Post je jedna od najstarijih vjerskih praksi u povijesti. No u današnje vrijeme, u društvu kojemu diktira konzumerizam, materijalizam i općeniti manjak samokontrole, disciplina posta slabo se cijeni. Katolička Crkva ostaje jednom od nekoliko institucija na zemlji koja održava dostojanstvo posta i potvrđuje njegovu vrijednost u duhovnom životu. Zato se moramo zapitati: zašto je Majka Crkva tako neumoljiva u vezi s ovim pradavnim običajem, i koji su njegovi korijeni?

Sveti Bazilije Veliki u svojim korizmenim propovijedima napisao je da je post star koliko i samo čovječanstvo. To je zapravo prva zapovijed koju su ljudska bića primila od Boga: „[…] sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! […]” (Post 2,17) Prema svetome Baziliju, upravo je zanemarivanje posta dovelo do pada čovjekova u Edenskome vrtu. Kao takav, post je jedan od lijekova kojim se ponovo stječe izvorno dostojanstvo našeg identiteta kao Božje djece: „Iz raja smo izbačeni upravo zato što nismo postili. Dakle, postimo kako bismo se mogli vratiti u raj.” („Prva propovijed o postu”, oko četvrtoga stoljeća). U toj pradavnoj zapovijedi da postimo sveti Bazilije prepoznaje dvostruku svrhu. Kao prvo, post pomaže duši steći zrelost. Svaki psiholog će potvrditi da je manjak discipline i samokontrole jasan znak nezrelosti. Zakazivanje u strpljivosti, donošenju mudrih odluka te odgovornome uživanju u hrani, piću ili vezama predstavlja ozbiljan nazadak u ljudskome razvoju. Zato je redovito prakticiranje samokontrole postom ključno za duhovni život. Ne radi se tu o tome da se nečega odričemo jer Crkva tako kaže. Što više budemo prakticirali suzdržavanje, to ćemo zreliji biti, i prijeći ćemo iz nezrelosti trenutačnoga zadovoljenja do zrelosti regulirane konzumacije, jer post je „prijatelj trijeznosti i tvorac čovjekova obuzdavanja” (ibid.)

Dakle, post nam naročito pomaže ojačati u jednoj kreposti – samokontroli ili uzdržljivosti, karakteristici o kojoj se u našemu vremenu ne govori često. Sveti Pavao navodi ju kao jedan od plodova Duha Svetoga: „Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. […]” (Gal 5,22-23a) Grčka riječ koju koristi sveti Pavao jest egkrateia (ἐγκράτεια), riječ sastavljena od dviju drugih riječi: en, što znači „iznutra”, i kratos, od korijena koji znači „usavršiti”. Dakle, imati samokontrolu doslovno znači „usavršiti samoga sebe iznutra”. Ta definicija pomaže nam bolje razumjeti drugu tvrdnju svetoga Bazilija o rezultatima posta.

Prema svetome Baziliju, postiti ispravno dovodi u red apetite našega tijela, a radi dobra naše duše: „Što više budeš uskraćivao puti, to ćeš više dušu činiti blistavom od duhovnoga zdravlja.” („Druga propovijed o postu”, oko četvrtoga stoljeća) Tu vidimo utjecaj pustinjskih otaca na duhovnost svetoga Bazilija. Ti prvi kršćani bili su neumoljivi u vraćanju dostojanstva što ga je Adam izgubio u Edenskome vrtu. Shvatili su da je Adamova krivnja zakazivanje u disciplini. On je popustio pred svojim niskim željama, i izgubio je sliku o uzvišenome pozivu čovječanstva kao imago Dei („slika Božja”). I tako monasi poput Abbe Ivana (525. n. e.) upozoravaju: „Čovjek se uvijek mora čuvati navezanosti [na zemaljske stvari], jer to je ono što je štetno za dušu.”

Sâm Isus nas uči da „čovjek ne živi samo o kruhu” (Mt 4,4). Ljudska bića nisu životinje. Mi imamo i apetite osim onih putenih. Našu volju ne pokreće isključivo instinkt. Za naša djela mora postojati dublji razlog. Kada mi je želudac gladan od posta, to je podsjetnik na duhovnu glad koju moja duša doživljava u svakome trenutku mojega postojanja. To je logika na kojoj je zasnovan post prije primanja svete pričesti. Postom prije svete pričesti glad mojega tijela privremeno je povezana s gladi moje duše za Kristom u Presvetome sakramentu.

Duša neprestano gladuje za milošću i dobrotom Božjom. Hranimo li mi tu bol, ili svoju dušu puštamo da izgladni? Hranimo li svoj duh bogatom hranom euharistije, sakramenta svete ispovijedi, čitanjem Svetoga pisma, i molitvom razmatranja? Znamo da je post dio sastavnim dijelom Isusova života u tolikoj mjeri da je Isus proveo četrdeset dana u pustinji, suzdržavajući se od svjetovne hrane. Ništa od onoga što Gospodin radi nije ni slučajno niti neplanirano. Svaki događaj njegova života uči nas o nečemu dubokome u vezi s našim vlastitim postojanjem kao osobe i s našim pozivom kao kršćanina. U Kristovu postu vidimo način kojim se sudjeluje u božanskome životu Boga. Rastući u samokontroli, nadrastajući svoje nezrele porive, i ispravno hraneći svoju dušu postom, mi ćemo zasigurno rasti u bliskosti s Gospodinom koji nas ljubi.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.