Zašto nas mnoge stvari rastresaju i zašto tražimo što ćemo moliti, bojeći se da ne bismo možda molili kako ne treba. Zašto radije ne kažemo sa psalmistom: Za jedno molim Gospodina, samo to ja tražim: da živim u domu Gospodnjemu sve dane života svoga, da uživam milinu Gospodnju i Dom njegov gledam? Tu ne nastaje nijedan dan dolaženjem i odlaženjem, niti je početak jednoga svršetak drugoga. Svi su dani zajedno bez svršetka ondje gdje ni sami život, komu pripadaju ti dani, nema svršetka.

Da bismo postigli taj blaženi život, sam nas je istiniti Život naučio, da nam molitva ne bude glagoljiva, kao da ćemo biti uslišani tim što smo govorljiviji, budući da se molimo Gospodinu koji, kako on sam kaže, zna što nam je potrebno i prije nego smo ga zamolili.

Onaj koji zna što nam je potrebno i prije nego smo ga zamolili, potiče našu dušu da shvatimo kako naš Gospodin i Bog ne želi upoznati našu volju koju ne može ne poznavati, nego da se naša želja vježba u molitvama, kako bismo mogli primiti ono što nam sprema dati. To je veoma veliko, ali mi smo maleni i ograničeni da to primimo. Zato nam Pismo kaže: Raširite se; ne budite s nevjernicima pod istim jarmom.

To što je veoma veliko (što oko nije vidjelo, jer ne postoji boja; što uho nije čulo, jer tamo ne postoji zvuk; na što ljudsko srce nije pomislilo, jer ljudsko srce tamo tek treba prispjeti), utoliko ćemo spremnije primiti, ukoliko iskrenije vjerujemo, čvršće se nadamo i žarče ljubimo.

Uvijek, dakle, molimo stalnom željom u vjeri, nadi i ljubavi. Ali u nekim vremenskim razmacima molimo Boga i riječima, da tim osjetnim znakovima sami sebe opomenemo i da upoznamo koliko smo u toj želji napredovali i da sami sebe smjelije potaknemo da se ta želja poveća. Učinak će, naime, biti tim vredniji što je prethodna želja bila žarča. Zato i kaže Apostol: Bez prestanka molite. To znači: Od onoga koji jedini može dati bez prestanka želite blaženi život, koji ne može biti nego vječan.

iz Poslanice Probi svetog Augustina