Sekularna proslava Božića svake godine počinje sve ranije i ranije, ali od nas se kršćana traži da malo usporimo kako bismo se pripremili za pravu svetkovinu Rođenja našega Gospodina. Svijet oko nas nađe se u bezglavoj utrci, koja počne negdje oko noći 31. listopada, kroz sljedeća se dva mjeseca polagano penje na visoku planinu, i svakoga se 26. prosinca nađe na najvećoj strmini, ali od kršćanina se traži da se počne pripremati „tek” u razdoblju došašća. Tu nema nikakve bezglave utrke, nego prolazimo mnogo umjerenijim i polaganijim putem.

Liturgijska godina završava svetkovinom Krista Kralja, koja svake godine pada između 20. i 26. studenoga. A zatim, sljedećega vikenda, s prvom nedjeljom došašća, započinjemo pripreme za Božić, a vrhunac se događa na sami dan Božića, a polagani put nas sa dvanaest pravih dana Božića vodi natrag u vrijeme kroz godinu. Tempo kršćanskoga kalendara pomaže nam orijentirati se i usredotočiti na Krista mnogo lakše nego strka i buka komercijaliziranoga božićnoga razdoblja. Kako se sada nalazimo na samome početku svojega putovanja kroz došašće do Božića, bilo bi dobro obratiti pažnju na mudrost svetaca iz prošlosti, ali i iz novijega vremena. Tako se u ovome svečanome vremenu došašća možemo ponovno usredotočiti, i pripremiti se za uzvišenu proslavu Spasiteljeva rođenja.

Sveti Josemaría Escrivá

Foto: Stjosemaria.org

Sveti Josemaría Escrivá, osnivač Opusa Dei sredinom dvadesetoga stoljeća, ostavio nam je veoma mnogo spisa o kršćanskome životu, a naročito u vezi s vremenom došašća. U jednoj propovijedi sveti Josemaría poziva nas da se ostavimo zala oholosti i putenosti, i usredotočimo se na svoj istinski poziv:

„Ove nedjelje, prve nedjelje došašća, kada počinjemo brojiti dane koji nas razdvajaju od rođenja Spasiteljeva […] bavili smo se stvarnošću našega kršćanskoga poziva: kako nam je naš Gospodin povjerio poslanje da druge duše privlačimo svetosti, potičemo ih da Mu se približe, da se osjete sjedinjenima s Crkvom, da se kraljevstvo Božje proširi na sva srca. Isus nas sve želi vidjeti predane, vjerne, želi da Mu odgovorimo. Želi da Ga ljubimo. Njegova je želja da budemo sveti, da budemo posve njegovi.”

Riječi svetoga Josemaríje podsjećaju me na nešto što sam nedavno čuo u jednoj propovijedi. Tijekom ovih tjedana što vode do Božića, naša se kultura mnogo više posvećuje senzualnim užicima. Poslovne zabave, proslave, previše kupovine. Sve te stvari oduzimaju nam pozornost, odvlače pažnju s onoga na što smo pozvani u svijetu – biti „znak osporavan” u ovome vremenu. Zato je došašće tako savršeno vrijeme da „proširimo kraljevstvo Božje” na svoje prijatelje i poznanike. Umjesto da se preokupiramo raznim stvarima koje nas okružuju u komercijaliziranome božićnome vremenu, možemo uz više posta i molitve živjeti jednostavnije. Ili, ako moramo biti na takvim događanjima prije nego što počne pravo božićno vrijeme, možemo drugih dana u tjednu obavljati više činova pokore. Tako se možemo nadati da će nas naš Gospodin vidjeti kao predane i vjerne, ljude koji odgovaraju na njegovu volju. Sveti Josemaría nastavlja:

„Ovo vrijeme došašća je vrijeme za nadu. Ti veliki obzori našega kršćanskoga poziva, to jedinstvo života izgrađenoga na prisutnosti Boga, našega Oca, može i treba biti svakodnevna stvarnost.  Zajedno sa mnom zamolite Gospu da učini da se to ostvari. Pokušajte zamisliti kako će ona provesti ove mjesece, čekajući da se njezin Sin rodi. A Gospa, sveta Marija, učinit će vas alter Christus, ipse Christus: drugim Kristom, samim Kristom!”

Tu imamo savršen primjer i jedinu diku našega ljudskoga roda – u blaženoj Majci. Njezin je život zasigurno bio izgrađen na prisutnosti Božjoj, a i mi možemo to doživjeti kada smo orijentirani na nebeske stvari, a ne na svjetovne stvari „blagdanskoga vremena”. Ovo vrijeme došašća pruža nam veliku priliku da budemo „drugi Krist” svijetu. No prije nego što budemo mogli biti drugi Krist svijetu, prvo moramo svojemu Gospodinu dopustiti da preobrazi sâmo naše biće.

