Ulica po kojoj se sad kretala povorka duga je ulica, što pomalo zavija ulijevo i ima više pokrajnjih ulica. Sa svih strana pristizahu dobro odjeveni ljudi prema hramu; dio njih povuče se iz farizejskog straha, da se ne onečiste, a dio pokaza time malo samilosti. Gotovo dvije stotine koraka bijaše Šimun pomogao Gospodinu nositi teret križa, kad iz jedne lijepe kuće na lijevoj strani ulice, do čijeg predvorja stubama vodi terasa, sa širokim zidom i svjetlucavim rešetkama, pojuri prema povorci visoka, otmjena žena držeći za ruku djevojčicu. To bijaše Serafija, Sirahova žena – njezin muž bijaše član hramskog vijeća – koja zbog svojeg današnjeg čina zadobi ime Veronika, od vera icon (istinska slika).

Serafija kod kuće bijaše pripravila izvrsno mirisno vino, s pobožnom željom da njime okrijepi Gospodina na Njegovu patničkom putu. U bolnom iščekivanju već je jedanput išla pred povorku, vidjeh je pod koprenom, s malom djevojčicom koju je posvojila, kako ide uz povorku, kad je Isus susreo svoju svetu Majku. Ali u gužvi nije pronašla odgovarajuću prigodu, pa požuri kući da tamo pričeka Gospodina.

Ona zastrta koprenom iziđe na ulicu, preko ramena joj je visio platneni rubac, djevojčica, u dobi oko devet godina, stajaše uz nju, a kad se povorka približi, ona sakrije vrč s vinom pod gornju haljinu. Oni na čelu povorke pokušahu Serafiju uzaludno odgurnuti, no ona od ljubavi i sućuti bijaše sva izvan sebe, progura se s djetetom, koje joj se držalo za haljinu, kroz svjetinu sa strane, preko vojnika i redara, stupi Isusu na put, padne na koljena i podiže prema Njemu rašireni rubac, zavapivši: „Dopusti mi, da obrišem lice svoga Gospodina!“ Isus uze rubac lijevom rukom i pritisne ga na svoje okrvavljeno lice, zatim, prislonivši ga na desnu ruku kojom je držao križ, stisne rubac objema rukama i zahvalno joj ga vrati; ona poljubi rubac, pritisne ga ispod ogrtača na srce, te ustade. Djevojčica bijaše bojažljivo podigla vrč s vinom, no redari i vojnici ne dopustiše joj da okrijepi Isusa. Odvažnost tog čina izazvala je komešanje naroda, što je nakratko zaustavilo povorku, i omogućilo joj da Isusu pruži rubac. Farizeji na konjima i redari razjariše se, međutim, zbog tog zadržavanja, a još više zbog javnog iskazivanja štovanja prema Gospodinu, te počeše udarati i vući Isusa, a Veronika pobježe s djetetom u kuću.

Čim stupi u svoje odaje, položi rubac ispred sebe na stol i padne u nesvijest; djevojčica klekne kraj nje jecajući. Takvu je pronađe jedan obiteljski prijatelj što naiđe i vidje ju kako leži kao mrtva pokraj raširenog rupca na kojemu zakrvavljeno Isusovo lice bijaše zastrašujuće, ali čudesno jasno otisnuto; on ostade užasnut, dozove je svijesti i pokaže joj Gospodinovo lice. Ona plačući, a istodobno utješena, klekne pred rubac i uzvikne: „Sad ću napustiti sve, jer Gospodin mi ostavi uspomenu.“

Taj rubac bijaše otprilike triput duži no širi, od tanke vune, a najčešće su ga nosili obješena oko vrata, katkad i još jedan drugi preko ramena; bijaše običaj s njime ići pred tugujuće, plačuće, iznurene, bolesne, umorne i brisati im njime lice; to bijaše znak ožalošćenosti i sućuti. U toplim zemljama oni su se i darivali. – Taj je rubac poslije uvijek visio na uzglavlju njezine postelje. Nakon njezine smrti, preko svetih žena, stigao je do Majke Božje, a po apostolima do Crkve.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Anne Katharine Emmerich “Gorka muka Gospodina našega Isusa Krista” Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.