DAN GOSPODNJI

Zašto ići u crkvu ako možemo moliti i kod kuće? Odgovara fra Zvjezdan Linić!

Često sretnem ljude koji govore da ne moraju ići u crkvu, budući da sa svojim Bogom mogu i kod kuće razgovarati. Oni redovito pomišljaju da je to moguće ili, u svojoj umišljenosti, smatraju da su stekli dovoljnu razinu duhovnoga života te im više nisu potrebni posrednici. Sastajanje u crkvama je, prema njihovom shvaćanju, za vjernike niže duhovne razine.

Ne mogu se oteti snazi biblijskih i Isusovih riječi u tom pogledu, čovjek je stvoren kao društveno biće s dubokom tajnom zapisanom u biblijskoj rečenici: “Nije dobro da čovjek bude sam!” Nadalje, Isus je snagu svoje prisutnosti i svoga blagoslova također povezao sa sastajanjem jer kaže: “Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja prisutan!” Iz ritma života vidimo da je nemoguće zamisliti čovjeka bez tih mnogostrukih odnosa i ovisnosti o drugim ljudima. Jednako je tako i u duhovnom pogledu. Čovjek ne može sam.

Isus je svoj dar spasenja povezao s osnivanjem zajednice. Čovjek pojedinac biva dionikom Isusova djela ljubavi i spasenja kada se nalazi u zajednici spasenja, u Crkvi. Tu vjernik živi svoju povezanost s Kristom, a isto tako tu ostvaruje i svoju duboku odgovornost za druge. Ta će se zajednica, koju je Isus ustanovio, često nazivati slikovitim i duboko istinitim izrazom “Mistično tijelo Kristovo”. Učenici su Isusovi s Kristom i međusobno povezani, prema toj slici, kao udovi istoga tijela. To je najdublja međusobna ovisnost kao i odgovorno služenje. Otkrivamo u poruci toga izraza kako nitko ne može sam, budući da bi kao samostalan ud toga tijela zapravo bio lišen protoka božanskoga života. Jednako tako, svaki je član toga tijela dragocjen za daljnji rast čitavoga organizma i nitko se ne može osloboditi svoje odgovornosti.

Praktično to znači da ne možemo jedni bez drugih ni u ritmu života, ni na planu vjere. Darovani su nam ljudi, bližnji. Živimo u brojnim životnim zajednicama i u drugim društvenim odnosima. Bilo bi nam puno ljepše kada bismo osjetili u srcima svojih bližnjih ponizno priznanje da ne mogu bez nas. Međutim, i njima bi bilo ljepše kada bi otkrili u našim očima i ponašanju da ne možemo bez njih. Dragocjena su ljudska iskustva povezana s poniznim izričajima: “Ne mogu bez tebe!” ili “Blizu sam ti i računaj na mene!” Kao i izričaji ljubavi, oni stvaraju duboko zajedništvo. To nas onda približava Bogu koji nam se u Isusu daje upravo kroz zajedništvo vjere. To si međusobno svjedoče vjernici kada se na dan Gospodnji sabiru da zajedno slave Boga.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sabrani skupa jedni su drugima ohrabrenje na putu vjere i obraćenja. Jedni drugima postaju i znakom Božje prisutnosti. Tek tako sabrani mogu slaviti Boga na neizreciv način. Jedni drugima pružamo ruku mira i s radošću osjećamo da na tom putu nismo sami. Trebamo jedni druge.

Svojim bezrazložnim nedolaskom na sastanak dana Gospodnjega, na nedjeljnu misu, kao da poručujemo drugima da ih ne trebamo i da nam nisu potrebni. Tada to nije više samo kršenje propisa, već je to pomanjkanje ljubavi.

fra Zvjezdan Linić

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Pripravi srce za susret” u izdanju Teovizije. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 3. veljače 2019.

Možda vam se svidi