Kada je Abraham krenuo u pustinju prema nepoznatu mjestu, odrekavši se baštine i zemlje, za čovječanstvo je iscrtao radikalni put vjere. Odbacivši zemaljsku sigurnost, prigrlio je tamu vjere, vođen sigurnošću Božjeg poziva. Kristovi su učenici na putu u Emaus također hodili zagonetnim putem vjere, prelazeći od ljudskog razumijevanja do božanskog susreta, prepoznajući Gospodina pod sakramentalnim velom.

Čovjek, koji neprestano traži sigurnost osjetila, stalno se spotiče o Božju skrivenost, jer njegova narav nadilazi svaku ljudsku moć. U našem dobu znanstvenog materijalizma mnogi su dopustili da ih tama vjere uspori ili zaustavi na duhovnom putu te su se vratili empirijskom svjetonazoru. Drugi posežu za iskrenom vjerom, ali njezino svjetlo ograničavaju na okvire prirodnoga razuma, svodeći Božje otajstvo na mjeru čovjeka. Treći pak napreduju nadnaravnom vjerom, ali se povlače pred sablasti patnje, zahtijevajući objašnjenje. Očajnički tražeći sigurnost koja bi bila dohvatljiva ljudskom shvaćanju, naša kultura nepotrebno trpi zbog težnje za potpunim razumijevanjem, ne shvaćajući samu narav vjere.

Ispravno shvaćena, tama vjere postaje mjesto čovjekova usavršavanja jer ga potiče da iziđe iz sebe i nadvlada granice osjetila i razuma. Drugim riječima, potaknut sigurnošću vjere, čovjek je upravo njezinom tamom privučen da se odrekne samodostatnosti i osloni na Boga, postajući sposoban za odnos, poput Boga koji jest odnos. Stvoren na sliku trojedinoga Boga, taj radikalni čin sebedarja i povjerenja obnavlja u čovjeku njegovu sličnost s Njim, koja se najsnažnije ostvaruje u otajstvu vjere – u mysterium fidei.

Malo je stvarnosti toliko otajstvenih kao sama vjera, koja je istodobno i sigurna i skrivena. Sigurna je jer proizlazi iz najvišega načela, samoga Boga; a skrivena jer Božje svjetlo beskrajno nadilazi našu naravnu sposobnost gledanja te na dušu djeluje poput zasljepljujuće svjetlosti. Osim toga, naša pala narav, ranjena grijehom, oslabljena je u sposobnosti opažanja božanskoga. Stoga Božja bit i djela uvijek ostaju veći od naše moći shvaćanja.

Kada je Abraham zakoračio u pustinju, nije bio dočekan pukom utjehom i blagoslovom, kako to obećavaju mnoge suvremene duhovnosti, nego je bio pozvan nadići vlastite procjene, hodajući kroz tamu i neizvjesnost. To bezrezervno sebedarje doseglo je vrhunac na gori Moriji, gdje je, u činu potpune samoprijegorne poslušnosti, pristao prinijeti svoga jedinorođenog sina Izaka na žrtvu, u poslušnosti Božjoj riječi. Potpuno podložen Bogu u žrtvenoj ljubavi, taj je radikalni čin očitovao Abrahama i Izaka u dubokom darivateljskom odnosu s Bogom, odražavajući interpersonalne – odnosno trojstvene – dimenzije vazmenoga otajstva.

Ustrajnost u tami vjere često je najteža u oštrim iskustvima patnje: u tim srceparajućim prilikama koje se umu čine besmislenima. No upravo srušena arhitektura života postaje poticaj za rasplamsavanje vazmenoga ognja, prosvjetljujući noć Kristovim svjetlom. Jer u potrošnoj vatri Kristove žrtvene ljubavi sva ljudska patnja biva otkupljena i sjaji svojom unutarnjom svjetlošću. Kontemplirajući veliki paradoks Kalvarije, sv. Ivan od Križa piše: “Ovo je bila najveća pustoš po osjetu koju je [Krist] pretrpio u svom životu. I tako je ovdje učinio najveće djelo koje je ikada učinio, bilo u čudima ili moćnim djelima, tijekom cijelog svojeg života.” Isto vrijedi i za članove njegova tijela.

Ono što nam se čini najtežim i najneugodnijim uvijek se pokazuje privilegiranim čvorištem milosti. Doista, nije utjeha nego kušnja ona koja nas često izvlači iz naših granica, navodeći nas da se u novim i radikalnim oblicima oslonimo na Boga, donoseći obilne plodove. Iako Bog nikada ne želi da nas zlo snađe, dopušta iskušenje kako bi se očitovala zapanjujuća vrlina i neočekivani ljudski procvat. To je veliko otajstvo koje ljudski razum ne obuhvaća, ali je jasno Božjem pogledu. Komentirajući Božju providnost u pogledu i najmanjih životnih događaja, Juliana iz Norwicha piše: “Zaista sam vidjela da Bog sve čini, ma koliko malo bilo. I vidjela sam da ništa nije učinjeno slučajno niti po sreći, nego sve po Božjoj predviđajućoj mudrosti.” Kada priznamo svaki detalj života kao obuhvaćen providnošću, koliko god težak bio, možemo biti sigurni u Božju dobru namjeru koja iz toga proizlazi, spojenu s otajstvom spasenja kroz vjeru.

Poput onih učenika koji su na uskrsno jutro putovali u Emaus, i mi se moramo probuditi kako bismo otkrili Kristovu skrivenu prisutnost među nama, koja usmjerava i ispunja naše nade. Oni koji su putovali u Emaus dobro su poznavali Kristova djela, ali su bili ograničeni ljudskim pogledima. Vođeni nepoznatim Vodičem, napredovali su od zemaljskog znanja prema onim tajanstvenim dubinama skrivenima tijelu i krvi. Pogođeni istinom njegove osobe, bili su vođeni putem koji nisu poznavali kako bi prispjeli do milošću prožetog pogleda na Mesiju — stvarnosti očitovane pred njima u otajstvu vjere. Na taj su način ti prvi učenici prepoznali providonosno djelovanje milosti usred tamne noći kušnje.

Naš je poziv vrlo sličan pozivu onih koji su putovali u Emaus: hoditi u vjeri, a ne u gledanju (2 Kor 5,7). Suvremeni čovjek ne smije ograničiti svoje spoznaje samo na ono što se nalazi unutar granica njegova razuma, kako ne bi ostao zarobljen u samome sebi. Mora krenuti na put, usuđujući se osloniti na božanskoga Drugoga, pjevajući sa svetim Ivanom od Križa:

O, noći koja vodiš,
O, noći ljepša od zore,
O, noći koja si sjedinila
Zaručnika s njegovom zaručnicom
I preobrazila je u njegovu ljubav.

Tama vjere, tako snažno proživljena u providonosnom otajstvu trpljenja, ne smije biti povod da se vratimo vlastitim sudovima; jer se sve takve stvarnosti susreću u otajstvu vjere, koje nas izvodi iz nas samih i nadvladava svako zlo. Doista, otajstvo vjere jest otajstvo ljubavi, koje nas vodi da postanemo bića odnosa, kao što je Bog odnos. Ono je dokaz i sredstvo po kojem na najizvrsniji način očitujemo vjeru, obnavljajući svoju sličnost s Bogom.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Word on Fire.