Bdjenje pripada najstarijim običajima Crkve. Rana je Crkva posebice Crkva koja bdije.

Bdijte nad svojim životom; neka se vaše svjetilj­ke ne ugase (Usp. Mt 25,8) niti vam bokovi budu raspasani (Lk 12,35), ne­go pripravni budite jer ne znate čas u koji naš Gospo­din dolazi (Didaché XVI, 1. Posljednje ukazivanje na Mt 24,42.44).

Bdjenje, naime, ostvaruje u molitelju onu “trijeznost” koja kršćanina čuva od pospanosti i opijenosti djece tame. A trijeznost duha, koja duh čini “profinjenim”, za razliku od sna koji ga čini “grubim”, u onomu tko bdije razvija prijemljivost za gledanje božanskih otajstava.

San se udaljava od onoga tko bdije nad vlastitim stadom poput Jakova (Usp. Post 31,40), a ako ga ipak malo osvoji, taj je san za njega kao bdjenje za nekoga drugoga. Naime, vatra koja gori u njegovu srcu ne dopušta da utone u san. On, naime, psaltira s Davidom i pjeva: “Prosvi­jetli mi oči da ne zaspim nasmrt” (Ps 12,4).

Tko je dospio do ove mjere i okušao njezinu slat­koću, shvaća ovo što je rečeno. Jer takav se čovjek ni­ je opio materijalnim snom, nego se samo služi prirod­nim snom.(Barsanufije i Ivan, Epist. 321)

Što se misli riječima “mjera” i “slatkoća”, može se naslutiti iz prekrasnih riječi oca monaštva Antuna koje nam je predao Ivan Kasijan, a on ih je čuo od abbe Izaka.

Da biste pojmili stanje prave molitve, neću vam iznositi svoj nauk nego nauk blaženoga Antuna. O njemu znamo da je katkada toliko ustrajao u molitvi da smo ga često, kada bi molio u zanosu i kada bi se po­ čelo izlijevati svjetlo izlazećega sunca, čuli kako u ža­ru duha kliče:

“Zašto mi smetaš, sunce, koje već izlaziš samo zbog toga da me odvučeš od jasnoće pravoga svjetla?” (Kasijan, Conl. IX, 31.)

Evagrije nas, koji je i sam bio Antunov učenik, uvjerava da naš duh teško može po danu gledati nadosjetilni, duhovni svijet, jer naša osjetila odvlače stvari koje su u sunčevu sjaju jasne i vidljive te one tako rastresaju duh. Ali noću ga može gledati u vrijeme molitve, kada mu se pokaže sav obasjan svjetlom…(Evagrije, KG V,42) Samu Evagriju udijeljena je takva objava duhovnoga svijeta kada je noću, bdijući, meditirao o tekstu jednoga od proroka (Paladije, Vita J).

Danas su pripadnici nekih strogih, takozvanih kontemplativnih redova praktički jedini koji još “bdiju u molitvi”, to jest ustaju usred noći i obavljaju korsku molitvu. Suvremeni životni ritam, kojim vlada sat koji pokazuje minute i sekunde, nije povoljan za ovakvu praksu. Nasuprot tomu, život je antičkoga čovjeka protjecao puno mirnije. Dan između izlaska sunca (oko 6.00 sati) i zalaska sunca (oko 18.00 sati) bio je razdijeljen na odsječke od po tri sata; odatle i stara vremena molitve u treći, šesti i deveti čas, to jest u 9.00, 12.00 i 15.00 sati.

“U ovim posljednjim vremenima” čak će se i većina redovnika morati zadovoljiti s malim. Iz Kristova se primjera i pravila, koje izlaže navedeno pismo zatvorenoga monaha Ivana iz Gaze, može raspoznati o čemu se u konačnici radi i kako se i danas može “bdjeti u molitvi”. Jer ni Krist jamačno nije svaku noć provodio u molitvi. No očito je imao naviku sam se povlačiti na molitvu kasno noću, nakon zalaska sunca, odnosno “rano ujutro, još za mraka”, kako je to činio i pobožni molitelj psalama.

To su upravo oni odsječci vremena koje su i oci općenito posvećivali molitvi. Svatko će morati sam naći mjeru prema vlastitomu iskustvu i uz pomoć savjeta svojega duhovnog oca i ona mora voditi računa o dobi, zdravlju i duhovnoj zrelosti. U svakom slučaju, sigurno je jedno: bez napora bdjenja nitko ne postiže onu duhovnu “trijeznost” koju tako zanosno hvali monah Hezihije Sinajski:

Kakva je dobra i ljupka, svjetlosna, nadasve ugod­na, prekrasna, sjajna i dražesna krepost trijeznosti, koja dobro napreduje vođena tobom, Kriste, naš Bože, i koju budan ljudski um s velikom poniznošću razvija. Jer ona “pruža do mora i bezdana” kontemplacije mladice svoje i “do rijeka” ljupkih i božanskih otaj­stava “svoje ogranke”…(Usp. Ps 79,12)

Trijeznost nalikuje Jakovljevim ljestvama na čije­ mu vrhu stoji Bog i po kojima silaze anđeli. Jer ona od­ nosi od nas svako zlo. Ona je ta koja odsijeca brblja­vost, sklonost ocrnjivanju, ogovaranje i čitavu listu sjetilnih zala… (Hezihije, prezbiter, Theod. 50–51. Usp. Filocalia I, str. 244)

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kako moliti” o. Gabriela Bungea. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.