Sveti Pavao od Križa svoje je posljednje godine života proveo u samostanu u Rimu. Družba koju je svetac osnovao službeno se naziva Družba bosonogih klerika Presvetog Križa i Muke Gospodina našega Isusa Krista. Postoji i ženska grana te Družbe. Obično ih nazivaju pasionistima.

Rome Reports prije nekoliko godina objavio je prilog o prostoriji u kojoj je ovaj mistik i izvanredan propovjednik proveo tri posljednje godine života (od 1772. do 1775.). „U sobi je bio samo jedan krevet i nekoliko komada namještaja. Sve je bilo jako jednostavno i skromno. Naš osnivač nije želio imati velike i luksuzne komade namještaja u svojoj sobi. Njegovu smo sobu tijekom godina pretvorili u kapelicu“, objašnjava svećenik Alessandro Foppoli.

Središnje mjesto u sobi zauzima slika koja prikazuje posljednje trenutka njegova života. U sobi se također nalazi veliko uže koje je svetac koristio za pokoru.

Sv. Pavao od Križa bio je izvanredan propovjednik koji je posjedovao mnogo mističnih darova uključujući dar proroštva, bilokaciju, natprirodne mirise, vizije, moć nad prirodnim silama i levitaciju. Prepoznat kao svetac još i tijekom života, uvijek su ga dočekivale gomile ljudi koji su htjeli zadobiti komadić njegova habita, ili bar dodirnuti ga i zatražiti ozdravljenje.

Bog je bio s njime kamo god je pošao i na njegove su propovijedi dolazili gotovo svi lokalni stanovnici, a čak i oni iz susjednih gradova. Bog je pokazao odobravanje nad djelovanjem ovog sveca čineći nebrojena čuda preko njega na svim njegovim putevima kao da je želio reći: „Ovo je moj ljubljeni sluga – slušajte ga!“

U starosti je imao probleme s nogama, zbog čega je teško hodao, pa su ga pred smrt morali nositi u stolcu. Pokraj njegove sobe nalazi se oltar posvećen Blaženoj Djevici Mariji gdje je često služio misu. U njegovoj sobi također se nalazi slika koja prikazuje dijete Isusa koji spava na križu, simbolu boli, ali i nade.

Sveti je Pavao od Križa iscrpljen naporima, pokorama i bolestima više nego godinama, preminuo u Rimu 18. listopada 1775. Papa Pio IX. proglasio ga je najprije blaženim, a zatim svetim 28. lipnja 1867.