Sjećate li se iz Svetog pisma bolesnika, koji je 38 godina bolovao od neke teške bolesti? U Jeruzalemu kod Ovčjih vrata bijaše ribnjak, u koji su spuštali bolesnike, slijepe, hrome i sušičave, a svi su čekali Anđela Gospodnjega, da zamuti vodu od koje se ozdravljalo. Ali naš teški bolesnik ležao je kraj vo­de, jer nije imao nikoga tko bi ga u vodu spustio. A Isus vidje ovoga gdje leži i opazi da je već davno bolestan i reče mu: “Hoćeš li da ozdraviš?” I odgovori mu bolesni: Gospodine, nemam čovjeka da me spusti u ribnjak. Nemam čovjeka!

Zar nismo i mi toliko puta u životu ponavljali rečenicu: Nemam čovjeka! O da, mnogo je puta bila ova rečenica na našim usnama, u našoj duši. U materi­jalnim nevoljama i u lomovima duše! U tjeskobi i nemiru. U skepsi i očaju! U depresijama i bolovima. U nekoj sivoj bezvoljnosti. U nemiru i suzama! U tami i mraku!

A kako smo tek bolno podcrtavale u sebi tu rečenicu onda kad nas je pritisnulo najveće zlo, naš vlastiti grijeh. Kad nas je on u svojoj nakaznosti udaljio od Boga, kad je pokidao veze između Oca i djeteta, kad je iznakazio tkivo naše duše, koja je stvorena za velike, božanske stvari.

U časovima toga našega trganja od božanskoga, u časovima naše nutarnje degradacije na razini života, kako smo vapili za svjetlom, za zrakom, za izbavljenjem, za spasom, za čovjekom koji bi nam pomo­gao. Ali nigdje nije bilo nikoga. Činilo nam se, da smo jadniji i bolesniji od bolesnih i slijepih, hromih, sušičavih kraj ribnjaka u Jeruzalemu. Bolesniji od bolesnika koji je 38 godina trpio i nije imao nikoga, tko bi ga spustio u vodu ozdravljenja.

Doista: Nema čovjeka! Ja nemam čovjeka! I kad je mrak bio u nama najveći, kad su naši krikovi najbolnije odzvanjali u samoći srca, tad se pojavila Ona, lijepa kao jutarnja zora, bijela kao snijeg na planina­ma, s mjesečevim srpom pod nogama i sjajnim lu­kom od dvanaest zvijezda oko glave.

Pojavila se Ona, Dobra, Čista, Bezgrešna!

Ona, Madona naših Zdravomarija,

Madona naših litanija,

Madona naših krunica.

Pojavila se u svojoj djevičanskoj ljepoti, ali i u majčinskoj milini.

Pružila je svoju dobru ruku, i mi smo mogli nasloni­ti glavu na njezino majčinsko krilo i slušati šapate njezina Prečistog srca.

I sve mračno u nama, postalo je svijetlo,

sve mutno u nama – jasno.

Sve suzno u nama – radosno,

sve grešno u nama – bijelo i čisto!

Jer nas je u ribnjak milosti i ozdravljenja Sina svoga povela Ona – Majka naša.

Smijemo li onda kazati: Nemam čovjeka! O, ja imam čovjeka! I više nego čovjeka!

Ja imam Majku, koja je Majka Sina Božjega i Majka moja!

Od vjekova bila je predodređena za tu ulogu, a u času kad se u Betlehemu našlo Božansko Čedo u njezinu krilu, tada je postala i Majkom čovječanstva, Majkom našom!

Jer kada je Sin Božji uzeo na se ljudsku narav i kada je tim činom postao naš božanski Brat, tada je i Njegova Majka postala našom Majkom.

I kad je na Golgoti Sin Božji upirao svoje već mutne oči k Majci svojoj i kad je Ivana i preko Ivana sve nas pozvao i predavao u Njezinu zaštitu, tada je njezino majčinstvo – već u prvom početku protegnuto na sve sinove i kćeri Adamove – na poseban još način naglašeno i utvrđeno.

I kad je na Duhove Duh Božji silazio na svoju Crkvu, koja će po Kristovoj odredbi postati vidljivom Majkom kršćanstva i kršćana, i Marija je bila uz apostole. I kao što je njezin Sin – Isus Krist – nevidljiva glava Crkve, vječno u njoj prisutan i po milostima, koje se izlijevaju iz njegova ranjenog boka vječno aktivan, tako je i Marija uz vidljivu Majku-Crkvu, nevidljiva majčinska nježnost, briga i ljubav, ali prava Majka naša, a kao suspasiteljica svoga Sina i posrednica milosti uvijek aktivna u Crkvi i dušama!

Imam Majku!

Imam Majku, koja ublažuje nevolje i tjeskobe moje duše.

Koja liječi skepsu i očaj! Depresije i bolove! Koja blaži nemir, briše suze i razgoni tamu i mrak.

Imam Majku, koja mi je pomogla da siđem u ribnjak ozdravljenja i milosti, i koja neprestano diže svoje dobre ruke pred prijestoljem Sina, da bi taj život milosti bio u meni uvijek neprekinut, aktivan i jak.

Imam Majku!

Ja imam Majku!

Jesam li se potpuno uživjela u to?

Ili je to tema koju obnavljam tek o Marijinim blagdanima?

Blagdanska tema?

A ne stvarnost svakog mojega dana, svake moje akcije, svih mojih duševnih strujanja. Ako jest, tad smo u sigurnoj zaštiti!

A ako nismo?

Ponekad smo već konstatirali da Zajednici, i u cjelini i pojedinačno, nedostaje prava ljubav prema Gospi i posvemašnja predanost u Gospine svete ruke.

Pa se u ovoj meditaciji, ako nam to odgovara, sjetimo da je ovo godina na poseban način posvećena Mariji. I da sveta Crkva želi da se vjernici u ovoj godini Bogorodici još više približe.

Nađimo u ovoj meditaciji način kako bismo svoju privrženost Mariji pojačali kroz ovu godinu.

A ako je slaba, kako bije izgradili u svojoj duši.

Jer ako se čitav svijet u ovoj godini približuje k Njoj, k Majci našoj, tad i u Zajednici moraju sazrijeti, dozoriti životvorne klice ljubavi i pouzdanja u najvišu majčinsku pojavu na zemlji.

Tada i svaka suradnica mora razumjeti i duboko proživjeti rečenicu: Imam Majku!

Jest, ja nisam sama!

Ja imam majku!

Majka Božja, Majka Kristova i moja je Majka!

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Žene u evanđelju. Dopuštenje nositelja prava (Suradnice Krista Kralja) za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!