Farizeji – zatvaraju put prema Bogu onima koje trebaju voditi

Rabeći teške riječi, kako bi ih potakao na razmišljanje, naziva farizeje licemjerima, uspoređujući ih sa svježe oličenim grobnicama – izvana impresivnim, a iznutra prepunim svakojake truleži. Želja za slavom »odvojila ih je od Boga; natjerala ih da potraže drugo kazalište za svoje predstave, odvela ih je u propast. Svatko se trudi biti prihvaćen od onih gledatelja koje je izabrao i njima prilagođava svoj način ponašanja«. Da bismo bili ponizni, ne smijemo nikad zaboraviti da je gledatelj našega života i djelâ sam Gospodin, kojemu se u svakom trenutku trebamo nastojati svidjeti.

Farizeji su zbog oholosti postali strogi, kruti i zahtjevni prema bližnjima, a blagi i uviđavni prema sebi: »Tovarite na ljude terete nepodnosive, a sami ni da ih se jednim prstom dotaknete.« Gospodin nam kaže: »Najveći među vama neka vam bude poslužitelj.« A Duh Sveti preko svetoga Pavla poručuje: »Nosite jedni bremena drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov!« Jedno od najjasnijih očitovanja poniznosti je služenje i pomoć drugima, ne slučajna i usputna, nego dragovoljna i stalna.
Možda je jedna od Gospodinovih najstrožih opomena upravo ova: »Vi sami ne uđoste, a spriječiste one koji htjedoše ući.« Farizeji su zatvorili put onima koje su trebali voditi. »Slijepi su, vođe slijepaca!« rekao je o njima na drugome mjestu. Oholost gasi nadnaravno svjetlo, i nama i drugima.

Oholost se očituje u svim životnim područjima. »U odnosima s bližnjima samoljublje nas čini uvrjedljivima, krutima, oholima, nestrpljivima; stvara u nama potrebu za neprestanim potvrđivanjem vlastitoga ja i osobnih prava, čini nas hladnima, ravnodušnima, nepravednima u prosudbama i riječima. Samoljublje čini da uživamo govoriti o vlastitim djelima, uspjesima i iskustvima, o poteškoćama, o patnjama, čak i kada to nije potrebno. Prilikom vršenja određenih pobožnosti ohol čovjek uživa gledati druge, procjenjivati ih i osuđivati; nastoji se uspoređivati i smatrati se boljim od njih, vidi im samo mane i niječe njihove dobre strane, pridaje im nečasne namjere, čak im želeći zlo. Zbog samoljublja […] vrijeđamo se kada smo poniženi, napadnuti ili preskočeni, ili kada nismo prihvaćeni, počašćeni ili cijenjeni u onolikoj mjeri koliko smo se nadali.«

Moramo odbaciti primjer molitve farizeja i učiti od carinika: »Bože, milostiv budi meni grješniku.« Tu kratku strjelovitu molitvu možemo mnogo puta ponavljati, kako bi se u duši potaknula ljubav prema poniznosti i svijest o njezinoj važnosti prilikom molitve.

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan)

[facebook]Ako ne želiš propustiti sutrašnju poticajnu meditaciju klikni like[/facebook]