izvješće o mučeništvu svetoga Stjepana. Prvi mučenik se u svojoj patnji i muci opisuje kao savršeni­ odljevak Isusa Krista. Isusova se muka sve do u pojedinosti­ obnavlja u mučeništvu svjedoka. Tu uvrštavamo i činjenicu da je Stjepan na koljenima, klečeći, ponavljao molitvu raspetoga Krista: “Gospodine, ne upiši im ovo u grijeh!” (Dj 7,60) Podsjetimo se da je Luka – za razliku­ od Mateja i Marka – govorio o Gospodinovoj molitvi na koljenima na Maslinskoj gori. To će reći da Luka želi da i mi shvatimo da je klečanje prvomučenika Stjepana zapravo­ uranjanje u Isusovu molitvu. Klečanje nije samo kršćanska, nego i kristološka ges­ta.

Najvažnije mjesto za teologiju klečanja, po meni, ipak ostaje veliki kristološki himan u Poslanici Filipljanima 2,6–11. U tome predpavlovskom himnu čujemo i vidimo molitvu apostolske Crkve i prepoznajemo njezinu vjeru u Krista. Čujemo također i glas Apostola koji uranja u tu molitvu i predaje nam je. Zapažamo napokon i duboko nutarnje jedinstvo između Staroga i Novoga zavjeta, kao i kozmičku širinu kršćanske vjere. Himan označava­ Krista Isusa kao protulik prvom Adamu. Dok ovaj, Adam, samovoljno poseže prema onome­ biti-kao-Bog, Isus se ne drži kao “plijena” svoga biti-kao-Bog, koje mu pripada kao Sinu, već se ponižava do smrti, smrti na križu. Upravo ta poniznost koja proistječe iz ljubavi jest uistinu božanska i podaruje mu ime, “ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: ‘Isus Krist jest Gospodin!’ – na slavu Boga Oca.” Himan apostolske Crkve preuzima na ovome mjestu obećanje iz Izaije 45,23: “Samim se sobom kunem, iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva, da će se preda mnom prignuti svako koljeno, mnome će se svaki jezik zaklinjati…” U prožetosti i jedinstvu Staroga i Novoga zavjeta biva jasno da Isus upravo kao Raspeti nosi ime koje je “nad svakim imenom”, ime Svevišnjega, te da je sam u Božjem biću. Po njemu, Raspetome, sad se ispunjava smjelo obećanje Staroga zavjeta: Svi prigibaju koljena pred Isusom, koji je sišao, i na taj se način upravo prigibaju pred jednim pravim Bogom koji je nad svim bogovima. Križ je postao sveobuhvatnim­ znamenom Božje nazočnosti, i sve što smo prethodno čuli o povijesnom i kozmičkom križu treba nam ponovno na ovome mjestu doći u svijest. Kršćanska je liturgija upravo po tome kozmička liturgija jer prigiba svoja koljena pred raspetim i proslavljenim Gospodinom­. To je središte istinske “kulture” – kulture istine. Ponizna gesta kojom padamo Gospodinu do nogu smješta nas na pravi životni kolosijek cijeloga svemira.

Mogli bismo mnogo toga još nadodati. Primjerice potresnu priču koju nam pripovijeda Euzebije Ceza­rej­­ski u svojoj Crkvenoj povijesti, i to kao predaju koja seže do Hegesipa (2. stoljeće). Veli se da je Jakov, “brat Gospodinov”, prvi jeruzalemski biskup i “glava” kršćanske Crkve među Židovima, imao na koljenima neku vrstu devine kože budući da je stalno klečao na koljenima, Bogu se klanjao i molio Boga da oprosti njegovu narodu (II 23,6). Ili pak priču­ iz izreka pustinjskih otaca kako je sam Bog prisilio đavla da se ukaže nekom ocu Apolonu: crn, odvratan za vidjeti, sa zastrašujuće mršavim udovima, ali – što je bilo najružnije – đavao nije imao koljena. Nesposobnost klečanja očituje se gotovo kao bit đavolskoga.

Ne želim, međutim, biti preopširan. Htio bih dometnuti samo još jednu primjedbu. Izričaj­ kojim Luka opisuje kršćansko klečanje (theis ta gonata) nepoznat je u klasičnom grčkom jeziku. Radi se o specifično kršćanskoj riječi. S tom primjedbom zatvara se krug, vraćamo se na početak naših razmišljanja. Možda je suvremenoj kulturi klečanje strano stoga jer se udaljila od Boga, jer ne poznaje više Onoga pred kim je klečati istinska, nužna gesta koja se rađa i dolazi iznutra. Tko uči vjerovati, uči i klečati, a vjera ili liturgija­ koja ne bi više poznavala klečanja, bila bi bolesna u svome središnjem dijelu i mjestu­. Gdje je nestalo klečanja, morali bismo ga ponovno naučiti, da naša molitva bude u zajedništvu s apostolima i mučenicima, u zajedništvu s cijelim kozmosom, u jedinstvu s Isusom Kristom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Duh liturgije” Josepha Ratzingera/Benedikta XVI. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.