S jedne strane, poniznost bi trebala biti najlakša vrlina koju je moguće postići. Uostalom, nismo sami sebe stvorili, a roditeljima i svima koji su dali doprinos našem životu dugujemo dug koji nikada nećemo moći vratiti. Mi smo mikroskopske čestice koje nastanjuju golemi svemir jedno vrlo kratko vrijeme. Kako piše ruski egzistencijalist Nikolaj Berdjajev, „poniznost je nešto ontološko”. Time želi reći da ako iskreno pogledamo svoje biće, to nam govori da trebamo biti ponizni.

S druge strane, poniznost je zapravo najteže steći od svih vrlina. Zašto postoji takav nesrazmjer između realnosti i fantazije? Mi smo smrtni, ograničeni, manjkavi, i skloni krajnjoj gluposti. Time se ne možemo ponositi. Ipak, oholost nas obuzima, i izražava se u tri ružne kćeri – ambiciji, hvalisavosti i razmetljivosti. Svoju egzistenciju gledamo kroz ružičaste naočale. Mi smo doista čudna stvorenja.

Ugledni pisac Somerset Maugham izrazio je tu zagonetku u svojoj biografiji The Summing Up („Sažetak”):

„Sebi sam najvažnija osoba na svijetu. Iako ne zaboravljam da ja, čak i ne uzimajući u obzir tako veliki koncept kao što je Apsolut, nego sa stajališta zdravog razuma, nemam nikakve važnosti. Svemir ne bi bio mnogo drugačiji da ja nikada nisam postojao.”

Za čovjeka koji je u svoje vrijeme bio najbolje plaćeni romanopisac na svijetu, njegova životna filozofija nesretno je oscilirala između egoizma i očaja. Maugham je bio ateist koji nije mogao pomiriti antinomije između ove dvije perspektive sebe i zdravog razuma. Ipak, govorio je u ime milijuna koji su prošli kroz slične neproduktivne borbe.

Svatko od nas gleda na svijet iz točke svijesti. Imamo svoju svijest – nešto što nitko drugi nema. Ono što se nama događa iznimno je važno. Ono što se događa drugima događa se izvan granica našega promišljanja. „Mislim, dakle jesam”, rekao je Descartes, ali potvrđuje li njegov način razmišljanja postojanje bilo koga drugoga? S obzirom na naš jedinstveni način gledanja na svijet, neizbježno je da sebi pridajemo veću važnost nego što je razumno. Ja sam subjekt koji je za mene jedini subjekt, i stoga je ono što se meni događa od najveće važnosti. Mislim i ponašam se kao da sam središte svemira. Nije ni čudo što se teško mirim s objektivnošću, istinom i zdravorazumskom realnošću.

Ali ako Bog postoji, onda On, a ne ja, zauzima to središte. Važan sam jer je moja sudbina služiti Bogu. U tom smislu, moje postojanje i moja sudbina su u skladu. Bez Boga ja uzalud pokušavam pomiriti proturječnosti.

Poniznost je možda rijetka, ali postoji. Dajem četiri primjera, koji prikazuju jednoga političara, jednog esejista, jednog umjetnika i jednog romanopisca. Njihovi primjeri potiču i divljenje i nasljedovanje.

Abraham Lincoln je u svom obraćanju u Gettysburgu izjavio da će „svijet slabo primijetiti i neće dugo pamtiti ono što mi ovdje kažemo…”. Njegovo obraćanje i danas smatramo vjerojatno najvećim govorom koji je ikada održao jedan američki političar. Mnogi srednjoškolci morali su ga naučiti napamet. Njegove se riječi ne samo pamte, već se i hvale, poštuju i slave. Kada smo skromni, tada smo najbolji.

G. K. Chesterton, unatoč svojim zapanjujućim talentima kao umjetnik, romanopisac, pjesnik i književni kritičar, poput Lincolna nije mislio da će se njegove riječi dugo pamtiti. „Vjerujem da će biografi […] budućnosti, ako uopće pronađu ikakav trag o meni, reći, Chesterton, Gilbert Keith.” Oni koji su ga poznavali potvrdili su njegovu poniznost.

Za života je William Kurelek (1927. – 1977.) bio najpopularniji kanadski slikar. Čovjek izuzetne poniznosti, vjerovao je da su njegove slike namijenjene služenju Bogu, a ne da on na njima zarađuje. Njegovu početnu odluku da ne potpisuje svoje slike spriječio je njegov agent, koji je objasnio da kupci žele potpis, koji ukazuje na autentičnost slike. Kurelek se obvezao i potpisao svoju sliku svojim inicijalima, W. K., sa srednjim zupcem na slovu “W” koji se diže u obliku križa. Imao sam zadovoljstvo sprijateljiti se s Williamom Kurelekom, i mogu potvrditi njegovu istinsku poniznost. Dao je sedam skica za moju prvu knjigu bez naknade i poslao većinu prihoda od svojih slika da nahrani gladne.

Edward Doherty (1890. – 1975.) bio je romanopisac i novinski izvjestitelj. Dok je pisao za Chicago Tribune, slovio je za najbolje plaćenog novinara u Americi. Napisao je Wisdom’s Fool: Biography of St Louis De Montfort („Bezumnik Mudrosti: Životopis svetoga Louisa de Montforta”). Dvaput udovac, oženio se treći put, Catherinom de Hueck, utemeljiteljicom apostolata katoličke izdavačke kuće Madonna House. Dok je bio u braku, postao je svećenik u Melkitskoj grkokatoličkoj Crkvi. Njegov grobni spomenik u Combermereu, u Ontariju, sažetak je njegova životnog djela: „Sve moje riječi bile su za Riječ.”

U poniznosti nalazimo i sebe i svoju svrhu u životu. C. S. Lewis nam je rekao da „poniznost nije misliti manje o sebi, nego misliti o sebi da ste manje”. Poniznost nije poricanje sebe, nego prihvaćanje naše moći od Boga. Bez Boga ne može biti poniznosti. Predanost Bogu spašava nas od egoizma i očaja. On nas potvrđuje u našem biću i nudi nam našu sudbinu. Samo u Bogu možemo uskladiti svoj značaj kao jedinstvenog ljudskog bića sa svojom božanski određenom sudbinom.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.