Godinama sam dolazio u svetište Majke Božje Lurdske dok sam stanovao u Derenčinovoj ulici. Jednom se moj kum htio ispovjediti kod dobroga oca Antića. Nisam znao da on ispovijeda, jer sam ga samo jedanput vidio u ispovjedaonici. Tek mi je bivši župnik, otac Gabrijel Tomić, rekao da otac Antić ispovijeda u kapelici u Vrbanićevoj ulici.

Kada više nisam mogao ići svojemu stalnom ispovjedniku isusovcu kod kojega sam se ispovijedao 16 godina, otišao sam jednom zgodom ocu Antiću i molio ga za duhovno vodstvo. Srdačno me primio u svojoj sobici. Kad sam drugi ili treći put došao k njemu rekao mi je da se molim Duhu Svetomu za njega da me dobro vodi. Drugom zgodom mi je kazao da molim za njega, da bude uzoran redovnik, da savršeno ispuni sve što Gospodin i Crkva od njega traže. Čudnovato mi je bilo da se on, otac Antić, preporučuje u molitve meni grešniku.

Na ispovijedi mi je često govorio: “Sinko, nikada ništa nemoj govoriti o bližnjemu!” Shvatio sam te riječi tako da čovjek bližnjega samo ogovara ako o njemu govori. Istom zgodom je uvijek dodao: “Sinko, nikada ništa nemoj govoriti o sebi!” Te sam riječi shvatio u tom smislu da čovjek sebe samo hvali umjesto da se udara u grudi jer je mnogo sagriješio mišlju, riječju, djelom i propustom.

Još mi je govorio: “Sinko, dobro pazi, da nikada ne povrijediš ljubav prema bližnjemu, ni u čemu; ni mišlju, ni riječju, ni djelom. Ako ništa drugo ne možemo dati Bogu, onda Mu dajmo anđeosku ljubav prema bližnjemu.” To su njegove vlastite riječi. Te su mi njegove opomene o ljubavi prema bližnjemu ostale u živom pamćenju, kao da ih sada slušam. Tih se njegovih riječi često sjetim, a osobito kada se “očešem” o bližnjega ili ako što pohvalno govorim o sebi. Kada sam prisustvovao svetoj misi u kapelici, koju je on uvijek služio s velikom sabranošću i pobožnošću i strahopoštovanjem, više puta mi je rekao, da tu svetu misu namijenim na njegove nakane.

Imao sam težak život od rane mladosti, ali Gospodin mi je dao milost da su mnogi ljudi bili dobri prema meni i pokazivali simpatije. Ali nitko mi nije bio tako dobar, nitko nije imao prema meni toliko dobrote i ljubavi kao moj dragi neprežaljeni dobri otac Antić. Uvijek me blagoslivljao u svojoj sobici onim svojim poznatim blagoslovom. Bez toga me blagoslova nije puštao da odem. Posljednji put ispovjedio sam se kod njega 24. siječnja 1965. oko sedam sati ujutro. Pokucao sam na njegova vrata. Otvorio ih je otac Krstić i rekao mi da baš mjeri temperaturu ocu Antiću. Odmah sam se htio povući, ali kada je otac Antić čuo da sam to ja došao, rekao je neka samo uđem. Kad sam ušao, sjedio je u košulji na krevetu, a otac Krstić držao je u ruci nešto kao ručnik. Otac Antić tražio je od oca Krstića štolu i tada me ispovjedio. Siguran sam, da se i otac Krstić sjeća toga događaja.

Moj dobri, predragi i ljubljeni otac Antić ostavio je na mene neizbrisivu uspomenu savršeno poniznoga sina svetoga Franje, puna ljubavi i dobrote za mene. Dok ovo pišem, sjećam se svojega dobroga oca sa suzama ganuća i zahvalnosti. Radujem se njegovoj slavi u nebu, ali i često žalim što nas je na ovoj zemlji ostavio.

Predragi, predobri, ljubljeni moj oče, hvala ti na svemu! Moli za mene bijednoga grešnika, tvojega odanoga i zahvalnoga pokornika.

dr. Miroslav Šantek

odvjetnik pri Zagrebačkoj nadbiskupiji

U Zagrebu, 28. ožujka 1970.

Izvor teksta: www.otacanteantic.com