Možda je najteže povjerovati da Bog može upotrijebiti i preobraziti naše nutarnje siromaštvo. Ipak, upravo ono može postati najvjerniji Božji sluga. “Konj proizvodi gnojivo u štali, piše Tauler (1300. -1361.). Gnojivo je samo po sebi gnusno i zasmrađuje zrak. Međutim isti konj tegli ga s velikim naporom do polja, gdje ono omogućuje bogatu žetvu lijepe pšenice ili rast vinove loze, žetvu koje ne bi bila tako bogata i dobra da polje nije dobilo to gnojivo. Tvoje pogreške koje trenutno nemaš pod kontrolom i koje nikad nećeš svladati, jesu tvoje gnojivo. Revno se pobrini donijeti ih u istinskom predanju na polje predobre Božje volje. Razbacaj svoje gnojivo po toj dobroj zemlji i zacijelo će iz nje izrasti plemeniti i prekrasni plodovi poniznog predanja”.

Osjećaš li se preplašeno, “suho”, bez snage, žalosno? De Caussade piše: “Sam strah, oduzetost i očaj postaju stihovi tamne noći. Sreća je ne ispustiti nijedan njihov slog. Znati da sve završava sa Slava Ocu. Ono što je stranputica, pretvara se u put. Tama postaje pokazatelj puta. Sumnja rađa uvjerenje, i što je Izak nesigurniji kakva je to žrtva koju valja prinijeti, to sigurnije Abraham sve stavlja u ruke Providnosti i sve očekuje od nje.” “Previše se vežeš za svoj strah i svoje sumnje”, piše on jednoj sestri koja mu se potužila; “previše radiš s njima umjesto da ih prezreš i potpuno se predaš Bogu. Bez te sretne i svete predanosti nećeš nikad osjetiti ljepotu trajnog mira.”

Točno kao što Božja providnost sve pokriva i obuhvaća i ništa joj ne promiče, te čak i grijeh u njoj pronalazi svoje pravo mjesto, tako treba i naše predanje biti savršeno i potpuno, da čak obuhvati i naš nemir, naše probleme i napasti, i da sve to u njoj dođe na svoje mjesto. Ni naši problemi ne trebaju biti izvor teškoća. Ne možemo uvijek živjeti u potpunom miru. “Kad ti Bog ponekad oduzme tvoj mir, dozvoli tada miru da otiđe sa svim drugim.” Bog nastavlja biti Bog i to je dovoljno.

Ponekad nam Bog može izgledati okrutno. Može se steći dojam da je On taj veliki mučitelj i napasnik. Ali ako i muči čovjeka, to je zato što njegovo milosrđe nikad ne prestaje. On sve pokušava kako bi nas pridobio da popustimo i predamo se. Umjesto da Boga smatramo nesnosnim, trebali bismo biti zahvalni što nikad ne gubi interes za nas. Bog nas poznaje. On zna kako smo uvučeni sami u sebe i kako smo skloni svoje ja učiniti središtem, pa i u svojoj ljubavi. Zna da bismo, ako bi nam dopustio da prerano upoznamo i predugo uživamo njegovu blagu prisutnost, postali odveć zadovoljni svojom ljubavlju prema Bogu i mislili više na nju nego na Boga. Da, mi smo tako stvoreni te nas Božja ugodnost može dovesti do toga da Boga zaboravimo. Ljubav prema nama prisiljava Boga da se za trenutak povuče kako bi naša ljubav i ponos ostali bez čvrstog uporišta. Kada vlastita ljubav više ne dobiva “prehranu”, naposljetku joj ne preostaje drugo nego da umre od gladi. Tek kad je vlastita ljubav mrtva, i središte se preselilo od čovjeka k Bogu, može se Bog objaviti bez rizika za nas.

“Prolaze li suhom dolinom, u izvor je vode promeću.” (Ps 84,7) Da, kad uistinu pristanemo “prolaziti suhom dolinom”, biti kroz nju Bogom vođeni, iznenada se pokaže da ona obiluje izvorima. Ne trebamo čekati da prođemo cijelom dolinom kako bismo shvatili da je zapravo bogata izvorima. Otkrivamo ih tijekom putovanja. To je jedno od čudesa koja nam dolaze s predanošću. Ono što neupućenom i onomu tko se tvrdoglavo opire Božjem vodstvu izgleda monotono i beznadno, postaje veličanstveno za onoga tko odluku prepušta Bogu i ima povjerenja u njega. Dijete u nama voli ići zatvorenih očiju, vođeno od nekog drugog, u bezuvjetnom povjerenju. Terezija od Djeteta Isusa pripovijeda kako je uživala tako ići, držeći svoga oca za ruku, i kako je pritom doživljavala sigurnost koja proizlazi iz posvemašnjeg povjerenja prema nekomu tko je apsolutno zaslužio naše povjerenje. Banalna šetnja tako postaje uzbudljiva pustolovina.

Ako se ne usudimo putovati držeći Boga za ruku, koju ćemo drugu ruku izabrati? Može li nas Bog odvesti na stranputicu? Možemo li više vjerovati vlastitom, ograničenom vidu i pogledu nego njemu koji ima cjelovit pregled nad čitavim putovanjem? Nije li smiješno misliti da nam nešto nedostaje, da nam netko ili nešto može zapriječiti put? Bog točno zna što mi trebamo, i sve što on daje prilagođeno je do u najsitniju pojedinost našoj potrebi. On je onaj jedini koji poznaje naše prave i istinske potrebe. Kad prigovaramo, činimo to u ime svojih umišljajnih potreba.

Tko se svojevoljno dade voditi od Boga, ide posve ravnim i izravnim putem. Štedi neizmjerno mnogo vremena i truda.

Većina kršćana ulaže velik dio svojih snaga u borbu protiv Boga. Onog trenutka kad se prestanemo boriti, oslobađa se nevjerojatna količina energije. Iznenada se krećemo mnogo brže. I mnogo smo veseliji.

Otpor životu i životnim okolnostima stvara nutarnju borbu koja je najčešći i glavni uzrok čovjekovoj nesreći. Ako se riješimo toga grča, sve će biti lakše. Tada ne postoji nikakav razlog za osjećaj nezadovoljstva, koji se javlja onda kad čovjek ne dobije ono što misli da mu je potrebno, kad se ne dogodi ono što očekujem. Tko vjeruje da Bog sve vodi, ne može nikad biti frustriran. Ako nešto ne dobije, zna da mu to nije ni potrebno. Ako se nešto što je očekivao nije dogodilo, zaključuje da to ne pripada njegovu putu. Nije razočaran, jer je sve upravo kako treba biti. Ne zato što bi ono što je loše moglo biti dobro, nego jer je prožeto “božanskim ozračjem”.

Gornji tekst je ulomak iz knjige Wilfrida Stinissena “Moj život u tvojim rukama” u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi pročitajte na ovom linku.