KROZ DOŠAŠĆE S MARICOM STANKOVIĆ (4)
Ja nisam sama, ja imam Majku, onu koja ublažuje nevolje i tjeskobe moje duše
Ja imam Majku, koja je Majka Sina Božjega i Majka moja!
Sjećate li se iz Svetog pisma bolesnika, koji je 38 godina bolovao od neke teške bolesti? U Jeruzalemu kod Ovčjih vrata bijaše ribnjak, u koji su spuštali bolesnike, slijepe, hrome i sušičave, a svi su čekali Anđela Gospodnjega, da zamuti vodu od koje se ozdravljalo. Ali naš teški bolesnik ležao je kraj vode, jer nije imao nikoga tko bi ga u vodu spustio. A Isus vidje ovoga gdje leži i opazi da je već davno bolestan i reče mu: “Hoćeš li da ozdraviš?” I odgovori mu bolesni: Gospodine, nemam čovjeka da me spusti u ribnjak. Nemam čovjeka!
Zar nismo i mi toliko puta u životu ponavljali rečenicu: Nemam čovjeka! O da, mnogo je puta bila ova rečenica na našim usnama, u našoj duši. U materijalnim nevoljama i u lomovima duše! U tjeskobi i nemiru. U skepsi i očaju! U depresijama i bolovima. U nekoj sivoj bezvoljnosti. U nemiru i suzama! U tami i mraku!
A kako smo tek bolno podcrtavale u sebi tu rečenicu onda kad nas je pritisnulo najveće zlo, naš vlastiti grijeh. Kad nas je on u svojoj nakaznosti udaljio od Boga, kad je pokidao veze između Oca i djeteta, kad je iznakazio tkivo naše duše, koja je stvorena za velike, božanske stvari.
U časovima toga našega trganja od božanskoga, u časovima naše nutarnje degradacije na razini života, kako smo vapili za svjetlom, za zrakom, za izbavljenjem, za spasom, za čovjekom koji bi nam pomogao. Ali nigdje nije bilo nikoga. Činilo nam se, da smo jadniji i bolesniji od bolesnih i slijepih, hromih, sušičavih kraj ribnjaka u Jeruzalemu. Bolesniji od bolesnika koji je 38 godina trpio i nije imao nikoga, tko bi ga spustio u vodu ozdravljenja.
Doista: Nema čovjeka! Ja nemam čovjeka! I kad je mrak bio u nama najveći, kad su naši krikovi najbolnije odzvanjali u samoći srca, tad se pojavila Ona, lijepa kao jutarnja zora, bijela kao snijeg na planinama, s mjesečevim srpom pod nogama i sjajnim lukom od dvanaest zvijezda oko glave.
Pojavila se Ona, Dobra, Čista, Bezgrešna!
Ona, Madona naših Zdravomarija,
Madona naših litanija,
Madona naših krunica.
Pojavila se u svojoj djevičanskoj ljepoti, ali i u majčinskoj milini.
Pružila je svoju dobru ruku, i mi smo mogli nasloniti glavu na njezino majčinsko krilo i slušati šapate njezina Prečistog srca.
I sve mračno u nama, postalo je svijetlo,
sve mutno u nama – jasno.
Sve suzno u nama – radosno,
sve grešno u nama – bijelo i čisto!
Jer nas je u ribnjak milosti i ozdravljenja Sina svoga povela Ona – Majka naša.
Smijemo li onda kazati: Nemam čovjeka! O, ja imam čovjeka! I više nego čovjeka!
Ja imam Majku, koja je Majka Sina Božjega i Majka moja!
Od vjekova bila je predodređena za tu ulogu, a u času kad se u Betlehemu našlo Božansko Čedo u njezinu krilu, tada je postala i Majkom čovječanstva, Majkom našom!
Jer kada je Sin Božji uzeo na se ljudsku narav i kada je tim činom postao naš božanski Brat, tada je i Njegova Majka postala našom Majkom.
I kad je na Golgoti Sin Božji upirao svoje već mutne oči k Majci svojoj i kad je Ivana i preko Ivana sve nas pozvao i predavao u Njezinu zaštitu, tada je njezino majčinstvo – već u prvom početku protegnuto na sve sinove i kćeri Adamove – na poseban još način naglašeno i utvrđeno.
I kad je na Duhove Duh Božji silazio na svoju Crkvu, koja će po Kristovoj odredbi postati vidljivom Majkom kršćanstva i kršćana, i Marija je bila uz apostole. I kao što je njezin Sin – Isus Krist – nevidljiva glava Crkve, vječno u njoj prisutan i po milostima, koje se izlijevaju iz njegova ranjenog boka vječno aktivan, tako je i Marija uz vidljivu Majku-Crkvu, nevidljiva majčinska nježnost, briga i ljubav, ali prava Majka naša, a kao suspasiteljica svoga Sina i posrednica milosti uvijek aktivna u Crkvi i dušama!
Imam Majku!
Imam Majku, koja ublažuje nevolje i tjeskobe moje duše.
Koja liječi skepsu i očaj! Depresije i bolove! Koja blaži nemir, briše suze i razgoni tamu i mrak.
Imam Majku, koja mi je pomogla da siđem u ribnjak ozdravljenja i milosti, i koja neprestano diže svoje dobre ruke pred prijestoljem Sina, da bi taj život milosti bio u meni uvijek neprekinut, aktivan i jak.
Imam Majku!
Ja imam Majku!
Jesam li se potpuno uživjela u to?
Ili je to tema koju obnavljam tek o Marijinim blagdanima?
Blagdanska tema?
A ne stvarnost svakog mojega dana, svake moje akcije, svih mojih duševnih strujanja. Ako jest, tad smo u sigurnoj zaštiti!
A ako nismo?
Ponekad smo već konstatirali da Zajednici, i u cjelini i pojedinačno, nedostaje prava ljubav prema Gospi i posvemašnja predanost u Gospine svete ruke.
Pa se u ovoj meditaciji, ako nam to odgovara, sjetimo da je ovo godina na poseban način posvećena Mariji. I da sveta Crkva želi da se vjernici u ovoj godini Bogorodici još više približe.
Nađimo u ovoj meditaciji način kako bismo svoju privrženost Mariji pojačali kroz ovu godinu.
A ako je slaba, kako bije izgradili u svojoj duši.
Jer ako se čitav svijet u ovoj godini približuje k Njoj, k Majci našoj, tad i u Zajednici moraju sazrijeti, dozoriti životvorne klice ljubavi i pouzdanja u najvišu majčinsku pojavu na zemlji.
Tada i svaka suradnica mora razumjeti i duboko proživjeti rečenicu: Imam Majku!
Jest, ja nisam sama!
Ja imam majku!
Majka Božja, Majka Kristova i moja je Majka!
Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Žene u evanđelju. Dopuštenje nositelja prava (Suradnice Krista Kralja) za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!