Sveti Bernard iz Clairvauxa

Foto: Wikipedia

To je nešto o čemu je govorio veliki crkveni naučitelj, sveti Bernard iz Clairvauxa. Sveti Bernard živio je u dvanaestome stoljeću, a napisao je niz propovijedi za došašće. Često ga nazivaju posljednjim crkvenim ocem na kršćanskome Zapadu, a njegove su riječi relevantne i danas, kada vrijeme došašća doživljavamo u dvadeset i prvome stoljeću. Podsjeća nas da se zapravo pripremamo za dva došašća:

„Dolikuje, braćo moja, da ovo vrijeme došašća slavimo sa svom mogućom pobožnošću, radujući se tako velikoj utjesi, diveći se tako velikoj poniznosti, ražareni ljubavlju od toliko velikoga očitovanja ljubavi. No nemojmo misliti samo o onome došašću po kojemu se Sin čovječji ‘doći da potraži i spasi što je izgubljeno’, nego i na ono po kojemu će On ponovno doći i povesti nas k sebi. Dao Bog da ta dva došašća neprestano imate u svojim mislima, da o njima pomno razmatrate, promišljajući u svojemu srcu koliko smo primili prvim došašćem, a koliko nam je obećano u drugome!” („Četvrta propovijed za došašće”)

Dakle, vrijeme došašća pomaže nam imati na umu našu konačnu sudbinu. Potiče nas da se prisjetimo da ćemo, ako Bog da, na kraju svojega zemaljskoga života biti sjedinjeni s Gospodinom u vječnosti. Bog je došao na ovaj svijet kako bi otkupio čitavo čovječanstvo, ali on će također ponovno doći, kako nam je obećao. Razmišljati o drugome Dolasku dok se pripremamo za Njegov prvi Dolazak zatvara krug. Krist je došao na svijet kako grijeh više ne bi vladao nad nama. A kada se na kraju svijeta ponovno vrati, sve one koji ga slijede povest će u raj, gdje vlada jedino Njegova ljubav, i gdje neće biti posljedica grijeha. To je ono čemu se vrijeme došašća raduje u najistinitijemu smislu. U prvome došašću Bog je postao čovjekom, no u drugome došašću, kada naš Gospodin sjedini naše duše s našim tijelima, mi kao ljudi postat ćemo poput Boga. Uistinu, uvijek moramo razmišljati o te dvije vrste došašća, a naročito u ovome vremenu u godini.

Sveti papa Ivan Pavao II.

Foto: Erik Laan/Shutterstock

No čak i ako se usredotočimo samo na to „prvo došašće”, vidjet ćemo da Rođenje našega Gospodina, koje iščekujemo u došašću, nije ograničeno samo na jednu točku u vremenu, ili na jednu kulturu iz prošlosti. Sveti papa Ivan Pavao II. to objašnjava u prekrasnoj propovijedi koju je održao 1988. godine:

„Mi u došašću iščekujemo događaj koji se događa u povijesti, a istovremeno je nadilazi. Kako to biva svake godine, taj će se događaj odviti u noći Gospodinova rođenja. Pastiri će požuriti u štalicu u Betlehemu, kasnije će stići mudraci s Istoka. I jedno i drugo u određenome smislu simbolizira čitavu ljudsku obitelj. Poziv koji odzvanja u današnjoj liturgiji: ‘Pođimo radosno susresti Gospodina’ širi se na sve zemlje, na sve kontinente, među svim narodima i nacijama.”

Rođenje našega Gospodina i Spasitelja treba prenijeti svim narodima, u svim vremenima. To potvrđuje upravo ono što je sveti Josemaría spomenuo prije, da mi „proširimo kraljevstvo Božje” u srca svih ljudi koje susrećemo. Sveti Ivan Pavao II. ima to na umu kada govori o Rođenju Gospodinovu, koje nadilazi sâmo vrijeme. Naš vlastiti osobni susret s Gospodinom, i razvijanje toga odnosa s Njime, potiče nas da propovijedamo Radosnu vijest svijetu svojim riječima i djelima. Ako smo i sami pronašli utjehu u Kristu, kako onda to ne bismo htjeli podijeliti? Nastavljajući, sveti Ivan Pavao II. slaže se sa svetim Bernardom:

„U današnjemu Evanđelju čuli smo Gospodinov poziv da bdijemo: ‘Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi’ (Mt 24,42) […] Poziv da bdijemo mnogo puta odzvanja u liturgiji, naročito u došašću, razdoblju priprave ne samo za Božić, nego i za Kristov konačni i slavni dolazak na kraju vremena. Ono, dakle, ima veoma jasno eshatološko značenje, i poziva vjernika da svaki dan i svaki trenutak provodi u prisutnosti Onoga ‘koji jest i koji bijaše i koji dolazi’ (Otk 1,4), kojemu pripada budućnost svijeta i čovjeka. To je kršćanska nada!”

Tu nadu svake nedjelje izjavljujemo u Nicejsko-carigradskome vjerovanju. Radujemo se i s nadom iščekujemo uskrsnuće mrtvih, i predivni život u svijetu koji će doći. Za to se na veoma poseban način pripremamo za vrijeme došašća, i bdijemo čekajući kada će doći naš Gospodin, baš kao što su pastiri i mudraci činili kada su iščekivali Gospodinovo rođenje. Ta eshatološka dimenzija razdoblja došašća mora u našim mislima uvijek biti u prvome planu. I umjesto da ove godine rano počnemo slaviti Božić, razmišljajmo usklađeno s velikim svecima, i neka došašće bude došašće, kako bismo mogli plodnije razmatrati o onome pobjedonosnome trenutku kada ćemo na kraju vremena, u nebeskome kraljevstvu biti licem u lice sa svojim Gospodinom Isusom Kristom.

Izvor: Nicholas LaBanca | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.