Biti ili ne biti, pitanje je sad! Znamo da se s Hamletom to pitanje nametnulo i postalo popularno. Nažalost, danas je više kao pošalica nego kao ozbiljno pitanje, ali ipak još nam se nameće i zasigurno će se nametati dok god živimo na ovom svijetu. Sve veći broj ljudi koji sebi oduzimaju život; brojevi su stravični, pokazuje da to nije šala. Biti ili ne biti, pitanje je sad!

To nam se pitanje, najčešće nameće kad smo u nekoj krizi ili kad se ozbiljno počnemo pitati o smislu života. Pitanje: Imati ili ne imati? – svakodnevno nam zuji u glavi i duši. To je pitanje posjedovanja, bogatstva i siromaštva, uspjeha i neuspjeha u karijeri, a ta nam stvarnost, i bez našeg pitanja, ulazi u krv od jutra do sutra. Ako smo danas, recimo, trebali plaćati račune, jasno nam je koliko o tom pitanju – imati ili ne imati – ovise naši osjećaji i odnosi s ljudima i stvarima. Ovisi cijeli naš život!

Krist se nije toliko bavio pitanjem – biti ili ne biti – koliko tim – imati ili ne imati. Prvo Blaženstvo u Govoru na gori mu je ono o siromaštvu: Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko! A od onih koji su htjeli ići za Njim na prvom mjestu je tražio odreknuće od materijalnih dobara, a i osoba koje nam ih mogu priskrbiti kao što su otac i majka, braća i sestre, sinovi i kćeri. Zašto mu je toliko stalo do tog pitanja i do toga da budemo siromasi? Rekao je: Teško će bogataš u kraljevstvo nebesko!

Upitajmo za savjet apostola Jakova. U njegovoj Poslanici podosta se govori o siromaštvu i bogatstvu, o – imati ili ne imati! Čujmo ga: Čujte, braćo moja ljubljena: nije li Bog one koji su u svijetu siromašni izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga je obećao onima koji ga ljube? A vi prezirete siromaha! Ne tlače li vas upravo bogataši?

Pitanje je: ljubiti ili ne ljubiti? Mi smo lako zaljubljivi. I jako se brzo zaljubimo u stvari. Puno se lakše, nažalost, zaljubljujemo u svari nego u osobe. I stvari nam – kuće, automobili, namještaj, odjeća i obuća, šminka, tehnika, mobiteli i tako do beskraja – sišu osjećaje. Nažalost, s osjećajima sišu i našu dušu i našu osobnost, naš duh. I eto razloga da gubimo ono bitno i same sebe. Siromah nema puno stvari pa mu se otvara lakši put da ljubi osobe, a time i Osobu nad osobama, Boga. Ljubi Boga svim srcem! To je put života! To je sreća! U tom je biti! U tom je i sretno imati!

Jasno nam je kao dan da sreća nije u samom siromaštvu. Ono je tek sredstvo do sreće. Ono nam olakšava put do istinske ljubavi. Poznata je ona Kierkegaardova pripovijest o kralju koji se pretvorio u prosjaka i približio djevojci koju je volio. Htio je doći kao siromah da ga ona ne bi zavoljela jer je bogataš, tj. da ne bi više voljela njegovo bogatstvo nego njega (lako se djevojka zaljubi u zlatnu kočiju!). Kierkegaard kaže da je tako i Bog napravio. Došao je kao siromah – od jasala pa do križa – da ga ne volimo jer je svemoćan, nego radi Njega Samoga – jer JEST. Tako, sreća nije u – imati ili ne imati – nego u lju-biti (ili ne lju-biti!)! 

Krist nas je Svojim siromaštvom i ljubavlju obogatio! Krist me voli!