Od prvog koraka u “školi Križa” otac Ante se svim silama trudio da njegov “učenik” ne ostane zarobljenik svoga ja, da ne kruži oko sebe pa ni oko svojih križeva. Treba se okrenuti drugima, Bogu koji će nas okrenuti drugima. Otac Ante to je vješto činio. Stavlja pred dušu poziv na velikodušnost. Daje joj na znanje daje Bog želi upotrijebiti za velike ciljeve: “Kćerce, budi sva za Bogu posvećene osobe” ili “Žrtvuj se za jednu dušu i za jednog svećenika”.

Patnja, trpljenje, svladavanje, sitna odricanja – sve to postaje kapital koji se može uložiti u apostolat. Tako križ pomalo prestaje biti teret, a sve više postaje izabranje. Ponekad to otac Ante izričito kaže: “Vi ste ostali na svom križu, a Isus je uskrsnuo. Treba da se nastavi dalje njegova sveta muka. Vas je izabrao da vi nadoknađujete što nedostaje Njegovoj muci i Njegovom tijelu.”

svjedočanstvo s. Mariangele Žigrić (Milosrdne sestre Svetog Križa, Đakovo), izvor teksta: Otacanteantic.com